O čemu govorimo kad danas govorimo o slobodi govora, da se poslužim referencom na glasovitu kratku priču "What We Talk About When We Talk About Love" Raymonda Carvera? Filozof Søren Kierkegaard rekao je kako "ljudi zahtijevaju slobodu govora kao zamjenu za slobodu misli koju odbijaju iskoristiti"...

Za odgovor na ta i neka druga pitanja zamolili smo izv. prof. dr. Gabrijelu Kišiček s Odsjeka za fonetiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

- Slažem se s Kierkegaardom: čini se da su ljudi danas previše zaokupljeni slobodom govora, a pritom zanemaruju slobodu mišljenja - onu koja bi, zapravo, trebala biti njezin ključni preduvjet. Još je jedan filozof, John Stuart Mill, isticao da je upravo sloboda mišljenja temelj svakog slobodnog društva. Društvo, prema Millu, ne može napredovati bez mogućnosti slobodnog propitivanja, bez otvorenog i kritičkog mišljenja. Paradoksalno, ponekad se čini da su u društvima gdje je sloboda govora bila ograničena ljudi više promišljali o tome kako će nešto reći. Nipošto ne želim hvaliti totalitarne režime - daleko od toga - ali u okolnostima u kojima je svaka riječ nosila težinu i posljedice misao je morala biti jasno oblikovana, pažljivo artikulirana i duboko promišljena. Pisanje je tada zahtijevalo intelektualnu disciplinu i odgovornost prema vlastitoj riječi. Danas, u društvu koje slobodu govora često tumači proizvoljno, ponekad čak i kao pravo na vrijeđanje, omalovažavanje ili ruganje, govor sve češće preduhitri misao. Budući da takvi oblici izražavanja rijetko povlače stvarne posljedice, oni se perpetuiraju. Tako nastaje klima u kojoj je sasvim uobičajeno da svatko ima stav o svemu i da ga bez oklijevanja iznosi, a istodobno sve manje ljudi ulaže stvarni mentalni napor u razmišljanje koje prethodi tom stavu. Drugim riječima, govor je postao lakši, ali misao sve površnija. A bez misli koja prethodi riječi, sloboda govora gubi svoj smisao.

Lijevo nije woke

Koliko je pojam "sloboda govora" u vremenu globalne dominacije masovnih medija, cancel i woke kulture, komunikacijskog kaosa, napose i političke korektnosti... degenerirao i poprimio izokrenuta značenja?

- Upravo tako, mislim da ono što trenutačno imamo nije ništa drugo nego komunikacijski kaos. U tom kaosu neprestano se miješaju pojmovi slobode govora, odgovornosti i posljedica za izrečeno. Pojava cancel kulture, koja se često predstavlja kao moralna korekcija društva, u biti je tek druga strana medalje - oblik pobijanja slobode govora. Istodobno, govor mržnje postaje sve ozbiljniji društveni problem, što su prepoznale i međunarodne institucije poput Europske komisije, Ujedinjenih naroda i UNHCR-a, koje osnivaju posebna tijela i povjerenstva te objavljuju izvješća upozoravajući na njegov porast. Taj komunikacijski nered nije slučajan - on je rezultat dugogodišnje nebrige za javni govor i odsutnosti sustavne edukacije o komunikacijskoj odgovornosti. Sloboda govora bez obrazovanja i kritičke pismenosti ne vodi prosvjetljenju, nego nerazumijevanju. Prava bez obaveza rađaju indiferentnost, a sloboda bez odgovornosti pretvara se u samovolju. U vremenu u kojem svatko ima platformu i mogućnost javnog izražavanja posljedice tog kaosa postaju sve očitije. Povećanje komunikacijskih kanala nije dovelo do boljeg razumijevanja - nego do širenja dezinformacija, nesporazuma i podjela. Ako želimo vratiti smisao javnom govoru, moramo ponovno naučiti da sloboda nije sama sebi svrha: ona postoji samo ondje gdje je prati odgovornost.

Kad sve promatramo u političkom kontekstu posebno se zanimljiv čini populistički aspekt, a tu primjera na manjka... Vaš komentar?

- Sloboda govora danas ima mnogo lica - i još više tumačenja. Jedno od njih je ono populističko, koje u svojim redovima okuplja političare poput Marine LePen, DonaldaTrumpa, pa i Zorana Milanovića. Populistički lideri često posežu za rječnikom koji je donedavno bio smatran neprikladnim za javni diskurs, rječnikom koji bi se prije samo nekoliko desetljeća tumačio kao skandalozan nedostatak kućnog odgoja, a danas postaje gotovo društveno prihvatljiv. Populisti vjeruju da "glasno govore ono što tiha većina misli" i ne ustručavaju se koristiti grubim riječima kada govore o protivnicima, "neprijateljima naroda" ili "prijetnjama sigurnosti". Za njih je sloboda govora prije svega mogućnost obračuna s neistomišljenicima, često na razini uličnog prepucavanja.

