Ne vjerujem da se Eleanor Roosevelt zabunila kad je izrekla onu glasovitu: "Sitni umovi raspravljaju o ljudima. Oni osrednji o događajima. Oni viši o idejama." Pretpostavljam da je smatrala kako su viši umovi u pravilu zaokupljeni životno važnijim stvarima, odnosno da nam puno više kazuje ideja koja iza nečega stoji nego bilo kakvi goli podatci ili informacije o ljudima i događajima koji tu ideju, često i posve nesvjesno i po inerciji, slijede.

Prisjetivši se izreke gđe Roosevelt, odnosno uvjeren da su djeca, a ne računalni programi, najpouzdanija utjelovljenja više umnosti, okanio sam se njihove pomoći i obratio malom Ivici. On mi je, bez oklijevanja, postavio nekoliko načelnih pitanja: Što to nedostaje prirodnoj inteligenciji da se netko uopće sjetio ići izmišljati onu umjetnu, tehnološku? Zar nam ona prirodna nije dovoljno korisna? I što je uopće prirodna inteligencija? Zna li se uopće što se to htjelo, a navodno i uspjelo umjetno oponašati ili čak revolucionarno nadmašiti?

Ustupljeno

Našao sam se na bespuću jer sam ubrzo naišao na veliku teškoću: postoji više od 70 vrlo različitih definicija prirodne inteligencije, i to definicija uglednih filozofa ili psihologa u posljednjih dvjestotinjak godina. Što od toga oponaša umjetna inteligencija? Nešto mjerljivo testovima inteligencije ili i ono što se ne da mjeriti? Individualnu ili kolektivnu sposobnost? Nešto ljudima urođeno ili stečeno iskustvom? Ni o čemu od toga nije postignuta suglasnost. Štoviše, inteligencijom se čak nazivaju obavještajne službe koje skladište podatke (npr. CIA), odnosno obrazovani ljudi koji po glavi vrte tko zna kakve ideje, neki "poštene", neki "nepoštene".

Bilo kako god, neki kažu da nas UI dehumanizira. Ali npr. Susan Greenfield s time se ne slaže. Ona ističe da npr. društvene mreže čak potenciraju prirodne ljudske potrebe, i to do prenaglašenosti. Izdvaja tri: potrebu da budemo prepoznati kao nešto posebno društvene mreže uzdižu sve do bolesne narcisoidnosti; potrebu da se bude prihvaćen kao pripadnik plemena uzdižu do pridruživanja bez imalo napora i bez ikakve odgovornosti, sve do mentaliteta rulje; želju za trenutačnim zadovoljenjem uzdižu do pasivnog ili hiperaktivnog posve nepromišljenog prepuštanja svakakvim podražajima.

Tko zna, možda i u svim vrstama neumjerenosti izazvanih umjetnom inteligencijom također treba vidjeti poželjne iskorake u smjeru nadilaženja obične ljudskosti, možda poticaje na prizivanje transhumanih rješenja. A možda na to isto smjera i već rašireno, a domalo možda i ekstremno lišavanje ljudi njihove privatnosti, koja ih izdvaja iz uniformne uklopljenosti u bezličnu masu, jer je za ljudska bića valjda najkorisnije da su posve predvidljiva i podložna potpunoj strojnoj inteligentnoj kontroli.

Iz perspektive knjiške ili linearne umnosti, permanentna rastresenost i neumjerenost, naime, mentalna i emocionalna rastrojenost kao koraci na putu k obećanom, totalitarno ustrojenom izbavljenju, i to ne više kao ljudskih bića, daleko su bliži bezumlju nego ikakvoj umnosti. Ali tko je ovlastio knjiški um da trajno ostane neprijeporan arbitar umnosti? Ta nije li on sam, da bi ovladao društvom, omasovio propitivanje svega čega se dotaknuo i baš na tome gradio vlastiti autoritet?! Nije li sad nastupilo vrijeme da se odrekne svog autoriteta i da se povuče pred umnošću "nove normalnosti", koja prihvaća ideju čovjeka kao rastresenog, dezorijentiranog, prestrašenog, neispunjenog, usamljenog bića, ali u budućnosti spašenog kao isprva izvanjski dirigiranog, a potom nadindividualnog, stopljenog s tehnologijom i s drugim mozgovima, u posvemašnjoj uskraćenosti izvornoj prirodnosti?!

Ako se, zaključno, osvrnemo unatrag, možda bi se moglo - krajnje koncizno, parafrazirajući Nietzschea - kazati ovako: prva i druga industrijska revolucija, metaforično rečeno, usmrtile su Boga, naime, otele su glavne tokove života vjerskim vrijednostima i nametnule im vlastite: tehnološkog napretka i profita. Ona treća je, posredovanjem interneta, usmrtila dominaciju knjiškog uma, a četvrta, posredovanjem neura-linka, Chat GPT-a, brain-neta i novih iznenađenja, prijeti usmrćenju čovjeka kakvog poznajemo. Religijski osjećaji već odavno su smješteni u sferu privatnosti - tamo su ih gurnule nove ideje vezane uz nove energente. Inteligentna tehnologija i lobiji koji iza nje stoje upravo guraju umnost kakvu poznajemo na margine života, a već odavno je na djelu i obračun s promašenom vrstom - sad pod formulom našeg unaprjeđenja, navodno u korist iščezavajućeg prirodnog čovječanstva.

Ali ipak ne treba zaboraviti da paralelno s tehnološkim transhumanističkim zahvatima i s umjetnom inteligencijom kao njihovom osi egzistira i produbljuje se, daleko manje primjetan i nametljiv, pristup svijetu onih koji nisu pristali na to da ih AI/UI ide spašavati tako što će im oduzeti upravo ono što doživljavaju kao svijet i kao ljudskost. Oni se nisu zanijeli ni ideologijama ni ekranima, niti su se odrekli doživljavanja koje proizlazi iz otvorene pažnje okrenute prirodnom svijetu i njegovoj krajnje kompleksnoj, mističnoj naravi s kojom smo sjedinjeni i koju sve više otkrivamo i u zadivljenosti ostajemo bez riječi. Jer nismo skloni jednostavnim, i to pogrešnim, odgovorima.

Tisućljetna nastojanja da čovjek na prirodan način stalno nadilazi vlastita prirodna ili nametnuta ograničenja jedan prijatelj Krešimira Mišaka nazvao je biološki transhumanizam. I Nietzsche je svojedobno govorio o nadčovjeku, o onomu tko se usuđuje gledati istini ravno u oči... tko je, poput lava, zbacio sa sebe teret tradicionalnih predrasuda koji su mu, dok mu je duh bio poput deve, natovarili, i onda se, poput djeteta, upušta u nevinost bivanja.

Živjeti na ovom lijepom planetu u rezonanciji s nebesima, i to tako da se djetetu nalik, otvorena uma i bez krutih predrasuda, upuštaš u nevinost bivanja. Kladio bih se da se ta ideja sigurno nije svidjela ne samo Elonu Musku i društvu nego i mnogim drugima, ako su je susreli. Bojim se da im je zvučala previše priprosto, prostodušno, gotovo primitivno, tahićanski, ili, Nietzscheovim riječima, "ljudski, isuviše ljudski". n