Energetska politika Europske unije počiva na tri temeljna stupa: sigurnosti opskrbe, održivosti i konkurentnosti. Do 2022. godine Rusija je bila ključni vanjski dobavljač plina, nafte i ugljena za EU, što je Uniju činilo izrazito ranjivom na geopolitičke šokove. Invazija na Ukrajinu u veljači 2022. postala je prijelomni trenutak koji je ogolio razmjere te ovisnosti i potaknuo duboku transformaciju energetske strategije.

ASIMETRIJA OVISNOSTI

Energetska ovisnost mjeri se kao udio netouvoza energije u ukupnoj bruto raspoloživoj energiji neke zemlje. Drugim riječima, pokazuje koliko se neka zemlja oslanja na uvoz energije kako bi podmirila svoje potrebe. U slučaju EU-a, taj je udio 2000. godine, prema podatcima Europske komisije (EC, 2024), iznosio 57,8 %, a do 2022. godine narastao je na 64,4 %. Taj rast posebno je izražen kada je riječ o fosilnim gorivima. Udio uvoza prirodnog plina u tom je razdoblju skočio sa 65,7 % na 97,6 %, a ovisnost o nafti i naftnim derivatima prešla granicu samodostatnosti - s 99,8 % na 106,3 %, što znači da je EU uvozio više sirove nafte nego što je trošio, dijelom zbog prerade i ponovnog izvoza derivata. Rusija je i dalje bila među vodećim dobavljačima: u 2022. godini, prema podatcima Eurostata (2024a), isporučivala je 18,6 % sirove nafte i 23 % prirodnog plina, a slični udjeli zabilježeni su i za ugljen. Ostali značajni izvoznici energenata u EU uključivali su SAD, Norvešku, Saudijsku Arabiju, Alžir i Ujedinjeno Kraljevstvo.

Međutim, energetska situacija u EU-u nije homogena. Dok neke članice, poput Estonije i Švedske, ostvaruju relativno nizak stupanj ovisnosti o uvozu, s udjelima od samo 6,2 % odnosno 27 %, druge, poput Belgije, Grčke, Cipra, Malta, Nizozemske i Luksemburga, ovise o vanjskim izvorima za više od 80 % svoje potrošnje energije (EC, 2024). Hrvatska, primjerice, bilježi energetsku ovisnost od oko 60 %. Ta neujednačenost među članicama dodatno komplicira izradu i provedbu zajedničke EU energetske politike.

ZELENI ODGOVOR

U odgovoru na krizu Europska komisija je 18. svibnja 2022. predstavila plan pod nazivom REPowerEU: Zajednička EU akcija za pristupačniju, sigurniju i održiviju energiju. Taj ambiciozni program strateški je zaokret u energetskom razvoju EU-a, s ciljem potpune neovisnosti o ruskim fosilnim gorivima do 2030. godine. Plan ne samo što odgovara na geopolitičke izazove nego i čini ključan instrument u borbi protiv klimatskih promjena te temelj budućeg održivog energetskog sustava. Specifično, Plan REPowerEU ima nekoliko ključnih ciljeva:

Diversifikacija izvora i ruta opskrbe: EU aktivno traži nove dobavljače plina i nafte, uključujući Norvešku, SAD (ukapljeni prirodni plin - LNG), Katar, Azerbajdžan i zemlje sjeverne Afrike. Povećava ulaganje u LNG terminale, skladišta i prekogranične plinovode.

Ubrzanje energetske tranzicije: Plan predviđa veliko povećanje udjela obnovljivih izvora energije - posebno sunca i vjetra - te poticanje investicija u vodik, bioplin i geotermalnu energiju. Cilj je smanjiti potrošnju fosilnih goriva za 55 % do 2030. i postići klimatsku neutralnost do 2050.

Povećanje energetske učinkovitosti: REPowerEU predlaže mjere za smanjenje potrošnje energije u zgradama, industriji i prometu. Uključuju se subvencije za energetsku obnovu zgrada, poticanje štednje energije i pametnih mreža.

Zajednička nabava i solidarnost među članicama: EU nastoji ojačati unutarnju koordinaciju u kupnji energenata i raspodjeli zaliha kako bi manje članice imale pristup sigurnim opskrbnim linijama, čak i u slučaju krize.

KONKRETNI KORACI

U proteklim godinama Europska unija ostvarila je značajan napredak na putu prema održivijem energetskom sustavu. Udio obnovljivih izvora energije dosegnuo je 24,5 % u ukupnoj brutopotrošnji u 2023. godini - gotovo tri puta više nego 2004. (Eurostat, 2024b). Istovremeno je došlo do smanjenja uporabe fosilnih goriva, osobito plina i ugljena. Ipak, unatoč tim pozitivnim trendovima, energetska ovisnost o Rusiji i dalje postoji: u 2024. EU je još uvijek uvozio oko 52 milijarde kubičnih metara ruskog plina (deset članica), 13 milijuna tona sirove nafte (tri članice) i više od 2800 tona urana (sedam članica) za potrebe nuklearnih elektrana (EC, 2025).

