Ekonomski migracijski tokovi nameću se kao jedan od dominantnijih ovodobnih megatrendova u svijetu. Oni kontinuirano oblikujući našu sadašnjost, ali i budućnost, usporedno s ostalim vladajućim trendovima poput tehnološke proliferacije, zelene tranzicije, klimatskih promjena, pomaka u moći globalnih sila, "silver ekonomije" i mnogih drugih. Na kritičnost ovog fenomena dodatno upozorava ponovno ustoličenje Donalda Trumpa, koji neposredno nakon preuzimanja dužnosti, kao jedan od prvih koraka u novom mandatu, aktivira odlučne mjere protiv imigracije, uključujući i rigorozne deportacije - kaže prof. dr. sc. Ernest Vlačić, sveučilišni i veleučilišni profesor, osnivač i direktor razvojnoistraživačke organizacije NOVAMINA i predsjednik Tematskog inovacijskog vijeća RH za energiju i održivi okoliš, te dodaje:

- Stoga je slobodan protok radne snage unutar Europske unije izrazito slojevit izazov koji uključuje povijesne, ekonomske, socijalne i političke aspekte. Povijesno gledano, Njemačka je igrala ključnu ulogu u oblikovanju europske migracijske politike, počevši od razdoblja nakon Drugog svjetskog rata. U to je vrijeme "gostujuća radna politika" omogućila migracije radnika iz Južne Europe (Hrvatska također), Turske, ali i drugih regija, što je bilo ključno za obnovu i gospodarski rast zemlje. Tijekom hladnog rata ova paradigma postala je temelj migracijskih kretanja u Europi, pružajući radnu snagu potrebnu za industrijski razvoj zapadnoeuropskih zemalja.

Poznato je također da je sredinom 2010-ih njemačka kancelarka Angela Merkel postavila novu prekretnicu u migracijskoj politici tijekom migrantske krize 2015. godine, koju je također i Hrvatska osjetila. Njemačka je tada otvorila vrata milijunima izbjeglica iz Sirije, Afganistana i drugih kriznih regija. Ova odluka bila je vođena dijelom humanitarnim razlozima, ali i prepoznavanjem potrebe za dodatnom radnom snagom u Njemačkoj. Rezultat je bio povećanje raznolikosti radne snage, no s time su došli i izazovi vezani uz integraciju, poput priznavanja kvalifikacija, jezičnih barijera i socijalne inkluzije. Nažalost, nije samo Njemačka izložena vanjskim migracijskim pritiscima, imigranti iz Afrike i Bliskog istoka i dalje stvaraju izazove za granice EU-a, osobito u zemljama na prvoj vanjskoj liniji poput Italije, Grčke i Španjolske ili Hrvatske.

Rat u Ukrajini unio je novu varijablu u jednadžbu migracijskih tokova u Europi. Milijuni ukrajinskih izbjeglica brzo su integrirani u tržišta rada u zemljama poput Poljske i Njemačke, pa i kod nas, i to zahvaljujući aktiviranju Direktive o privremenoj zaštiti koja osigurava pravo na rad, obrazovanje i zdravstvenu skrb. Ukrajinci su postali važan čimbenik kao radna snaga u sektorima gdje je prisutan deficit, a europske su se politike pokazale relativno fleksibilnima u suočavanju s ovim izazovima.

Slobodan protok radne snage danas unutar EU-a ostaje jedan od temeljnih postulata jedinstvenog tržišta. Građani država članica mogu slobodno raditi i živjeti u drugim zemljama EU-a, što olakšava zapošljavanje i pridonosi gospodarskoj dinamici. Istovremeno, demografski izazovi poput starenja stanovništva i nedostatka radne snage u mnogim sektorima, osobito u razvijenijim zemljama Europe, dodatno povećavaju potražnju za radnicima iz drugih regija.

O SITUACIJI U HRVATSKOJ...

- Migrantska kriza iz 2015. godine, kao i aktualna situacija s izbjeglicama iz Ukrajine dodatno su testirale kapacitete Hrvatske u integraciji i prihvatu migranata. EU direktive, poput one o privremenoj zaštiti, omogućile su brzu reakciju i pružanje osnovnih prava izbjeglicama, uključujući pristup tržištu rada. Ipak, dugoročna integracija zahtijeva dodatne resurse i strateški pristup kako bi se osigurala održiva inkluzija stranih radnika u društvo i gospodarstvo.

