Pariz, Matignon, 10. rujna - četvrta primopredaja vlasti u samo godinu dana. Trećeg "palog" Macronova premijera zamijenio je četvrti: predsjednikova "desna ruka" i ministar obrane Sébastien Lecornu. Što jasno govori o tome od čega najviše treba braniti francuskog predsjednika - od nezadovoljstva francuskog naroda - navodi dr. sc. Sanja Vujačić, geopolitička analitičarka i komentatorica iz Pariza ([email protected]/www.grayscalegeopolitics.com), te u nastavku svoje analize, piše:

USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

- Macron nije zaboravio da mu je trebalo 18 mjeseci snažne represije da iziđe nakraj sa Žutim prslucima. Konačno ih je slomio ratovanjem protiv COVID-19, odnosno velikodušnim zaduživanjem države na njihov račun. Nije im dao da predahnu, nego se odmah bacio na obranu Ukrajine i stavio se na čelo "Koalicije voljnih" - zamišljene kao "nova Napoleonova Grand Armée". Spreman je Uniju povesti u boj protiv nuklearne velesile Rusije, u boj u kojem su mu, jednako kao i Zelenskom, male šanse za pobjedu bez SAD-a. Macron bi čak i francuski nuklearni štit dijelio s ostalim Europljanima, iako nije razvidno u koju svrhu, jer odobrava ukrajinske dubinske napade na ruski teritorij i time dokida i disuazivni (vojn. sposobnost odvraćanja i onemogućavanja izravnih neprijateljskih napada) karakter vlastitog nuklearnog arsenala. Neustrašivo provocira svoje unutarnje i vanjske "neprijatelje". Tako ga je Trumpov pokušaj postizanja mira u Ukrajini inspirirao da ruskog predsjednika nazove "čudovištem". Na što mu je, kako je prenio TASS, odgovorio Medvedev umjesto Putina, na X-u: "Galski pijetao bez mozga ne može se odreći ideje o slanju trupa u Ukrajinu. (...) Ali promukla, patetična ptica nastavlja kukurikati kako bi dokazala da je kralj kokošinjaca." Pristojni zapadni mediji uglavnom su prenijeli samo prvu frazu Medvedevljeva odgovora.

Totalna blokada

Međutim, u međuvremenu se vratila Macronova noćna mora. Uskrsnuli su, još nepristojniji, Žuti prsluci - u moderniziranom obliku. Zato je Macron, koji Ruse vidi "u svakom grmu", odmah posumnjao u "rusku ingerenciju" i brzinski svog nepopularnog premijera Bayroua zamijenio na tom mjestu ministrom obrane - da ga brani od onih najbrojnijih - unutarnjih protivnika. Morao se požuriti jer je pokret "Blokirajmo sve" za početak svojih akcija odredio 10. rujna. Do tada je, dakle, francuski predsjednik morao organizirati svoju obranu. Nije mu više bio dovoljan, dosad "najdesniji" francuski ministar unutarnjih poslova Bruno Retailleau, nego je angažirao i svog najbližeg suradnika - šefa vojske.

No tko su novi Žuti prsluci od kojih Macron strepi? Blocquonstout ("Blokirajmo sve") pokret je s jakom digitalnom mobilizacijom, nastao iz Telegram grupe koja promiče suverenističke stavove i zagovara izlazak Francuske iz EU-a. Prema istraživanju Fondation Jean Jaurès čine ga mlađi, obrazovaniji, urbani i politički aktivni građani, većinom lijeve orijentacije. Iako samo 27 % sudionika dolazi iz pokreta Žutih prsluka, njih 61 % izjašnjava se simpatizerima tog pokreta. Za protekli 10. rujna pozvali su na totalni bojkot pod sloganom: "Ne plaćaj, ne konzumiraj, ne radi, budi solidaran", ciljajući štrajk, bojkot trgovačkih lanaca, povlačenje novca iz banaka i građanski neposluh. Pokret je i parodijska reakcija na političke manipulacije krizama - osobito pandemijom. Prema anketi Toluna-Harris Interactive (20. - 21. kolovoza 2025.), 63 % ispitanika podržava pokret, među njima 79 % lijevih birača i 77 % pristaša Marine LePen.

