Paradoksalno, sloboda govora stoji kao jedan od temelja liberalno-demokratskih društava, ali su društvene strukture - bar u mainstream medijima - jasno definirale na koji se način treba razmišljati o određenim temama - kaže izv. prof. dr. sc. Ivan Balabanić, viši znanstveni suradnik s Instituta za istraživanje migracija u Zagrebu, te dodaje:

Ivan Balabanić

PIXSELL

- Ako se neki pojedinac, primjerice, ne slaže s davanjem određenih prava LGBTQ+ osobama ili drukčije gleda na pitanje klimatskih promjena, njegovo se mišljenje automatski ne uzima u obzir. Nisu bili rijetki slučajevi, osobito u Sjedinjenim Američkim Državama, da su takvi pojedinci bili izloženi tzv. cancel kulturi, koja im je nerijetko uništavala i privatni život i poslovnu karijeru. Ako postoji sloboda govora, ali ona koja podrazumijeva da se slobodno smije govoriti samo ono što određeni mainstream sustav vrijednosti liberalno-demokratskih društava želi čuti, tada zapravo ne možemo govoriti o slobodi govora u punom smislu tog pojma. S druge strane, potpuna sloboda govora u digitalnom društvu, isprepletenom komunikacijom na društvenim mrežama, može dovesti do mržnje, nesnošljivosti, nasilja i širenja dezinformacija koje narušavaju povjerenje u institucije te pridonose polarizaciji društva. U tom trenutku dolazimo do središnjeg problema - ako želimo zaštititi vrijednosti liberalne demokracije, ne možemo dopustiti propagiranje vrijednosti, mišljenja i ideja koje nisu u skladu s tim istim vrijednostima, jer one u svojoj biti tu demokraciju urušavaju. Gledano iz drugog kuta, sloboda govora stoji kao jedan od temelja demokratskih društava, a zabranjivanjem javnog iznošenja određenih misli, ideja i drukčijih pogleda na društvo ponovno urušavamo demokratske vrijednosti. Takva je situacija dovela do frustracije velikog broja građana u zapadnim društvima. U Sjedinjenim Američkim Državama taj se otpor manifestirao politikomu Donalda Trumpa, koji je svoj politički identitet izgradio na suprotstavljanju političkoj korektnosti - pojmu koji u SAD-u (a i šire) simbolizira upravo ono što bi se moglo nazvati "određivanjem kako se smije slobodno govoriti".

Da se vratimo u Hrvatsku. Kako se zapravo razvijala sloboda govora tijekom sad već 35 godina hrvatske neovisnosti i slobode, koje su i kakve bile zamke, da se tako izrazim, i jesmo li dosad prevladali "dječje bolesti" demokracije, u kojoj je sloboda govora jedan od temelja?

- Sloboda govora 1990-ih bila je ograničena sigurnosnom situacijom, odnosno ratnim stanjem, ali i naslijeđenim mentalitetom bivšeg totalitarnog režima iz kojeg je Hrvatska bila izišla. Korak po korak, hrvatska je demokracija sazrijevala i sve više poprimala standardne obrasce demokratskih društava. Današnji problemi slobode misli u javnom prostoru više nisu povezani s "dječjim bolestima" mlade demokratske države u tranziciji iz socijalističkog jednostranačkog režima u demokratsko društvo, nego s izazovima s kojima se suočava većina država zapadnog civilizacijskog kruga. Preciznije, riječ je o pitanjima dopuštene slobode govora u kontekstu društvenih mreža i liberalne demokracije, o utjecaju velikih oglašivača na rad medijskih kuća i o SLAPP tužbama protiv novinara. Hrvatska je članica Europske unije i u rješavanju i definiranju odgovora na ta pitanja uglavnom više ne djeluje samostalno, nego slijedi politike koje se donose na razini Europske unije. Europska unija, za razliku od Sjedinjenih Američkih Država, zauzela je drukčije stajalište i čvršće nastupa - može se reći da donekle cenzurira mišljenja i stavove koji ne odgovaraju vrijednostima liberalnih demokracija. Takva politika Europske unije nailazi na kritike iz redova aktualne američke vlasti, a javnim smo prozivanjima svjedočili u nekoliko navrata, među kojima je najpoznatiji govor američkog potpredsjednika J. D. Vancea u Münchenu.

