Uza sve što se danas događa u svijetu, osim sukoba, ratova i ekonomskih igara moći, klimatske krize i niza drugih drama, migracije ostaju jedna od glavnih tema o kojoj ne prestaju rasprave, koliko u Americi i drugim djielovima svijeta toliko i u Europi, koja je nedavno obilježila deset godina od najveće invazije migranata iz Afrike, Srednje Azije i s Bliskog istoka na Stari kontinent, 2015. godine.

Tih kriznih mjeseci uvijek se sjete i mediji, i političari, i javnost općenito kad se dogodi neki veći incident povezan s migrantima, a takvih primjera iz dana u dan sve je više i sve su učestaliji. U vezi s tim odmah se spominje Angela Merkel, njemačka kancelarka iz toga vremena, koju mnogi prozivaju kao glavnog krivca za sadašnju situaciju s migrantima u Europi/Europskoj uniji. Podsjetimo, krajem kolovoza 2015. na konferenciji za novinare Angela Merkel poručila je da Njemačka može podnijeti velik izazov prihvata ljudi iz Sirije, Afganistana i Iraka izgovorivši rečenicu koja je ušla u povijest: “Mi to možemo!” (Wir schaffen das!) Drugim riječima, Merkel je tada odlučila ostaviti granice otvorenima, pa je te godine u Njemačku na migratskom valu stiglo 890.000 tražitelja azila. Merkel se prisjetila spomenute rečenice i u svojoj autobiografiji “Sloboda”, uz objašnjenje da joj je trebalo ohrabrenje, iako ju je njezina šefica kabineta Beate Baumann upozorila na ozbiljne izazove zbog takve migrantske politike. Merkel je tada izgovorila: “Ali nema veze! Nekako ćemo to uspjeti” i odvela Njemačku u slijepu ulicu, u kojoj je problem migranata teško breme s kojim se Njemačka i danas teško nosi.

TRAJNI STRAHOVI

Koliko je situacija posljednjih godine ozbiljna, potvrđuju i učestale izjave niza europskih čelnika koji upozoravaju da migrantska ugroza, napose ona s ilegalnim predznakom, eskalira iz dana u dan. Tako njemački kancelar Friedrich Merz u dramatičnom tonu navodi da se “Europljani boje kretati javnim prostorima” zbog migranata koji ne poštuju zakon. Merz je, doduše, pomirljiv prema onima koji su se u Njemačkoj prilagodili, zaposlili i koji su odgovorni članovi društva: “Ljudi s obiteljskom pozadinom migracije već su neizostavan dio našeg tržišta rada. Više ne možemo bez njih, bez obzira na to odakle dolaze, koje su boje kože i jesu li prva, druga, treća ili četvrta generacija koja živi i radi u Njemačkoj.”

Proteklog ljeta o aktualnoj migrantskoj problematici oglasili su se i britanski premijer Keir Starmer i francuski predsjednik Emmanuel Macron najavivši strože migracijske kontrole. Dva vođe suglasila su se na sastanku u Londonu oko sustava vraćanja migranata, prema kojemu će Britanija u Francusku deportirati ljude koji su bez dokumenata čamcima došli na njezin teritorij, a zauzvrat će iz Francuske primiti jednak broj legitimnih tražitelja azila koji u Britaniji imaju članove obitelji. “Sretan sam što mogu najaviti naš revolucionarni pilot-sporazum o vraćanju (migranata). Prvi put migranti koji pristižu čamcima bit će zadržani i za kratko vrijeme vraćeni u Francusku”, rekao je Starmer stojeći pokraj Macrona. Izvor iz vlade kazao je da se predviđa 50 povrataka svaki tjedan, odnosno 2600 godišnje, što je samo dio od više od 35.000 dolazaka prošle godine.

Valu antimigracijske političke retorike priključio se, očekivano, i američki predsjednik Donald Trump, kojem su inače migranti iz Srednje Amerike trn u oku, pa ih nastoji zaustaviti gradnjom golemog zida uz granicu s Meksikom. Dakle, DT je u svom poznatom stilu, govoreći na 80. zasjedanju Opće skupštine Ujedinjenih naroda u rujnu ove godine, iznio niz tvrdnji o ilegalnoj imigraciji u Europi opisujući je kao “invaziju” i upozoravajući da europske zemlje “idu kvragu” i da kontinent čeka “smrt”. No, kako piše ugledni The Economist, činjenice opovrgavaju Trumpa i njemu slične - u prvih osam mjeseci 2025. ilegalno je u Europu prešlo 112.000 osoba, što je 21 posto manje nego prethodne godine. U usporedbi s istim razdobljem 2023., kada je u Europu stiglo 231.000 ljudi, pad je još veći - 52 posto! Rezultat je to postroženih kontrola granica i pooštravanja graničnih i azilnih procedura, u skladu s aktivnom provedbom Zajedničkog pakta o migracijama i azilu, koji primjenjuju članice EU-a, uključujući dakako i Hrvatsku.