EPA

Distopijsko društvo

Tako su se Francuzi, 10. rujna, zatekli u distopijskom društvu. Dok su Macronovi premijeri, u bunkeriranom Matignonu, međusobno pozdravljali svoje prošle i buduće napore za izlazak iz duboke političke krize, oko njih je gorjelo i manifestanti su Macrona pozivali na ostavku. Parižani su sa svojih balkona pozivali sveprisutne policijske trupe da bezrazložno ne uhićuju manifestante. Širio se smrad suzavca, po kojem će biti zapamćena Macronova vladavina…

"Suci, prije nego što sudite narodu, presudite sami sebi!" Tako bi danas, kao i 1789., Robespierre prozvao Macrona i njegove "padajuće vlade". Pozvao bi francuske post-de gaulleovske političke elite na moralno preispitivanje i suočavanje s vlastitom odgovornošću za duboku unutarnju i vanjskopolitičku krizu u koju su gurnule Francusku, ali i Europsku uniju. To, međutim, uporno odbijaju učiniti. Kako bi sačuvale vlast, odgovornost prebacuju na "vanjske remetilačke faktore", koristeći se rusofobijom i antitrumpizmom kao prikladnim alibijima. Francuski centristi i klasična desnica na vlasti svjesni su da žive potencijalno revolucionarni trenutak, u kojem bi ih neki novi Robespierre mogao pozvati na suočavanje s vlastitom odgovornošću za političku nestabilnost, izazvanu provokativnim sastavljanjem unaprijed osuđenih vlada, na način da u njima ključne uloge uvijek dobivaju makronisti kojima su francuski birači dali najmanje povjerenja na izvanrednim izborima. Iako ih je s vlasti skinuo baš njihov vođa - Emmanuel Macron, u lipnju 2024., neočekivanim raspuštanjem Narodne skupštine (donjeg doma Francuskog parlamenta), iz razloga što se osjećao povrijeđenim nakon neuspjeha svoje političke stranke na europskim parlamentarnim izborima. Izbore je izgubio. Najviše glasova osvojila je ujedinjena ljevica, a pojedinačno Nacionalna fronta Marine LePen. Unatoč tome, predsjednik uporno ignorira rezultate i povjerenje nastavlja davati "svojim" vladama, koje u parlamentu redovito ruši većina iz ljevice i populisti. Tako su u samo godinu dana pale tri vlade (Attal - Barnier - Bayrou), a Macron uporno odbija pozive oporbe i građana - njih 64 % želi da odstupi (istraživanje Odoxa, 3. 9. 2025.). Poručuje da će, kao legitimno izabran predsjednik, "odraditi i posljednju minutu svog mandata". Novi Robespierre mogao bi Macrona pozvati da preuzme odgovornost za gospodarsku nestabilnost koju proizvode "štedljivi proračuni" vlada kakve je on izabrao, a ne birači.

EPA

Poput posljednjeg proračuna, za koji se znalo da neće proći jer produbljuje socijalni i generacijski jaz, Macronov premijer Bayrou za prezaduženost države optužio je radnike koji "nedovoljno rade", nezaposlene koji "predugo primaju naknade", bolesnike koji su "prečesto bolesni" i umirovljenike koji "žive bolje od svojih potomaka". Zato je tražio da se zaposlenici odreknu dva neradna dana, a umirovljenici od 100 do 1000 eura godišnje - kako bi "odgovorno participirali" u rješavanju duga koji je upravo Macronova politika najviše stvorila. Financijski krugovi, među kojima i njegovi bivši kolege, nisu bez razloga prozvali Macrona "Mozartom financija". Od 2017. do početka 2024. zadužio je državu za rekordnih 900 milijardi eura (prema procjenama Europskog parlamenta). Dug je s 98 % BDP-a (2017.) porastao na 112 % do sredine 2024., a 2025. premašio 1000 milijardi i dosegnuo alarmantnih 120 %. Na to je posljednji "pali" Macronov premijer, François Bayrou, reagirao prijetnjama - poručivši umirovljenicima, zaposlenima i nezaposlenima da će dug vraćati radom i rezanjem socijalnih prava, ili će pasti pod kontrolu MMF-a. Za tri desetljeća državnog zaduživanja drže se odgovornima svi - osim 500 najbogatijih Francuza, koji su u tom razdoblju svoje bogatstvo povećali za čak 14 puta. Najviše su profitirali za vrijeme mandata "Mozarta financija", kada su u samo pet godina udvostručili imetak, s 570 na 1000 milijardi eura (prema magazinu Challenges), čime njihovo bogatstvo danas odgovara visini francuskog državnog duga. Zato je prijedlog proračuna za 2026. - koji štedi na račun prosječnih građana, dok nastavlja štititi najbogatije i predviđa novo zaduživanje izvan granica 3 % BDP-a - doživljen kao provokacija. Sve to pod Macronovim vodstvom, uz podršku Bruxellesa, navodno u ime ubrzanog naoružavanja, pomoći Ukrajini i troškova "Koalicije voljnih" kojom upravo Macron predsjeda.