Ti podatci otkrivaju duboko ukorijenjenu strukturnu ranjivost Europe. Unatoč smanjenju ukupne potrošnje i sve većem ulaganju u zelene tehnologije, potreba za daljnjim koracima ostaje nepobitna. U travnju 2025. Europska komisija usvojila je stoga ažurirani REPowerEU Roadmap (COM/2025/440), koji donosi jasnu i ambicioznu viziju energetske neovisnosti. Taj dokument nije samo tehnički okvir - on je strateški plan za prekid uvoza ruskih energenata do 2027., jačanje otpornosti energetskog sustava te uspostavu dublje koordinacije među državama članicama glede zaliha, cijena i kriznog odgovora. Poseban naglasak stavlja se na ubrzanje infrastrukturnih ulaganja u obnovljive izvore, razvoj tehnologija za pohranu energije te pojednostavljenje regulatornih procedura radi brže i učinkovitije provedbe energetskih projekata.

U središtu plana je načelo europske solidarnosti. Bez obzira na različite početne pozicije pojedinih članica, cilj je jasan - pristup pouzdanoj, pristupačnoj i održivoj energiji za sve građane Unije. To uključuje pravednu raspodjelu resursa, potporu najranjivijim gospodarstvima te zajednički otpor tržišnim i geopolitičkim poremećajima. REPowerEU Roadmap stoga treba promatrati i kao političku deklaraciju - potvrdu odlučnosti EU-a da unatoč globalnim izazovima ostane na putu klimatske neutralnosti i jačanja geopolitičke autonomije.

GEOPOLITIČKI KONTEKST

Odluka EU-a da dugoročno prekine energetsku ovisnost o Rusiji nije samo ekonomski i klimatski motivirana - ona u svojoj srži nosi snažnu geopolitičku i sigurnosnu poruku. Riječ je o strateškom zaokretu bez presedana, čije je političko značenje duboko ukorijenjeno u napetim odnosima s Moskvom, ali i u redefiniranju same energetske paradigme Europske unije.

Tim zaokretom EU se nastoji geopolitički distancirati od autokratskih režima koji se koriste energentima kao instrumentom političkog pritiska i ucjene. Posljednjih desetljeća izvoz plina i nafte bio je jedan od ključnih alata ruske vanjske politike. Ovisnost europskih država o tim resursima omogućavala je Moskvi znatan utjecaj u unutarnjim i vanjskim poslovima Unije - od odgađanja sankcija, preko blokiranja strateških odluka, do polarizacije članica oko sigurnosnih prioriteta.

Zato se ovim odmakom šalje jasna poruka: energetika u EU-u više nije samo ekonomsko pitanje nego i pitanje političke neovisnosti, strateške autonomije i kolektivne sigurnosti. Koncept "energetskog hladnog rata" ponovno se aktualizira kao opis aktualne faze odnosa EU-a i Rusije - sukoba koji se ne vodi oružjem, nego kontrolom nad energijom i tržištima. Još uvijek postoje tragovi međusobne ovisnosti, ali dinamika se brzo mijenja: dok EU diversificira izvore i ubrzava tranziciju, Rusija gubi pristup najvažnijem i najunosnijem tržištu.

No ova odluka nije bez cijene - ni za jednu stranu. EU se, bar kratkoročno, suočio s eksplozijom cijena plina i električne energije, padom industrijske konkurentnosti, inflacijskim pritiscima i socijalnim nezadovoljstvom. S druge strane, Rusija - i dalje duboko ovisna o prihodima od nafte i plina - traži nova tržišta, ali uz znatne logističke, financijske i političke prepreke. Rezultat je svojevrsna "ravnoteža ekonomskog zastrašivanja", u kojoj obje strane trpe gubitke, ali se istovremeno pokušavaju osloboditi međusobne ovisnosti.

BUDUĆNOST UNIJE

EU je u ključnom trenutku svoje energetske evolucije. S jedne strane, snažna je posvećenost ubrzanoj zelenoj tranziciji - postizanju klimatske neutralnosti, razvoju obnovljivih izvora energije i jačanju energetske učinkovitosti. S druge strane, globalni politički kontekst unosi sve veću neizvjesnost, osobito u smislu sigurnosti opskrbe, stabilnosti savezništava i strateške autonomije. Sukobi na europskom tlu, promjene u transatlantskim odnosima te nepredvidljivi geopolitički procesi utječu na dugoročne energetske odluke Unije.

