Političko komuniciranje kao fenomen kroz povijest civilizacije postoji od najranijih dana organiziranoga kolektivnog čovjekova života kao zoon politikona. Mijenjali su se ciljevi, modusi, izražajna sredstva, kontekst i tehnički background te komunikacije, ali bit je ostala uvijek vezana uz ontogenezu, odnosno bit/suštinu politike kao takve; autoritarni pojedinac, elitna manjina, politička stranka/stranke (na vrhu piramide) upravljaju neelitnom, prostorno disperziranom većinom stanovnika unutar svoga područja vladanja. To mogu biti plemena, plemenski savezi, lokalne zajednice, općine, županije, savezi država, svjetske asocijacije, sve do onoga što je danas denominirano pojmom međunarodna zajednica - navodi u svom radu "Političko komuniciranje" prof. dr. sc. Zoran Tomić sa Sveučilišta u Mostaru, te dodaje:

Ni jedan subjekt koji rukovodi, zapovijeda, upravlja građanstvom/pučanstvom ne može a da kroz najšarolikiji spektar modusa stalno ne komunicira s onima koje vodi. Ta komunikacija može biti personificirana u sili, tiraniji, represivnim mjerama, a može biti i s manjim ili većim interaktivnim sudjelovanjem alter pars. Tako od fikcije/ideala demos (narod) - cratos (vlast) - democratia (vladavina naroda) možemo govoriti samo o nižem ili višem stupnju sudjelovanja šire populacije u političkom životu; od mogućnosti izbora funkcionira d'en bas (odozdo) do vrha, donošenja političkih i drugih odluka, makar u mikromiljeu lokalne zajednice. Političko komuniciranje nije imanentno samo spomenutim političkim subjektima, a još manje samo (manifestno) političkim strankama. Politikom kao oružjem upravljanja i vladanja, odnosno zadržavanja monopolnog položaja vlasti i moći, sekundarno (racionalno neočito) bave se i mnoge druge organizacije i subjekti; najraznorodnija tajna - ezoterična društva, institucionalizirane religije, gospodarski subjekti, bastioni financijske moći/kapitala...

Ovaj poduži uvod može dobro poslužiti kao širi kontekst ovotjedne teme Magazina, u kojem se bavimo različitim aspektima političke komunikacije vezano, između ostalog, i uz slučajeve iz ove superizborne godine, napose "slučaj Trump", kao i uz aktualnu hrvatsku predsjedničku kampanju i njezina obilježja, poput propagandnih izbornih slogana, parola, plakata, mogućnosti javnog televizijskog sučeljavanja kandidata i dr. O svemu tome razgovarali smo s Denisom Avdagićem, geopolitičkim analitičarom, političkim komentatorom i političkim konzultantom u konzultantskoj tvrtki INMS (Ideje novih medijskih strategija).

TRUMPOV POUČAK

Za početak, krenimo od SAD-a iz ranih šezdesetih godina prošlog stoljeća. Kada se John Fitzgerald Kennedy u izbornoj kampanji natjecao s Richardom Nixonom u javnoj debati na televiziji, superiorno je pobijedio, pa su svi odmah zapazili kakvu moć ima televizijska prezentacija političara... Koliko su se politička retorika i politička komunikacija mijenjale i prilagođavale vremenu, razvoju medija i medijskih mogućnosti, od analognog do sadašnjeg digitalnog doba?

- Od Kennedyjeve televizičnosti, ukupne prezentacije do Trumpove showmanske, medijske i digitalne dominacije politička komunikacija prilagođava se tehnologiji i društvenim očekivanjima, ali i samim kandidatima, a nemalo je u povijesti onih koji svojom pojavnošću oblikuju ne samo političke kampanje nego i uspostavljaju trendove. Kennedy i Trump su takvi, Bill Clinton, Barack Obama, Ronald Reagan, da spomenemo samo neke koji su globalni uzori u političkoj komunikaciji.

Ako promotrite kako to rade uspješni, to su političari koji balansiraju autentičnost, jasnoću poruka i retoriku kako bi dosegnuli što širu publiku u prilično fragmentiranom društvenom i medijskom prostoru. Autentičnost se oduvijek tražila i ona je uvijek mogla iznenaditi.

U Americi kandidate odavno prati vojska suradnika, od onih koji se brinu za poruke, njihovu prilagodbu i plasman do marketinga i financija. Ono što se najviše promijenilo jest brojnost različitih kanala koji se grupiraju u medijske, društveno-medijske kanale komunikacije te druge analogne i digitalne kanale distribucije. Angažiranje velikog broja podupiratelja aktivista bilo je i ostalo važno. Takvi promotori imaju pregršt mogućnosti komunikacije, tako da je kandidat koji motivira više nego ikada prije onaj koji pobjeđuje. Pobjeda Donalda Trumpa vjerojatno je tu najbolji primjer.