Time, naravno, problem nije riješen, daleko od toga, ali se stanje bar koliko-toliko popravlja, premda su tri glavne rute kojima migranti ulaze u Europu/Europsku uniju i dalje najveća opasnost, i pojedinačno i skupno. Radi se o sredozemnoj ruti (iz Tunisa i Libije prema Italiji i Malti), istočnomediteranskoj ruti (morem iz Turske prema Cipru i Grčkoj i kopnom prema Grčkoj i Bugarskoj - na što se nadovezuje i tzv. balkanska ruta!) te o zapadnoafričkoj (iz Mauritanije i Maroka prema Kanarskim otocima, koji su španjolski teritorij).

PEXELS

Da se još malo vratimo na analizu The Economista, o kojoj za lupa.lupiga.com piše Dora Pavković. U njoj se migracijska strategija EU-a označuje kao “veliki nevidljivi zid daleko od vlastitih granica - sustav koji omogućuje presretanje i vraćanje migranata prije nego što zakorače na europsko tlo i zatraže azil”. U proširenom kontekstu to pak znači da je EU uveo sustav vanjskog nadzora migracija, temeljen na sporazumima s tranzitnim zemljama poput Tunisa, Egipta i Mauritanije, koje u zamjenu za pomoć i ulaganja zadržavaju migrante prije nego što stignu do Europe. Takvi dogovori i pojačan nadzor Frontexa (uključujući upotrebu dronova) doveli su do znatnog pada broja prelazaka - primjerice, središnjom sredozemnom rutom 58 posto manje u 2024. godini. Pritom je važno istaknuti i da su pojedine članice EU-a privremeno suspendirale Schengen kako bi i na taj način pojačale zaštitu svojih granica od ilegalnih migracija.

I tu sad dolazimo do zaključka koji potencira i AP News: zemlje Europske unije potrošile su milijarde eura kako bi zaustavile tijekove ilegalnih migracija, što pak znači, objektivno gledajući, da i sam EU sada primjenjuje upravo ono što Trump odavno zagovara - vrlo stroge politike za smanjenje ilegalne migracije, navodi Dora Pavković.

S druge strane, civilne udruge kao što su Amnesty International i Human Rights Watch, kad se o migracijama radi (legalnim, ilegalnim, političkim, radnim, ekološkim i svima drugima), prozivaju ne samo Trumpa nego i EU zbog, prema njima, odveć rigoroznih mjera prema migrantima, koje prelaze granice zakona. Pritom upozoravaju da je “okrutnost ugrađena u samu strategiju EU-a, jer se oslanja na represivne režime koji se koriste brutalnim metodama kako bi spriječili migrante da pokušaju prijeći njihovo područje” te izvještavaju o zlostavljanjima, pritvaranjima i smrtnim slučajevima migranata, osobito u Libiji, Tunisu i Mauritaniji. Zatvaranje pojedinih ruta često prisiljava ljude na duže i opasnije trase prema Europi. Uz dužno poštovanje prema tragičnim sudbinama ljudi čiji je put prema Europi završio u dubinama Sredozemnog mora, situaciju dodatno dramatiziraju i mediji svojim senzacionalističkim prilozima.

IZAZOVNA VREMENA

Sve u svemu, ni deset godina od velike migrantske krize ključni problemi vezani uz migracije u Europu daleko su od održivog riješenja, pa tema i dalje dominira javnim diskursom, često potaknuta dezinformacijama i političkim manipulacijama. I dok se službene brojke o ilegalnim migracijama smanjuju, napetosti i sukobi izravno ili neizravno vezani uz migracije diljem Europe sve više izbijaju na površinu. U međuvremenu povjerenik EU-a Magnus Brunner upozorava na alarmantno stanje u regiji, hrvatskom susjedstvu, naglašavajući da je ruta preko BiH trenutačno najvažnija za ilegalne migracije, i da je to zajednički izazov za EU i zapadni Balkan. S jačim snagama nastupa i Frontex, koji je stigao u BiH s prvih stotinu policajaca iz EU-a, raspoređenih na granice. Ne izostaju ni prosvjedi protiv migranata i politike EU-a, što je već postala uobičajena praksa. Tako je nedavno u Podgorici mnoštvo ljudi izvikivalo parole tipa “Turci, napolje” i “Nećemo migrante”, a velike antimigrantske prosvjedne akcije redovito inicira i poljska Poljska nacionalistička desnica.

Za kraj ponovimo i jedan migracijski aspekt, koji je svojevrsni danak vremenu koji plaća dobra stara Europa. To je, naravno, demografski kontekst, pad broja stanovnika, neučinkovite poronatalitetne politike i, posljedično tome, velika potreba za inozemnom radnom snagom. To je također golem izazov za Europu/Europsku uniju, koji pogađa i Hrvatsku. Demograf Tado Jurić to ovako komentira: “Migracije će potpuno promijeniti Hrvatsku kakvu poznajemo, jer većina ukrajinskih izbjeglica i tražitelja azila namjerava trajno ostati ovdje, kao i brojni strani radnici, ali i većina iregularnih migranata koji će biti kad-tad vraćeni u Hrvatsku.” Ne zvuči nimalo optimistično, ali živimo u vremenima kakvima se treba prilagoditi da bi se uopće opstalo.