Danas, kada Hrvatska, kao i mnoge druge države Europe, ima demografske probleme, postavlja se pitanje može li zemlja taj svoj problem riješiti masovnim povratkom hrvatskih iseljenika. Tema, naravno, nije nova, o tome se raspravlja unatrag tridesetak godina, ali je u sadašnjim okolnostima iznova aktualna i izazovna - kaže dr. sc. Marin Sopta, predsjednik Centra za istraživanje hrvatskog iseljeništva i predsjednik Programsko-organizacijskog odbora Hrvatskog iseljeničkog kongresa, te u nastavku svog priloga, piše:

- S obzirom na to da je prva velika prilika 1990-ih godina prošlog stoljeća o masovnom povratku propuštena, logičnim se postavlja pitanje može li se danas situacija popraviti, posebno u kontekstu kad mnoge svjetske studije na temu povratka pripadnika raznih dijaspora upozoravaju da se čak 85 % pripadnika dijaspore nikada neće vratiti u svoje stare domovine ili u domovine svog podrijetla. Drugim riječima, postavlja se pitanje je li masovni povratak trajni mit, trajna iluzija ili neka od realnih opcija. Bez obzira na ove i neke druge podatke koji ne ulijevaju optimizam, Republika Hrvatska zbog nacionalnih interesa mora nastaviti s nastojanjima da povrati što je god moguće više Hrvata svih generacija u domovinu. Na tragu toga Hrvatski Sabor nedavno je usvojio dopune Zakona o odnosima Republike Hrvatske i Hrvata izvan Republike Hrvatske. Između ostalih dopuna osniva se Savjet mladih Republike Hrvatske, broj članova Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske se povećava za novih deset članova, donosi se odluka o obilježavanju Tjedna Hrvata izvan Republike Hrvatske, omogućuje se besplatno učenje hrvatskog jezika, financiranje studenata druge, treće i inih generacija, itd. Sve ove dopune, uz postojeće programe za iseljenike koje se organiziraju u sklopu programa koje nudi Hrvatska matica iseljenika, financijsku potporu iseljeničkim društvima koje dodjeljuje Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, aktivnosti Odjela za međunarodne odnose i iseljeništvo koji je dio Matice hrvatske, kao i rad nekih znanstvenih instituta na temu hrvatskog iseljeništva, dokazi su kako država ipak vodi računa o hrvatskim iseljenicima. Možda je najbolji primjer za to ponovna uspostava Ministarstva za demografiju i useljeništvo.

Marin Sopta

PIXSELL

POŽELJNI KORACI

No isto tako postavlja se pitanje je li to što država radi u pitanju veza i odnosa s hrvatskim iseljenicima dovoljan poticaj za njihov povratak u većoj mjeri, ulaganje u hrvatsku ekonomiju i gospodarstvo te posljedično tome trajni ostanak u domovini. Nažalost, prema mom skromnom mišljenju, odgovor je - nije dovoljno. Jer kako bi se ubrzo povratak hrvatskih iseljenika, uz postojeće programe i financijsku pomoć koju država kroz razne svoje institucije, a odnedavno i kroz Ministarstvo za demografiju i useljeništvo, dodjeljuje hrvatskim iseljeničkim društvima i istaknutim individualcima, mišljenja sam da bi država trebala učiniti neke od sljedećih koraka. No prije nego što navedem prijedloge želim još jednom istaknuti da je hrvatsko iseljeništvo jako heterogeno, tako da se ono ne smije tretirati kao jedinstvena grupa, što imam osjećaj da naša državna politika to čini. Na tragu mog razmišljanja, kao i iseljeničkog iskustva, smatram da treba učiniti sljedeće korake:

1. Razvijati kulturu povratka: Od nacionalnog je značaja da se među hrvatskim iseljenicima počne sustavno razvijati jedna osmišljena kultura povratka u zemlju rođenja ili podrijetla. Da je to potrebno, najbolji su primjeri Hrvata u Južnoafričkoj Republici i Venezueli. Naime, u Južnoafričkoj Republici djelovala je hrvatska zajednica koja je brojila oko 8000 Hrvata. Zbog velikih političkih promjena koje su krajem dvadesetog stoljeća zahvatile tu državu, mnogi Hrvati, naročito pripadnici druge i treće generacije, u strahu i neizvjesnosti koje su te promjene donosile, odselili su se uglavnom u Australiju, Kanadu, SAD i Englesku. Nažalost, državna vlast JAR-a u to vrijeme nije niti pokušala nešto poduzeti kako bi eventualno utjecala na te Hrvate da se vrate u svoju domovinu ili domovinu svojih predaka. Sličan je slučaj i s Hrvatima u Venezueli. Nestabilne i loše političke i ekonomske prilike u toj zemlji potaknule su mađarsku vladu da organiziraju povratak nekoliko stotina svojih sunarodnjaka iz Venezuele, za razliku od Hrvatske, koja se zadovoljila organiziranjem i slanjem humanitarne pomoći uglavnom u obliku lijekova i drugih medicinski pomagala.