Lažni spasitelj

I dok francuski birači odbacuju Macronov "inženjering demokracije" - plebiscitira ga 25 drugih europskih vođa, s ciljem spašavanja Unije. Što je "inženjering demokracije"? Radi se o manipulativnim, formalno legalnim, ali politički upitnim metodama - s pomoću kojih vlast ili moćni akteri oblikuju politički sustav, kontroliraju izborne procese ili ograničavaju stvarnu volju građana, dok formalno zadržavaju fasadu demokracije. Ni Macrona ni 25 drugih europskih čelnika ne zabrinjava politička i socijalna kriza u Francuskoj. Prave se da za takve probleme nemaju vremena jer "spašavaju Uniju od Rusa". Gdje? U Ukrajini, koja nije članica ni EU-a ni NATO-a. Dvadesetpetorka je spremna slijediti Macrona unatoč tome što ga trenutačno podržava samo 15 % francuskih građana, računajući da bi se taj trend mogao brzo preokrenuti ako bi ruske snage u Ukrajini bile isprovocirane na napad na teritorij EU-a. Naravno, slijede i Zelenskog, koji se na vlasti može održati samo ako održi ratno stanje; kao i NATO savez, čiji opstanak direktno ovisi o postojanju "zajedničkih neprijatelja Zapada".

Koga NATO zapravo štiti? Nakon Brexita i slogana "America First" Zapad - u klasičnom smislu - više i ne postoji. Ključno pitanje više nije koga NATO brani, već u čije ime djeluje, i do kada. Iako se i dalje formalno poziva na članak 5., NATO sve manje funkcionira kao obrambeni vojni savez, a sve više kao politička platforma za očuvanje jedinstva nekadašnjeg Zapada. Praktično, postao je sredstvo za koordinaciju politike prema Rusiji, Kini i tzv. hibridnim prijetnjama, ali i to uz sve slabiji unutarnji konsenzus (Turska, Mađarska). Povratak Donalda Trumpa dodatno je doveo u pitanje i taj okvir Saveza, posebno jer je otvoreno poručio da SAD neće braniti članice koje "ne plaćaju dovoljno". Time je NATO izgubio svoju staru legitimaciju i ušao u novu fazu - onu u kojoj se više ne zna jasno čije interese i koje vrijednosti zapravo štiti. U situaciji u kojoj EU još uvijek nema jasnu vanjsku politiku ni definirane vlastite specifične interese, automatski slijedi agendu svojih bivših angloameričkih pokrovitelja i NATO-a. No dok su Amerikanci pokušali izići iz sjene Bidena i njegove rusofobne politike, europski politički vrh i dalje je predan tom kursu. Tako proizlazi da Zelenski, "Koalicija voljnih" i NATO u Ukrajini ne brane europske narode, već interese europskih neoliberala, koji EU koriste kao nadnacionalni okvir vlastitog političkog preživljavanja, uz pomoć inženjeringa demokracije. Čini se da su, radi održanja na vlasti, europski neoliberalii dalje spremni "u Ukrajini voditi rat protiv Rusije do posljednjeg Ukrajinca", unatoč upozorenjima Donalda Trumpa, koji ih, u maniri Stjepana Radića, opominje: "Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu!" - u treći svjetski/nuklearni rat.

Nedovršeno zdanje

Stoga je danas ključni problem Europljana nedovršena politička arhitektura - ni Unija nije jasno definirana kao federacija ili konfederacija ni NATO kao savez s jasno određenim ciljevima i protivnicima. Upravo ta nedorečenost omogućuje europskim elitama inženjering demokracije, u kojem suvereni narodi gube mogućnost demokratske kontrole nad vlasti, kako u unutarnjoj, tako i u vanjskoj politici. Posebno je uočljivo licemjerje prema izraelskoj agresiji: dok se Rusija odlučno osuđuje, izostaju ozbiljne reakcije na izraelske agresije nezavisnih i priznatih država (Iran, Katar), kolonizaciju Zapadne obale i patnju dvaju milijuna ljudi u Gazi. Europski čelnici nisu složni čak ni u simboličnom priznavanju palestinske države, iako su Palestinci starosjedioci, dok Izrael svoje pravo na njihovu zemlju temelji na biblijskom narativu starom 3500 godina. n