Situacija na Zapadu trenutačno izgleda ovako - imamo dva demokratska laboratorija. Jedan je SAD, koji je "otpustio kočnice" i omogućio ljudima da javno iznose bilo kakva mišljenja. Drugi je EU, koji regulacijom dodatno brani vrijednosti za koje smatra da čuvaju temelje liberalne demokracije, ali time u znatnoj mjeri ograničava slobodu pojedinaca i njihovo pravo da izraze svoje mišljenje o nizu pitanja. Koji će od njih iznjedriti kvalitetnije demokratske institucije, vratiti povjerenje građana u njih i osnažiti demokraciju, pokazat će vrijeme. Što se tiče Hrvatske, ona aktivno sudjeluje u definiranju europske regulative, a i naše će zakonodavstvo preuzeti propise donesene na razini Europske unije.

Koliko je inače pojam "sloboda govora" u vremenu globalne dominacije masovnih medija, napose političke korektnosti, degenerirao i poprimio izokrenuta značenja?

- O tome smo već podosta rekli u dosadašnjem razgovoru. Ponovit ću, trenutno zapadne liberalne demokracije eksperimentiraju s dva potpuno različita modela - jednim koji se provodi u SAD-u i drugim u Europskoj uniji. Oba modela imaju svoje prednosti i opasnosti, pa je vrlo teško reći koji je kvalitetniji za javnu komunikaciju, a posljedično i za politički život, gospodarski razvoj te stabilnost društva. Američki model vraća povjerenje u institucije, ljudima daje osjećaj slobode demokratskog izražavanja i smanjuje mogućnost stvaranja frustracija među građanima, koje mogu dovesti na vlast razne populističke pokrete. S druge strane, takav oblik javne komunikacije nosi rizik da rasprava potpuno izgubi karakter racionalnog dijaloga i postane arena moralne osude raznih društvenih skupina i pojedinaca. Europski model pomalo poprima obrasce kineskog modela javne komunikacije, koji je reguliran odozgo, s ciljem provođenja određenih politika i postizanja željenih ciljeva. U Kini je takav model učinkovit, ali postavlja se pitanje je li ono što dobro funkcionira u kineskoj kolektivističkoj kulturi prikladno i za europska demokratska društva, u kojima je naglasak na individualizmu i pravima pojedinca.

Ukupno uzevši, je li ugrožena sloboda govora, izražavanja mišljenja, u Europi danas, uključujući i Hrvatsku? Vaš završni komentar?

- Europska unija promovira jasne vrijednosti, politike i ideju liberalne demokracije, koja naglasak stavlja ne na glasove većine, nego na zaštitu prava i sloboda manjina. Prema svemu vidljivom, Unija nema namjeru popustiti u tom pristupu, nego, štoviše, dodatno regulirati javnu komunikaciju. Problem je u tome što zapadna demokratska društva snažan naglasak stavljaju na individualizam i prava pojedinca. Oni pojedinci kojima će biti zabranjeno javno izražavanje mišljenja koje nije u skladu s vrijednostima liberalne demokracije i europskim politikama zasigurno neće mirno promatrati takvu situaciju. U tome je velika mogućnost snažne društvene polarizacije, političke nestabilnosti te, u konačnici, dolaska na vlast raznih "europskih Trumpova".

Treba istaknuti još jedan problem: europska društva funkcioniraju na dvjema političkim razinama - državnoj i nadnacionalnoj, odnosno na razini Europske unije. Postavlja se pitanje kako će građani i nacionalne politike reagirati na regulativu koja ne dolazi iz njihovih matičnih država, nego s europske razine. Što će biti - vidjet ćemo. No jedno je sigurno: pitanje granica slobode govora i moći nad njom postat će jedno od središnjih mjerila vitalnosti europske demokracije, posebice sada kada imamo antipod u modelu pristupa slobodi izražavanja u Sjedinjenim Američkim Državama. (Portret snimio: Luka Stanzl/Pixsell) (D.J.) n