2. Osnivanje kulturnih centara u većim hrvatskim zajednicama diljem svijeta: Uspostavom demokratske i suverene Republike Hrvatske došlo je do velikih, da ne kažem tektonskih promjena, i u domovini i u iseljeništvu. U hrvatskim iseljeničkim zajednicama, posebno u prekooceanskim zemljama, postojao je velik broj hrvatskih domova koji su s katoličkim župama bili centri društvenopolitičkog života Hrvata u tim zajednicama. Smjenom generacija, kao i uspostavom demokratske Republike Hrvatske, većina tih domova izgubila je svoje značenje i ulogu koju su donedavno imali u životu hrvatskih iseljenika, kao i društvenom životu samih zajednica. Očekivanja hrvatskih iseljenika da će u novonastaloj situaciji, kada je globalizam postao vodeća i najdominantnija ideologija, doći na svoje uglavnom se nisu pokazala opravdanim. Drugim riječima, iznevjerena su očekivanja da će novoimenovani hrvatski diplomati, u sredinama u kojima žive i djeluju iseljenici preuzeti ulogu očuvanja i promocije hrvatskog nacionalnog, kulturnog i vjerskog identiteta. Nažalost, u vakuumu koji je nastao u vodstvu hrvatskih zajednica diljem svijeta pripadnici druge i treće generacije nisu preuzeli vodeće uloge u hrvatskim zajednicama. Zato sam mišljenja da bi u novonastalim prilikama koje vladaju u većim hrvatskim zajednicama u iseljeništvu bilo potrebno osnovati kulturne centre koje bi vodile stručne osobe iz Hrvatske, uz pomoć članova lokalnih zajednica. Uloga tih centara u svijetu bila bi slična onima koju imaju primjerice British Council, Talijanski ili Francuski institut, njemački Goethe-Institut i slične ustanove zemalja koje reprezentiraju. Cilj hrvatskih centara za kulturu između ostaloga bio bi promoviranje društveno-kulturnog života Hrvatske, povezanost s iseljenicima, a naročito promocija i izmjena mišljenja s pripadnicima druge i treće generacije Hrvata koji promoviraju inicijative u interesu hrvatskih zajednica.

ZNANJE I ULAGANJE

3. Osigurati povratak hrvatskih znanstvenika i stručnjaka iz svijeta u Hrvatsku: U sklopu obnove Hrvatske kao jedan od mogućih i poželjnih programa svakako bi trebao biti i povratak hrvatskih znanstvenika i stručnjaka iz inozemstva u RH, a uz njih i povratak radnika raznih obrtničkih znanja. U vrijeme kada u Hrvatskoj imamo manjak liječnika (morali smo primiti 150 liječnika iz susjedstva), u vrijeme kada nam manjka majstora svih obrtničkih zvanja, tvrtke rješenje problema u nedostatku radne snage traže u zemljama poput Nepala, Filipina, Indije i sličnih država. Državna vlast mora pod hitno poduzeti ozbiljne mjere u tom pravcu. Tako se naprimjer za vrijeme mandata ministra znanosti Dragana Primorca uspjelo vratiti više od stotinu znanstvenika i liječnika. Zato bi možda taj model povratka bilo poželjno ponovo staviti u funkciju. Regrutiranje visokoobrazovanih pojedinaca, a naročito mladih stručnjaka, pripadnika druge i treće generacije, koji su školovani na prestižnim svjetskim sveučilištima, da se dosele u zemlju svoga podrijetla trebala bi biti jedna od primarnih zadaća i Ministarstva za demografiju i useljeništvo. Ovo dobiva na težini ako se ima u vidu da je Europsko vijeće prije nekoliko godina usvojilo rezoluciju na temu Dijaspore, u kojoj između ostaloga sugerira svojim državama članicama da uključe pripadnike druge generacije u društveni život, da imaju aktivnu ulogu u planiranju razvojne strategije države. Mnoge države u svijetu koje imaju brojnu dijasporu nastoje povratiti svoje znanstvenike, stručnjake, radnike... kako bi iskoristili njihovo stečeno znanje i radne navike. U tom kontekstu državne vlasti poput Meksika, Izraela, Kine i nekih drugih država osnivaju posebne agencije, urede koji se bave pitanjima povratka njihovih iseljenika. U suradnji sa svojim iseljeničkim udrugama takve agencije nastoje otkriti uspješne pojedince s ciljem da ih vrate u domovinu. U tom pravcu Kina je osmislila jedan specijalni program kako bi u zemlju vratila 1000 znanstvenika i stručnjaka. Najbolji primjer kako iseljenici mogu svojim svojim znanjem pridonijeti razvoju zemlje je primjer Čilea, kada je u vrijeme diktature generala Augusta Pinocheta u zemlji vladala velika ekonomska kriza. Kada su ga njegovi savjetnici informirali i predložili da stupi u kontakt s nekoliko čileanskih iseljenika, vrhunskih ekonomskih stručnjaka koji su bili školovani na prestižnoj čikaškoj školi iz ekonomije. Pinochet uopće nije dvojio, nego je dao zeleno svjetlo da ih se pokuša uvjeriti da se vrate u domovinu. Unatoč činjenici da su otvoreno kritizirali njegov režim Pinochet im je dao potpunu slobodu i političku podršku u pitanju ekonomskog programa. Zahvaljujući ekonomskom programu koji su osmislili ovi čileanski iseljenici, povratnici iz SAD-a, zemlja je u sljedećih nekoliko godina doživjela ekonomski procvat i od zemlje koja je imala najgoru ekonomsku bilancu u Južnoj Americi u kratkom roku uspjela se popeti na prvo mjesto svih država Južne Amerike u pitanju gospodarstva.