Zaboravlja se, međutim, da su se i mnogi političari prije njih međusobno obračunavali, ali s mnogo više retoričke vještine i političke kulture. Danas je upravo taj sirovi, afektivni stil postao način privlačenja birača. Populizam je postao popularan, a s njim i ideja da se sloboda govora može iskoristiti kao opravdanje za vrijeđanje, ruganje i simplificiranje složenih tema. Na drugom kraju spektra su autokratski vođe, poput kineskog i ruskog predsjednika, koji slobodu govora sustavno ograničavaju. U njihovu poimanju političkog poretka gušenje individualnih sloboda prirodno se uklapa u logiku kolektivističke kulture, u kojoj se osobni interes podređuje interesu države ili naroda. Takva ograničenja često se opravdavaju stabilnošću, nacionalnim jedinstvom ili očuvanjem društvenog reda. Sasvim suprotno tome, lijevi politički spektar tradicionalno inzistira na individualnim slobodama, pluralizmu i poštovanju različitosti. Iz tih je ideala proizišao koncept političke korektnosti, koji je u svojoj početnoj namjeri bio plemenit i nužan - kao zaštita ranjivih skupina od diskriminacije i društvene stigmatizacije. No s vremenom se taj koncept u nekim oblicima pretvorio u ono što danas nazivamo woke kulturom - paradoksalno, pokret koji je, boreći se za jednakost, počeo ograničavati slobodu izražavanja.

Američka filozofkinja Susan Neiman u svojoj nedavnoj knjizi Left Is Not Woke (Lijevo nije woke) upravo o tome piše: o zamagljivanju granica između slobode govora, ljevice i desnice u suvremenom političkom diskursu. U konačnici, politički lideri, bez obzira na ideološku poziciju, u teoriji se gotovo uvijek zauzimaju za slobodu govora. No u praksi se pokazuje da su mnogi od njih skloni diskreditirati one koji se s njima ne slažu, označavajući ih kao manje sposobne, manje pametne ili jednostavno - irelevantne sugovornike. Sloboda govora, iako formalno zajamčena, tako često ostaje ograničena društvenom hijerarhijom moći i retoričkom dominacijom onih koji najglasnije govore.

Kakva je budućnost slobode govora, gledajući širi i dublji kontekst, od društvenih mreža preko medija i politike do kulture i društva općenito, napose u kontekstu zapadnjačke liberalne demokracije?

- Iskreno, zaista je na to teško odgovoriti. Problem koji se javlja s porastom isticanja "prava na slobodu govora" jest istodobni porast govora mržnje. Liberalna demokracija građanima daje slobodu izražavanja, ali malotko promišlja o odgovornosti koja tu slobodu nužno prati. Nečije "slobodno" govorenje može pridonijeti širenju netolerancije i nesnošljivosti, a povijest nas uči da govor mržnje gotovo uvijek prethodi nasilju. S jedne strane, zabrinjava nas sve učestalije nasilje u društvu, a, s druge, rijetko tko pokušava sagledati dublje uzroke tog nasilja - upravo u riječima koje ga potiču i opravdavaju. To je tema kojom ćemo se u budućnosti morati ozbiljno baviti jer je društvena klima sve više obilježena napetošću. Suptilni, prikriveni oblici govora mržnje - oni koji nisu zakonski sankcionirani, ali se često opravdavaju slobodom govora - stvaraju toksičnu atmosferu u kojoj nasilje postaje društveno prihvatljivije. A toksična atmosfera, prije ili poslije, rađa konkretno djelovanje. Povezanost govora i djelovanja oduvijek je poznata, ali se danas sustavno zanemaruje. Prvi koraci prema stvaranju tolerantnijeg društva trebali bi biti usmjereni na prepoznavanje i identificiranje različitih oblika govora mržnje, kao i na edukaciju građana kako bi ih znali uočiti i suprotstaviti im se. Razvijanje nenasilnih načina rješavanja sukoba i jačanje komunikacijskih vještina ključni su alati u borbi protiv nasilja.

Naravno, u svemu tome nužna je i institucionalna podrška. S jedne strane, obrazovni sustav treba sustavno razvijati kulturu dijaloga i empatije, a, s druge, pravosudni sustav mora dosljedno sankcionirati sve one koji nasilnim govorom potiču nasilno djelovanje. Samo tako možemo očuvati ono što sloboda govora u svojoj biti jest - pravo na razmjenu mišljenja koja obogaćuje društvo, a ne da ga razara.

Temeljna pitanja

Za kraj, kako komentirate pokušaj EU-a da uvede masovni nadzor privatnih poruka s pomoću tzv. Chat Controla?

- U svijetu u kojem su društvene mreže postale neizostavan dio svakodnevice, a ljudi s entuzijazmom dijele detalje svog privatnog života, pojam privatnosti doživio je temeljitu redefiniciju. Granica između javnog i privatnog prostora već je odavno pomaknuta, pa se prigovori o narušavanju privatnosti danas često dočekuju sa skepsom. Ipak, unatoč toj promjeni društvenih normi i dalje nastojimo očuvati bar minimum vlastitog prostora - bilo metaforičnog bilo doslovnog - što potvrđuje da se temama privatnosti i osobne slobode uvijek treba pristupati s oprezom.

Važno je, međutim, naglasiti da dilema između smanjene slobode i povećane sigurnosti nije specifičnost 21. stoljeća. Tim se pitanjem još u 17. stoljeću bavio engleski filozof Thomas Hobbes u svom Levijatanu promišljajući što je bolji izbor: diktatura, koja jamči mir i sigurnost, ili demokracija, u kojoj vladaju nesigurnost i kaos. Tumačenja Hobbesa pritom su različita - dok ga jedni smatraju zagovarateljem autoritarnih režima, drugi u njegovu djelu prepoznaju temelje modernih ideja o slobodi. Zašto to spominjem? Zato što nas podsjeća da dileme koje danas povezujemo s razvojem tehnologije, društva ili politike nisu posve nove. Premda ih suvremeni kontekst čini drukčijima, čovjek je oduvijek bio suočen s istim temeljnim pitanjima - kako uskladiti slobodu i sigurnost, javno i privatno, osobno i društveno.