Hrvatska se u isto vrijeme suočavala s ozbiljnim demografskim izazovima, uključujući starenje stanovništva, depopulaciju i ekonomsku emigraciju, što je dodatno naglasilo potrebu za uvozom radne snage iz drugih zemalja. Zakon o strancima i Zakon o radu omogućili su legalan ulazak stranih radnika, a pojednostavljene su procedure zapošljavanja u sektorima poput građevinarstva, turizma i poljoprivrede prilagođene stvarnim potrebama tržišta. Ove reforme omogućile su brži priljev radnika i zadovoljenje nedostatka radne snage, što je znatno rasteretilo određene gospodarske sektore. Tako uvezeni strani radnici često se suočavaju s administrativnim preprekama, nejasnim procedurama i jezičnim barijerama koje otežavaju njihovu integraciju u radnu i društvenu sredinu. Društvena stigmatizacija i predrasude prema strancima dodatno pogoršavaju situaciju, otežavajući stranim radnicima uklapanje i izgradnju osjećaja pripadnosti.

Doduše, Hrvatska je kao odgovor razvijala različite mjere koje uključuju jezične tečajeve, kulturnu orijentaciju i podršku pri pronalaženju stambenih rješenja. Također, postoji angažman na promoviranju socijalne inkluzije i jednakosti prava stranih radnika. Ipak, praksa pokazuje da su potrebne dodatne aktivnosti kako bi se ti ciljevi potpuno ostvarili. Međutim, postoje i rizici poput mogućeg iskorištavanja stranih radnika, koji se ponekad suočavaju s lošijim uvjetima rada i niskim plaćama. Također, ovaj tip migracije nerijetko izazva društvene napetosti, o čemu kontinuirano čitamo u medijima.

U potrazi za boljim životnim uvjetima i ekonomskom sigurnošću mnogi migranti doživljavaju Hrvatsku kao ulaznu točku u EU, smatrajući da će u razvijenijim zemljama lakše pronaći trajna rješenja za svoje životne i profesionalne izazove. Ova percepcija može otežati integraciju stranih radnika u hrvatsko društvo jer se mnogi od njih usredotočuju na privremeno zapošljavanje ili boravak, a imaju manje interesa za dugoročnu uključenost u lokalnu zajednicu. Takav scenarij stvara znatne probleme i poslodavcima, koji su svoje poslovanje oslonili i planirali na dostupnost upravo takve radne snage s jedne strane, kao i agencijama koje su posrednici u zapošljavanju s druge. Ali i svim ostalim čimbenicima koji se nalaze u imigracijskom lancu dobave.

Unatoč očiglednim prednostima koje uvoz radne snage donosi, izazovi za Hrvatsku ostaju. Pitanje iskorištavanja stranih radnika, niske plaće i ponekad nepovoljni radni uvjeti ističu potrebu za boljom regulacijom i nadzorom. Istovremeno, društvene napetosti i dileme o očuvanju nacionalnog identiteta sve češće postaju predmet političkih i javnih rasprava.

O NAPRETKU I RAZVOJU...

- Proizvodne i uslužne industrije unutar našeg gospodarskog ekosustava traže specifičnu radnu snagu, osobito u područjima gdje naša domaća radna snaga nije zainteresirana za rad. U tom smislu možemo čak biti i zadovoljni što smo postali koliko-toliko atraktivna imigracijska destinacija za strane radnike koji traže prilike za zaradu, bez obzira na to jesmo li nekima od njih samo tranzitna stanica ili konačna destinacija. Određeni segmenti nacionalnog ekosustava de facto se neće moći više vratiti na staro, tu ponajprije vidim turizam, građevinski sektor, ugostiteljstvo, dio uslužnog sektora s dostavnim službama uključeno. Što se tiče ostatka, ovisit će o kretanjima i strukturi gospodarstva. Hrvatska tu mora imati spreman zakonodavni okvir koji će omogućiti da se strani radnici u slučaju prestanka potrebe za njihovim uslugama vrate u svoje domicilne zemlje ili drugamo gdje za njih bude bilo potrebe.

