Jedino veliko iznenađenje prvog kruga bila je činjenica da se dosadašnji predsjednik Milanović vrlo blizu primaknuo tome da izbore osvoji već u prvom krugu. Pritom je zanimljivo što je njegova kampanja bila gotovo posve oslobođena od vrijednosti i političkog sadržaja, on gotovo da nije govorio o javnim politikama, uspijevao je kontrolirati svoj protueuropski i protuatlantistički diskurs, izbjegavao je dati sebi oduška za svoj proputinovski "narativ" (da ne kažemo, brbljarije) i nastojao djelovati kao "Milanović s ljudskim licem" - kaže Davor Gjenero, politički analitičar i komentator s Krka, te dodaje:

- Pritom je cijelu kampanju utemeljio na floskuli o tome kako je on jedina brana apsolutnoj vlasti HDZ-a i premijera Plenkovića, što se dobro uhvatilo u javnosti. Djelovao je prema špranci koju mu je 2015. postavio njegov tadašnji konzultant Alex Brown, koja se svodi na to da je za Milanovića bolje što ga se manje čuje u javnosti. Ta Brownova ispravna procjena bila je u ovoj kampanji uspješnija nego ikad prije, prije svega zbog (ne)kvalitete političke konkurencije. Nitko od predsjedničkih kandidata nije iskoristio politički prostor koji se otvorio Milanovićevom "šutnjom". Najveći je pritom bio problem Dragana Primorca. Ostali u konkurenciji imali su neku drugu "agendu", nisu bili vođeni idejom da bi nakon izbora oni mogli postati predsjednikom Republike. Zato je većina njih skromne rezultate, uglavnom ispod razine izbornog praga, slavila kao svoje velike uspjehe.

IZGUBLJENA UTRKA

Zašto Dragan Primorac nije postigao veći uspjeh, koji su bili njegovi problemi u kampanji...?

- Posao koji je Primorac morao obaviti u kampanji bilo je nametanje tema koje su neugodne za Milanovića, koje pokazuju njegovu nekompetentnost za obavljanje funkcije na kojoj je bio prethodnih pet godina, čime bi se Milanovića natjeralo da govori o politikama i tako otvori svoj "meki trbuh". Primorac, međutim, nije uspio uvjerljivo pokazati po čemu bi to on bio bolja alternativa, kakve su to javne politike, koje spadaju u ovlasti predsjednika Republike, koje bi on vodio, a koje je Milanović propustio voditi ili koje je vodio posve pogrešno. Kritika Milanovićeva euroskeptičnog i protuatlantističkog diskursa bila je neuvjerljiva, u njoj nije bilo ničega novog. Ona nije bila poticajna ni za HDZ-ovo članstvo i njegovo stabilno biračko tijelo, a kamoli za neki širi birački krug. Utrku s Milanovićem Primorac je izgubio time što ga ni jednom nije isprovocirao, što ga nije potaknuo da svom "karakteru" da na volju i da nesputano počne zagovarati ono što je zagovarao tijekom mandata, pretvarajući Hrvatsku iz pouzdane euroatlantske partnerice u državu koju se promatra kao "volatilnu", kao onu koja potencijalno može iskočiti iz savezništva u nekoj novoj kritičnoj i neugodnoj situaciji, izazvanoj prije svega patogenim utjecajem Putinova totalitarnog režima. Nije znao postaviti pitanje - želite li takvog predsjednika koji je rizik za hrvatsku europsku i euroatlantsku poziciju, a nije imao ni argumenata kako pokazati da je on sam garant stabilnosti europskih i euroatlantskih politika Hrvatske. To je umjesto njega u javnosti morao raditi premijer Plenković, a ta "pomoć" nije pridonosila Primorčevoj uvjerljivosti i poticajnosti njegove kandidature. Dvaput su HDZ-ovi kandidati imali izrazito slab rezultat u prvom krugu predsjedničkih izbora: 2000. i 2009. godine. Velika je, međutim, razlika u situaciji profesora Granića i profesora Hebranga u odnosu prema Primorčevoj. Ta dvojica bila su bez stvarne stranačke potpore, a iza njihovih leđa dio stranke je igrao igre s drugim kandidatima. U ovoj kampanji toga nije bilo, dapače, premijer i stranka su nerazmjerno "gurali" svog kandidata, daleko više nego što je to rađeno u uspješnoj kampanji Kolinde Grabar-Kitarović 2014. godine.

