U povećanoj diplomatskoj aktivnosti posljednjih mjeseci puno samokritičnih tonova čuli smo i u samoj Europskoj uniji. Tako je uoči posjeta Londonu španjolski premijer Pedro Sanchez naglasio kako je europski odgovor na sukob u Gazi neuspjeh i riskira potkopavanje vlastite globalne vjerodostojnosti... Inače je jedno od vrućih pitanja oko kojeg se lome koplja unutar EU-a svakako i priznanje Palestine. Za komentar svega što se zbiva zamolili smo dr. sc. Nikolu Petrovića, višeg znanstvenog suradnika s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu...

- Izgradnja europskog konsenzusa na ovakvim kompleksnim pitanjima priznanja država usred ratnih sukoba često je spor i kontroverzan proces. I u slučaju priznanja Hrvatske i Slovenije početkom 1990-ih bilo je dosta razilaženja među članovima tada još Europske zajednice. Tada je bilo 12 članica, a danas ih je 27. Bitna je razlika i to što je SAD čvrsti saveznik Izraela, a Trumpova administracija protivi se priznanju Palestine. Vlade, poput HDZ-ove, kojima je snažno stalo do savezništva s Amerikom, teško će priznati Palestinu ako se ne promijeni američki stav.

USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Izraelsko-palestinski sukob je i ideološko pitanje par excellence već desetljećima. Tako da se lijeve vlade, poput Sanchezove, a ne treba zaboraviti da njegova vlada ima podršku i regionalističkih nacionalističkih stranaka, zauzimaju za priznanje Palestine. Radikalno desne vlade poput Orbánove odbijaju priznati Palestinu jer je islamofobija zamijenila antisemitizam kao pogonsko gorivo radikalno desnih stranaka. No i među njima postoje razlike. Giorgia Meloni je zbog želje za snažnijim talijanskim utjecajem na Mediteranu i Bliskom istoku ostavila otvorenom mogućnost priznanja Palestine. Činjenica je da se zbog razaranja Gaze sve više europskih zemalja odlučuje za priznanje Palestine, a znakovit je i zaokret Ursule von der Leyen te osuda izraelske politike u njezinu govoru o stanju Unije.

Može li se kao neuspjeh EU-a smatrati i europski odgovor na ukrajinski rat? Stalno se donose nove sankcije, a njihov je učinak na Rusiju gotovo minimalan... Francuski predsjednik sad predvodi "Koaliciju voljnih", neki u EU-u spremni su prihvatiti tu "mirovnu opciju", a neki dvoje oko same provedbe, troškova, tko s kim i s kojim snagama. Zelenskom ideja odgovara, Trumpu također... Koliko je "Koalicija voljnih" razlog za brigu u Moskvi ili je sve to Macronov "tigar od papira"?

- Teško je u ovom trenutku ocijeniti rezultate europske politike prema ratu u Ukrajini. No činjenica je da je gotovo došlo do konsenzusa država članica u potpori Ukrajini, iako postoje razlike u razmjerima te potpore. Rat u Ukrajini mogao bi imati znatne posljedice za snažnije ujedinjenje Europske unije. Na europskim se studijima vode rasprave o takozvanim belicističkim teorijama, koje tvrde da je većina država nastala centralizacijom zbog ratova ili ratne ugroze, pa bi se to moglo dogoditi i Europskoj uniji, koja se nalazi u svojevrsnom hladnom ratu s Rusijom. Također, rat u Ukrajini, zajedno s dolaskom Trumpa na vlast u Americi, dao je novo značenje Europskoj uniji, koja se sada vidi kao posljednji branitelj liberalnog međunarodnog poretka.

Kakva je zapravo vanjska, ali i unutarnja politika Europske unije, koji su njezini glavni problemi koji se provlače već godinama, koji su glavni aspekti nesuglasja unutar Unije oko niza pitanja? U nedavnom intervjuu za jedne naše dnevne novine Ivo Stier je kazao kako "nije realno očekivati da će se usvojiti ikakva reforma za vanjsku politiku EU-a jer to nije u interesu Mađarske i Slovačke, kao ni Francuske i Njemačke, gdje jača suverenizam"...

- Ključno pitanje oko zajedničke europske vanjske politike jest donošenje odluka kvalificiranom većinom, koje bi spriječilo pojedine zemlje članice da mogu blokirati odluke o, primjerice, sankcijama ili proširenju. Što se tiče Stierove izjave, on tu projicira svoje stavove na Francusku i Njemačku, koje se, bez obzira na stvarno jačanje suverenističkih snaga u njima, zauzimaju za reformu i ukidanje veta u vanjskoj politici. I von der Leyen je naglasila u svom govoru o stanju Unije da su potrebne takve reforme. Rat u Ukrajini, zastoj u proširenju, kao i potencijalni odlazak Orbána s vlasti sljedeće godine, mogli bi otvoriti put takvoj reformi.

Zaključno, gdje se zapravo nalazi odgovor na staro pitanje koje sad svi ponovo stavljaju u prvi plan - kako osigurati budućnost europskih naroda i njihovih nacionalnih država, je li odgovor u samim korijenima Europske unije, u povratku idejama njezinih tvoraca i dubokoj simbolici njihovih odnosa i zajedničkih susreta, da citiram jednog našeg geopolitičkog komentatora? Drugim riječima, može li EU biti bolji, jači, pa i veći, nego što je danas? I kako, kojim sredstvima to može ostvariti? Ili ne može...?

- Postoje velike rasprave o tome je li glavna motivacija pokretača europske integracije bila izgradnja federalne Europe ili spašavanje, to jest oporavak, nacionalnih država nakon razaranja Drugog svjetskog rata. Različiti akteri težili su više jednom ili drugom, ali su njihovi sukobi i suradnje doveli do stvaranja današnjeg EU-a, koji tu tenziju između federalnog i nacionalnog ima ugrađenu u sebi. I danas se radi o tenziji između onih koji smatraju da bi trebali imati sve tješnju Uniju i onih koji gledaju koje zajedničke politike koriste prvenstveno njihovim nacionalnim državama.

Druga ključna tenzija je ona između proširenja i produbljivanja EU-a. To jest, kako bi potencijalno proširenje utjecalo na dinamiku odnosa unutar EU-a i može li se imati više Europe s primanjem novih članica, a u nekima od njih postoji velik dio euroskeptičnog stanovništva i snažne euroskeptične stranke. Proširenje daje dodatni smisao europskom projektu, povećava njegovo tržište, ekonomsku i geopolitičku moć, ali i još više naglašava pitanje kako uspostaviti zajedničke vrijednosti na kojima bi EU trebao funkcionirati.