Raspravljati o slobodi govora u povijesnoj perspektivi znači neizbježno poći od antičke Grčke. Uz nju vežemo ne samo važnost retorike, koja je vodila k jednom od vrhunaca govorništva, nego i začetke demokracije, koja je, međutim, isključivala žene, robove i strance. Dakle, i u staroj Grčkoj i Rimu postojale su amplitude u mogućnostima slobodnog govora. Česti su bili primjeri izgnanstva. Dovoljno je spomenuti poznati primjer rimskog književnika Ovidija, kojeg je prognao car August, ili pak zacijelo najpoznatiji slučaj, Sokrata, koji je upravo pod atenskom demokracijom osuđen na smrt pod optužbama za "bezbožništvo" i "kvarenje mladeži". Sve to govori da, otkad ima slobode govora, ima i cenzure i autocenzure - podsjeća izv. prof. dr. sc. Branimir Janković s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te u nastavku svoga priloga za Magazin piše:

BRANIMIR JANKOVIĆ

FFZG

Ponovno aktualiziranje tih pitanja iz antike snažno je u javni prostor postavilo prosvjetiteljstvo. Sada je to problematika tolerancije prema drugima i drugačijima, kao i njihovim stavovima. Često se u tom kontekstu ističe figura Voltairea. Treba spomenuti njegovu glasovitu "Raspravu o toleranciji", dostupnu u hrvatskom prijevodu, koja ni danas ne gubi na aktualnosti. Nije čudno što se upravo Voltaireu pripisuje navodna - i danas često upotrebljavana - izreka "Ja se ne slažem ni s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš.", iako su je zapravo kasniji Voltaireovi biografi stavili u njegova usta. Bilo kako bilo, sve to dobro svjedoči o pitanju slobode govora, koje u to vrijeme dolazi sve više na dnevni red.

FRANCUSKI POUČAK

I zaista, upravo je Francuska revolucija 1789. pod geslom slobode, jednakosti i bratstva iznjedrila Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina, u kojoj stoji: "Slobodno izražavanje misli i nazora jedno je od najdragocjenijih prava čovjeka. Svaki građanin, dakle, može slobodno govoriti, pisati, tiskati, jedino mora odgovarati za zlouporabu te slobode u slučajevima utvrđenim zakonom." Premda univerzalnog karaktera, i ta su načela imala partikularna ograničenja za žene, Židove i robove u francuskim kolonijama.

Zbog toga će se poslije javljati i druge deklaracije, napose UN-ova Opća deklaracija o pravima čovjeka iz 1948., koja također naglašava da "svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja".

Sve je to također rezultat širenja ideologije liberalizma tijekom 19. i 20. stoljeća, koja stavlja naglasak na individualna prava i slobodu pojedinca, na osnovi onoga što je formulirao niz autora, poput A. de Tocquevillea, J. S. Milla i drugih. No iako su 19. i 20. stoljeće razdoblja koja deklarativno i zakonski zagovaraju slobodu govora, trebalo je mnogo vremena za ukidanje ropstva i širenje prava glasa na žene i niže slojeve.

Paralelno s time odvijao se i uspon modernih nacionalnih država. Zbog toga širenje sloboda često prati i njihovo uskraćivanje te, primjerice, cenzura novina - posebno u razdobljima ratova - osobito kada je riječ o kritičkom govoru prema nacionalnim "istinama". Sjetimo se samo kako je književnik Émile Zola bio osuđen zbog otvorenog pisma francuskom predsjedniku - J'accuse (Optužujem) iz 1898. godine.

Tako je i u demokratskim sustavima i dalje osjetljivo pitanje kako "govoriti istinu moćnima" (Edward Said), što je posebno rizično ne samo za opozicijske političare nego i za novinare, književnike i intelektualce. To je dakako bilo iznimno zaoštreno kod autoritarnih i totalitarnih režima (koje odlikuje "totalna dominacija", kako navodi Hannah Arendt), gdje je sloboda govora izrazito ograničena ili je uopće nema. Rezultat toga bile su brojne osude i zatvaranja, kao i smrti zbog javno izgovorene riječi i "delikta mišljenja", u tom "dobu ekstrema" (Eric Hobsbawm) 20. stoljeća.

Međutim, i nakon sloma totalitarnih i autoritarnih režima itekako su ostali mnogi izazovi u vezi sa slobodom govora u liberalnoj demokraciji, kada načelno nema formalnih i praktičnih zabrana, ali u praksi ima raznih vrsta ograničenja. Danas se, primjerice, javljaju kritička tumačenja povijesti ideologije liberalizma, koja pokazuju što sve u toj važnoj borbi za širenje pojedinačnih prava nije bilo uključeno, odnosno što je ostalo izravno isključeno.

Spomenuo sam da je Voltaire pisao o toleranciji, ali tek će se poslije postaviti pitanje tolerancije prema netoleranciji, kako piše nedavno preminuli Milivoj Solar u pogovoru Voltaireovoj "Raspravi o toleranciji". I u tome postoje različite povijesne i političke tradicije. Negdje su zastupljeni zahtjevi za potpunom slobodom govora, primjerice u SAD-u, gdje je to kontinuirano jedno od središnjih političkih pitanja. U dijelu europskih zemalja to je, međutim, drukčije postavljeno, jer postoje određena zakonska ograničenja, primjerice kada je riječ o negiranju genocida nad Armencima u prvoj polovini 20. stoljeća, nad Židovima tijekom holokausta ili nad Bošnjacima u Srebrenici.

HRVATSKI POUČAK

Tako se i kod nas javilo pitanje zabrane upotrebe pozdrava "za dom spremni" ili nedavnog okruglog stola o Jasenovcu u Hrvatskom saboru, na kojem je negiran genocid u NDH. Pritom jedni ističu da ne treba dopustiti događaje koji su suprotni vrijednostima na kojima počiva liberalna demokracija, a drugi smatraju da zabrane samo proizvode kontraučinak.

Pristup tome - jesmo li za zabrane ili ne - ovisi kako se kao društvo dogovorimo nakon šire javne rasprave. Osobno, smatram da bi umjesto zabrana bilo bolje da imamo povijesnu kulturu ili povijesnu svijest, iz kojih će nam biti samorazumljivo zašto se ne bismo trebali koristiti spomenutim pozdravom ili negirati genocid. Zbog toga i nije nužno imati zabrane, nego bi bilo potrebno da se, kada se održi takav jedan okrugli stol u Hrvatskom saboru, ključne institucije jasno distanciraju od toga i javno pokažu da to nije prihvatljivo.

U svakom slučaju, očito je da su i na globalnoj i na lokalnoj razini pitanja slobode govora i izražavanja i dalje posebno aktualna. Kao što se vidi, često se radi o prvorazrednim političkim i društvenim pitanjima o kojima treba voditi širu raspravu i kontinuirano senzibilizirati javnost za vrijednosti koje su pritom na kocki.