Što s drugim kandidatima/kandidatkinjama, tko se od njih iskazao, a tko razočarao?

- Zanimljivija od ostalih bila je kampanja Ivane Kekin, pod egidom "Predsjednice nove generacije". Svima je bilo jasno da ona ne trči svoju kampanju, nego da želi povećati vidljivost svoje političke opcije, platforme Možemo! u političkoj areni na nacionalnoj razini. Iako se do neke mjere nastojala distancirati od Milanovića, pritom je imala velik problem: njegove politike opstrukcije euroatlantizma njezina je politička opcija podržala u Saboru. Osim toga, ta je skupina nesklona euroatlantskim strukturama, i ključni ljudi platforme, u vrijeme pristupanja Hrvatske NATO savezu, bili su distancirani. I kad je govorila drukčije od Milanovića, vidjelo se kako pazi da se dugoročno ne dovede u pitanje suradnja Možemo! sa SDP-om. Ipak, čini se da je i taj kritički odmak od Milanovića bio dovoljan da se pokrene "akcija" protiv nje, očito lansirana iz obavještajnog podzemlja. Lako bi bilo naći poveznice onih koji su kompromitirali njezinu kampanju s čudnim svijetom koji je povezan s aktualnim predsjednikom i njegovim krugom, a jasno je da je jedino Milanović bio dobitnik destabilizacije njezine kampanje. Bez tih zamalo devet posto glasova što ih je osvojila Ivana Kekin (dio tih glasova bi se prelio Milanoviću, a dio bi otišao među apstinente), Milanović bi pobijedio u prvom krugu i postao ono što je poručio da želi postati, "posudivši" slogan predsjednika Tuđmana iz kampanje 1997. godine - plebiscitarni predsjednik. Utjecaj predsjednika Tuđmana u političkoj areni nije proizilazio samo iz toga što je na djelu tada bio polupredsjednički sustav, i što je on uvjerljivo kontrolirao parlamentarnu većinu, nego i iz toga što je osobno investituru dobio od naroda, i to plebiscitarno, natpolovičnom većinom u prvom izbornom krugu.

Što je pokazala izlaznost na birališta za predsjedničke izbore?

- Birači se u većem broju odazivaju na one izbore koje smatraju važnima za sebe, a u daleko manjem na one koje smatraju manje važnima. Kad misle da je izborima moguće postići promjenu javnih politika kojima nisu zadovoljni, na izbore izlaze u većem broju, u suprptnom rezignirano apstiniraju od izbora. Potpuno je pogrešna ideja o tome da bi sudjelovanje na izborima trebalo biti obavezno, jer se i apstinencijom šalje jasna politička poruka, a visoka apstinencija utječe na percepciju legitimiteta vlasti koja proizlazi iz tih izbora.

Birači ispravno ocjenjuju da su predsjednički izbori daleko manje važni od parlamentarnih, a izrazito nizak odaziv na izbore svojevrsna je ocjena kvalitete izborne ponude na njima. Odaziv od 46 posto govori o tome da bi bilo krajnje vrijeme razmisliti o modelu izbora predsjednika Republike. Naime, u vrijeme dok je na djelu bio polupredsjednički sustav, bilo je posve logično da se predsjednika Republike bira neposredno apsolutnom većinom glasova. Međutim, to da predsjednik investituru dobiva izravno od naroda nelogično je u sustavu parlamentarne vlade, kakav imamo od početka dvijetisućitih. Znatan dio država koje imaju sustav parlamentarne vlade su monarhije, a ako su republike, uobičajeno je da predsjednika biraju ili u parlamentu ili u nekom posebnom izborničkom tijelu. Jedina "stara", konsolidirana demokracija sa sustavom parlamentarne vlade koja predsjednika bira izravnim izborima je Austrija. Hrvatska bi morala razmisliti o napuštanju neposrednog izbora predsjednika Republike i o njegovu izboru u Saboru (eventualno dvotrećinskom većinom) ili u posebnom izborničkom tijelu, koje bi osim saborskih zastupnika obuhvaćalo nositelje regionalne vlasti, odnosno predstavnike županija, predstavnike velikih gradova, sveučilišta, poslodavaca, sindikata, HAZU-a... Na taj bi se način pojednostavnio i pojeftinio izbor, a osiguralo bi se smanjenje utjecaja stranačkog sustava na izbor predsjednika, čime bi se povećala vjerojatnost da on doista funkcionira kao predstavnik cijelog naroda.