Ako su službene brojke o uvozu iz Rusije u padu, tržišta i dalje "dišu" mogućnosti vraćanja ruskih energenata - bilo kroz izuzeća, prekogranične posrednike bilo kroz buduće političke dogovore. Već sada postoje nagađanja da bi se određene europske kompanije mogle vratiti ruskom plinu i nafti čim to bude pravno i politički izvedivo. Jeftina energija ostaje snažan ekonomski argument, osobito u zemljama koje se suočavaju s rizikom deindustrijalizacije i pada konkurentnosti.

Unutar EU-a postoji i politička raznolikost u pristupu energetskim sankcijama i strategiji. Pojedine države, poput Mađarske, otvoreno izražavaju rezerve prema daljnjim restriktivnim mjerama, što utječe na zajedničko odlučivanje. Budući da se produženje sankcija odvija konsenzusom svakih šest mjeseci, jasno je da i unutarnja politička dinamika ima važnu ulogu u oblikovanju energetske budućnosti Europske unije.

Globalna politička kretanja dodatno naglašavaju potrebu za strateškim promišljanjem. Promjene u vodstvu ključnih partnera, poput povratka Donalda Trumpa na čelo SAD-a, otvaraju pitanja o dugoročnoj predvidljivosti međunarodnih odnosa. Najave o mogućim prilagodbama sigurnosne i energetske politike SAD-a potaknule su rasprave unutar EU-a o važnosti jačanja vlastite otpornosti. U tom svjetlu, energetska ovisnost o uvozu LNG-a iz SAD-a ponovno se promatra ne samo kroz prizmu pouzdanosti opskrbe nego i strateške stabilnosti partnerstva. Raznolikost izvora i pravaca opskrbe postaje ključan element sigurnosti i neovisnosti, a istovremeno potiče ulaganja u domaće energetske kapacitete i inovacije.

IZAZOVI TRANZICIJE

Osim toga, kako tranzicija ubrzava, otvaraju se i važna pitanja o njezinu tempu, troškovima i održivosti. Sve češće se preispituje opravdanost požurivanja pojedinih mjera, osobito u svjetlu rastućih cijena energije, potencijalnog gubitka industrijske konkurentnosti te nesigurnosti oko dostupnosti ključnih sirovina i tehnologija. Istodobno, postaje jasno da i sama zelena tranzicija ima svoju ekološku cijenu - od eksploatacije rijetkih metala potrebnih za baterije i solare do utjecaja na prostor, bioraznolikost i lokalne zajednice. U tom kontekstu, postaje nužno dodatno ulagati u istraživanja, razvoj novih tehnologija i poticanje inovativnosti kako bi tranzicija bila održiva, efikasna i društveno prihvatljiva. Međutim, EU u tom segmentu znatno zaostaje za Amerikom, kako u ukupnom ulaganju u istraživanje i razvoj tako i u komercijalizaciji energetski relevantnih inovacija. Bez snažnijeg javnog i privatnog financiranja, privlačenja talentiranih stručnjaka te strateške koordinacije na razini cijele Unije postoji rizik da će EU u tehnološkoj utrci za održivom energijom ostati ovisan o vanjskim akterima - upravo o onima kojih se sada pokušava osloboditi.

Dugoročno gledano, energetska politika Unije ne ovisi isključivo o tržištu ili tehnologiji - ona je duboko političko pitanje, povezano s očuvanjem suvereniteta, sigurnosti i zajedničkih vrijednosti. Europska energetska tranzicija tako postaje i zaštitni mehanizam protiv vanjskih pritisaka, pridonosi strateškoj autonomiji i jača ulogu Europe kao globalnog aktera. Europa je, unatoč izazovima, jasno odabrala smjer ne samo prema zelenijoj budućnosti nego i prema većoj sigurnosti i političkoj neovisnosti; no energetske nesanice i nemiri ne samo što ostaju nego se i pojačavaju.

Ukratko, energetska budućnost Europske unije danas se kroji na razmeđi dvaju izazova: nužnosti ubrzane klimatske tranzicije i sve dublje geopolitičke nestabilnosti.

 

(Izvor: EuropeanCommission (EC, 2024a). EU energy in figures 2024, Statistical pockebook 2024.

European Commission - Energy, Climate Change, Environment (EC, 2025). Energy - REPowerEU roadmap, https://energy.ec.europa.eu/strategy/repowereu-roadmap_en

Eurostat (2024a). Shading light on energy in Europe - 2024 edition, https://ec.europa.eu/eurostat/web/interactive-publications/energy-2024

Eurostat (2024b). Statistcs explained – Renewable energy statistics,

https://ec.europa.eu/eurostat/statistics-explained/index.php?title=Renewable_energy_statistics)