Da se vratimo na domaći teren. Kakva je zasad hrvatska predsjednička kampanja, dinamična i uzbudljiva ili spora i dosadna, između ostalog? Što se pamti, a što odmah zaboravlja? S kampanjom u svezi, počelo je prikupljanje 10.000 potpisa, za zadovoljavanje tog kriterija kandidatima je na raspolaganju 12 dana, a rok je počeo teći 29. studenoga... Tko će uspjeti, tko otpasti?

- Predsjednička kampanja je zanimljiva, više je kandidata koji su ujedno snažne osobnosti, ali sve se zapravo svodi na pitanje tko će u drugi krug, pri čemu bi sve osim Milanović - Primorac bilo izuzetno iznenađenje.

Najčešće iz tih kampanja u sjećanju ostaju ekscesi, a ponekad i slogani, ako su efektni, zanimljiviji i autentični. No to je manje važno, važno je motivirati, pobijedit će ona kandidatkinja ili kandidat koji podignu i angažiraju vojsku podržavatelja. Naravno da su oni iz stranaka i s funkcijama tu u određenoj prednosti.

Potpise neće skupiti svi oni koje se proglašavalo kandidatima, a to smatram prilično neozbiljnim od naših medija.

Možda ne bi bilo loše razmišljati o ranijem pokretanju tog procesa, ali i podizanju potpisnog praga da bi se smanjila ridikulizacija političke funkcije i ureda predsjednika. No to je dio šire društvene rasprave. Čuli smo i onu ideju o pomicanju datuma izbora, sve su to teme koje bi trebalo ozbiljnije raspravljati, i gdje bi konsenzus trebalo biti puno lakše postići. Tu je odgovornost na svim političkim akterima, gdje je najveći problem isključivost i populističko nametanje "ili mi ili oni".

Trebaju li Hrvatskoj izborna sučeljavanja na televiziji/televizijama, debate, rasprave o izbornim programima...? Bi li to imalo nekog jačeg učinka, koje i kakve teme bi mogle dominirati? S tim se ove godine nisu baš proslavili ni u SAD-u, s obzirom na jedno loše sučeljavanje Bidena i Trumpa, te nešto bolje Harrisove i Trumpa, a nekad, u šezdesetima-sedamdesetima, sučeljavanja je bilo na svim televizijama...

- Debate smatram izuzetno važnima. Ove godine bit će zanimljive, a posebno okršaj Zorana Milanovića i Dragana Primorca, pri čemu je nemalo važno i kako će se ostali vjerojatni kandidati postaviti, jer su većinom dosad bili usmjereni na glavnog izazivača, Primorca, a ne na još uvijek aktualnog predsjednika, čiju funkciju navodno žele napasti. Važno ja da to percipiraju naši glasači jer je i to poruka. Teme bi morale biti okvir ovlasti i funkcije predsjednika.

Što se samih debata tiče, bilo bi važno sučeljavanje istovremeno prenositi preko društvenih mreža i nacionalnih televizijskih kuća, a idealno je da se one pokušaju međusobno, kao i s kandidatima, dogovoriti o formatu četiri debate ukupno, od čega jedna za drugi krug. Važna su pravila, ali i da najiskusniji vode ta sučeljavanja, s naglašenom nepristranosti.

SAMO DVA FAVORITA

Dok čekamo prve videospotove, Milanović ide sa sloganom "Predsjednika za predsjednika"; "Za novog predsjednika koji ujedinjuje" slogan je Dragana Primorca; Marija Selak Raspudić u izbornu utrka ulazi sa sloganima "Više od karaktera" i "Marija za Hrvatsku"; "Predsjednica nove generacije" slogan je Ivane Kekin, a Miro Bulj predstavlja se sloganima "Na braniku Hrvatske" i "Predsjednik iz naroda", da spomenem samo najistaknutije... Vaš komentar na takve PR "umotvorine" kojima se nastoji pridobiti što više glasova birača?

- Ivana Kekin kao da sloganom želi privući tek mlađe birače. Miro Bulj bira populizam, političku platformu Mosta. Marija Selak Raspudić izgubila je priliku sa sloganom "Više od karaktera",jer je imala premali fokus na Milanovića, moglo bi se reći kako je propustila taj vlak, a njezin marijanski slogan mogao bi joj donijeti nešto glasova, ali nije namijenjen svima, općoj populaciji, kao da se s njim i sama odlučila ograničiti, nešto poput Kekin.

Milanovićev slogan "Predsjednika za predsjednika" nije loš, premda je jednostavno "ukraden", ali to nikome nije sporno. Primorčev slogan "Za novog predsjednika koji ujedinjuje" zapravo je poruka. Vidite, sve se svodi na te dvije posljednje, želite li predsjednika za predsjednika ili novog predsjednika koji želi ujediniti. (D.J.) n