4. Uvesti elektronsko i dopunsko glasovanje: Jedno od pitanja koje u posljednjih nekoliko godina remeti odnose između Hrvatske i njezinih iseljenika je svakako pitanje prava dijaspore na elektronsko i dopunsko glasovanje na izborima u RH. Pravo na dopisno glasovanje pitanje je s kojim su se suočile mnoge države članice Europske unije. To je pitanje koje je posebno u vrijeme izbora često pridonijelo žučljivim raspravama u mnogim državama, pa tako i u Hrvatskoj. Znanstvena istraživanja i mnoge stručne studije u pitanju političkog sudjelovanja iseljenika u mnogim državama pokazala su da u većini slučajeva iseljenici i nisu previše zainteresirani sudjelovati u političkim procesima zemlje svoga podrijetla, bez obzira na pozitivne učinke koje su mnoge zemlje učinile prema svojim iseljenicima. Kad su u pitanju prava hrvatskih iseljenika na dopunsko glasovanje, smatram da bi sadašnja vlada trebala provesti u djelo odluku vodstva HDZ-a sa sjednice održane 2016. godine u Osijeku, kada je zaključeno da će se to pravo provesti u djelo u skoroj budućnosti. S tom odlukom Vlada bi kod jednog velikog broja hrvatskih iseljenika povratila izgubljeno povjerenje.

Inače, najveći protivnik da hrvatski iseljenici dobiju pravo na dopunsko glasovanje bio je bivši predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić, koji je svoj stav objašnjavao na taj način da svi oni koji ne plaćaju državi porez nemaju pravo niti birati članove Sabora. Jedan drugi hrvatski političar, istaknuti član SDP-a Arsen Bauk javno je izjavio kako njegova stranka i on osobno nikada neće pristati da dijaspora ima pravo na dopisno glasovanje zbog jednostavnog razloga što bi u tom slučaju njezini pripadnici dobili mogućnost veće političke moći. Moj je osobni stav da svaka vlast i njezini političari koji se plaše svojih građana i njihova prava da sudjeluju u demokratskim procesima, ne predstavlja niti može predstavljati svoje građane. Vrijeme takve vlasti, takvih političara treba biti iza nas.

IDEJE I AKCIJE

5. Stvoriti bolje uvjete za iseljeničke investicije: Ne ulazeći u prošlost, odnosno negativne pojave koje su se zbivale skoro svakodnevno kada su hrvatski iseljenici pokušavali ulagati u hrvatsko gospodarstvo, čvrsto se držim stava da državna vlast ne smije odustati od daljnjih pokušaja osmišljavanja strategije koja će dovesti do većih i značajnih iseljeničkih ulaganja u domovinu. Unatoč određenom broju značajnih uglavnom individualnih ulaganja hrvatskih iseljenika iz desetak različitih država svijeta, nažalost, moram konstatirati da do većih i značajnih iseljeničkih investicija u hrvatsko gospodarstvo nije došlo. Da bi se takva situacija popravila, RH, kao i mnoge druge države u svijetu koje imaju brojnu dijasporu, mora ponuditi kvalitetne poticaje za potencijalna iseljenička ulaganja.

U tom smislu možda bi organiziranje dobro osmišljenog i sadržajno kvalitetnog Ekonomskog iseljeničkog foruma od Ministarstva za demografiju i useljeništvo bila izvrsna prigoda da se izmijene dosadašnja razmišljanja, a iznad svega da se javnosti predstavi prigodan kalendar ponuda za iseljenička ulaganja. Primjeri Poljske, Portugala i Španjolske, zemalja u koje se u posljednjih nekoliko godina vratio veliki broj njihovih iseljenika koji su napustili svoje domovine prije dvadesetak i više godina ili pak primjer Irske i njihove dijaspore, mogu poslužiti kao dobar obrazac i za nas u Hrvatskoj.