Što očekivati u nastavku kampanje u drugom krugu?

- Nije moguće očekivati da će nakon ozbiljnog neuspjeha u prvom krugu, nakon situacije da je aktualni predsjednik odnio relativnu pobjedu u svim županijama i velikim gradovima, moći doći do bilo kakve promjene. Još je manje vjerojatno da bi u uvjetima kad je stekao takvu prednost aktualni predsjednik mogao napustiti model ponašanja kojim se koristio do sada i dovesti u pitanje svoju poziciju u biračkom tijelu, povratkom na model konfliktnog ponašanja, otvorenog podcjenjivanja načela ustavnosti i zakonitosti i zagovora putinovskih "narativa". Kampanja u ovakvim uvjetima dominacije Milanovića nikoga neće zanimati, odaziv na drugi krug bit će nizak, vjerojatno i niži nego na prvi, iako je uobičajeno da je odaziv na drugi krug, kad se donosi konačna odluka, viši nego na prvi. Ni potencijalni Milanovićevi ni Primorčevi glasači neće imati neki stvarni motiv za odaziv na izbore, i na izbore će izići ili oni koji su čvrsto povezani s kandidatima ili oni koji misle da glasanje nije samo pravo nego da mora biti i obavezno.

DOBA NEIZVJESNOSTI

U konačnici, kad dobijemo pobjednika ovih predsjedničkih izbora, što se može očekivati...?

- Bojim se da ulazimo u razdoblje političke nestabilnosti, u kojem će Milanović pokušavati povećati svoj utjecaj u političkoj areni stvarajući dojam kako je njegov legitimitet čvršći od legitimiteta izvršne vlasti, oslonjene na minimalnu parlamentarnu većinu. O tome je već počeo govoriti u svom slavljeničkom govoru, naklapanjem o kaležu i čistoj vodi koju će njegovi sljedbenici piti. Milanovićeve autoritarne ambicije sada bi mogle biti još otvorenije i izraženije, kao što su nesputane bile i u vrijeme njegova premijerskog mandata. Njegovo agresivno napadanje svakog neistomišljenika ostat će praksa, samo će sada još glasnije tvrditi kako to što on govori zapravo misli polovina hrvatskog elektorata.

U ovakvim okolnostima Vlada će s njim morati dogovoriti rotaciju diplomata, što će biti vrlo teško. Slijedit će i njegov žestok otpor ograničavanju operativne kontrole nad vojskom, a njegovo ponašanje u euroatlantskim strukturama ubuduće će biti još konfliktnije nego do sada. Hrvatska bi sve više mogla biti percipirana kao nepouzdana europska i euroatlantska partnerica. Pojačat će se njegov pritisak na ograničenje utjecaja europskih direktiva na politički sustav u Hrvatskoj. Posebno teško razdoblje bit će nakon studenoga iduće godine, odnosno nakon svibnja 2026., kad definitivno istekne mandat trima ustavnim sucima. Milanović računa da bi mogao dovesti do blokade rada Ustavnog suda, koji bi se mogao podijeliti u dva jednako velika bloka, pa ne bi mogao donositi odluke važne za politički sustav, a tada bi njegova kršenja Ustava, poput onoga prije prošlih parlamentarnih izbora, bila "neograničena".