Zakon o strancima, koji stupa na snagu 2025. godine, donosi niz važnih promjena koje se fokusiraju na regulaciju statusa stranih državljana u Hrvatskoj. On je prema mom mišljenju velik korak prema modernizaciji hrvatskog imigracijskog sustava, osiguravajući odgovor na ekonomske potrebe zemlje, dok istovremeno poboljšava kvalitetu života stranih radnika kroz bolje integracijske mjere i zaštitu njihovih prava. Jedna od ključnih karakteristika novog Zakona o strancima je pojednostavljenje administrativnih procedura. Bit će olakšana obrada zahtjeva za radne i boravišne dozvole, što će znatno smanjiti vrijeme čekanja za poslodavce i radnike. Ova promjena omogućit će brži pristup tržištu rada i olakšati integraciju stranaca.

Zakon će se također usredotočiti na sektore gdje postoji ozbiljan deficit radne snage, kao što su građevinarstvo, turizam i zdravstvo. Ovo podrazumijeva bržu prijavu stranih radnika u tim industrijama, čime se nastoji odgovoriti na specifične potrebe hrvatskog gospodarstva. Uz to povećana fleksibilnost u zapošljavanju stranih radnika omogućit će privremeno zapošljavanje na projektima, što će dodatno pomoći poslodavcima da lakše pronađu potrebnu radnu snagu.

S obzirom na važnost integracije, novi zakon potiče razvoj mjera koje će olakšati prilagodbu stranih radnika. Uključivanje jezičnih tečajeva, kulturne orijentacije i pomoći u pronalaženju stambenih rješenja imat će izuzetnu važnost za smanjenje potencijalnih socijalnih napetosti i osiguranje uspješne integracije u lokalnu zajednicu.

O VLASTITIM ISKUSTVIMA...

- Ne postoji jedinstveno rješenje, "čarobna formula" za rješavanje ovako slojevitih nacionalnih izazova. Živio sam i radio u brojnim zemljama koje se u velikoj mjeri oslanjaju na uvoznu radnu snagu, osobito one koje stvaraju visoku industrijsku dodanu vrijednost, te smatram da su imigranti danas ključni faktor funkcionalnosti i za zemlju poput naše, koja definitivno sve svoje potrebe ne može pokriti adekvatnom domicilnom radnom snagom. Dolazim iz Labina, u Istri, gdje je rudarska industrija pokrenula takve intranacionalne migracije još u Jugoslaviji, dok je, primjerice, ostatak obale migracijska kretanja osjećao primarno u sektoru turizma. I tada su se javljala određena trenja i konflikti, no unatoč različitim kulturološkim i vjerskim različitostima integracija migranata u velikoj je mjeri uspijevala.

U kontekstu ekonomske imigracije ne smijemo zaboraviti da smo i sami, kao imigranti, prisutni u zemljama poput Njemačke, Irske, Amerike i drugih, te su se određeni dijelovi Hrvatske u nedavnoj prošlosti, pa čak i danas, razvijali zahvaljujući dijaspori.

Računam da će "domaći migranti" dio svojih zarada investirati u svoju domovinu, ali i vratiti se s novim znanjima i iskustvima koja će im pomoći u pokretanju vlastitih poslova. Mnogi moji znanci, kao i ja, imaju djecu koja su završila strane škole, zaposlila se u inozemstvu te sada, kao iskusnija radna snaga već razmišljaju o povratku. Nažalost, postavlja se pitanje imaju li se kamo vratiti, što otvara još jednu intrigantnu temu koja zaslužuje posebnu pažnju, ali za koju ovdje nemamo prostora.

Sve u svemu, kada je riječ o ekonomskoj migraciji u obliku radne snage, smatram da je ona potrebna, i zemlje koje će osmisliti najatraktivnije modele njezina upravljanja, moći će računati na dugoročne benefite. Implikacije vezane uz očuvanje nacionalnog integriteta odgovarajućim se zakonodavnim mjerama i praksama mogu kontrolirati. Posebice to vrijedi za postupke stjecanja državljanstva i/ili ostvarenja prava glasanja, pristupima koji se već desetljećima prakticiraju u drugim zemljama, primjerice u Dubaiju.