Samo desetak dana prije nego što se u Novom Sadu očekuju masovni prosvjedi protiv vlasti Aleksandra Vučića, Europski parlament donosi dosad najžešću rezoluciju kojom kritizira njegov režim. Naizgled, čin je to odlučne obrane demokratskih vrijednosti na kojima je EU utemeljen. U stvarnosti, možda tek samo još jedan dokaz da EU sasvim ne zna što raditi ne samo sa Srbijom, nego i s cijelom jugoistočnom Europom.

Jer dok Europski parlament, još uvijek najslabija središnja institucija EU-a bez stvarne moći, maše rezolucijama i traži apstraktnu političku odgovornost za grubo tretiranje pobunjenih srpskih studenata, Europska komisija, koja barem formalno zaista vodi vanjsku politiku EU-a, istovremeno i dalje surađuje s Vučićevom vlasti gotovo kao da se ništa sporno ne događa. Uz to, ključne članice EU-a, prije svega Njemačka i Francuska, nikada nisu ni skrivale simpatije prema Vučiću kao svojevrsnom stabilokratu koji sporo, ali ipak ustrajno vuče Srbiju iz ruskog zagrljaja. Ali tako pažljivo da to sami Srbi nikako ne smiju primijetiti. A usto širom otvara vrata njihovim tvrtkama za velike poslove u Srbiji...

Posebnu dozu stvarnosti gubi i dio hrvatskih komentatora koji, bez stvarnog razumijevanja Srbije, zamišljaju da će studentski pokreti ili neka nova beogradska jesen preko noći transformirati zemlju u modernu europsku demokraciju. To je romantična budalaština. Srbija nije isto što i Istočni Berlin 1989. - niti u političkoj kulturi, niti u međunarodnim okolnostima. Vučićev režim, koliko god bio autoritativan, i dalje uživa široku podršku birača, uključujući i mnoge koji ne žele povratak na kaos devedesetih ni eksperiment bez garancija. Nije stoga baš ni do kraja nemoguć ishod da studenti zaista uspiju natjerarati Vučića da raspiše izbore. I da on na njima pobijedi. Vučić iz 2025. ipak nije Milošević 2000. Zato bi EU, a osobito oni u Hrvatskoj koji se bave Srbijom iz moralne udobnosti, trebali prestati s lažnim narativima. Ako žele promjene, neka ih traže realno i dosljedno.