Pobjeda Donalda Trumpa konačna je potvrda da već živimo u novom svjetskom poretku. Europski politički mainstream nadao se da je prvi mandat Trumpa značio aberaciju koju je tek trebalo nadvladati i potom se vratiti na početne postavke uspostavljene krajem hladnoga rata - kaže prof. dr. sc. Josip Glaurdić, direktor Instituta za političke znanosti Sveučilišta u Luksemburgu, te dodaje:

Ustupljena fotografija

- Takvo razmišljanje pokazalo se iznimno kratkovidnim. Tek trebamo vidjeti i koliko štetnim. Dvije stvari treba razumjeti o tom novom svjetskom poretku u kojem živimo. Prvo, savezništvo Sjedinjenih Američkih Država i Europske unije u najbolju je ruku upitno. To je slučaj ne samo zato što su nam interesi u nizu polja sada suprotstavljeni, nego i zato što je SAD postao iznimno nepouzdan partner. Drugo, SAD više nije svjetski lider liberalne demokracije, i to prije svega jer on sam nije više liberalna demokracija. Jasno mi je da je mnogima to teško prihvatiti i da se na prijetnju Donalda Trumpa američkoj demokraciji gleda kao na pretjerivanje. Oni koji tako misle, međutim, čine kolosalnu stratešku pogrešku. Već do sredine iduće godine svima će biti jasno u kojem se smjeru SAD razvija i kojom brzinom klizi u autoritarizam.

Mijenja li sada rat u Ukrajini konture postojećeg multipolarnog svijeta u novi bipolarni ili tripolarni, i koliko je sad u tom i takvom kontekstu važna Trumpova, odnosno američka uloga?

- Mislim da je jasno da živimo u multipolarnom svijetu, ali još nije jasno koji su polovi u pitanju, koliko ih ima i tko je komu saveznik. Spone između Europe i SAD-a pucaju i lako bi mogle biti nepovratno prekinute unutar iduće četiri godine. Kina i SAD su na putanji konflikta koji bi mogao eskalirati, iako je pitanje u kojoj mjeri je Kina na to spremna s obzirom na vlastite slabosti koje prijete srušiti njezin cijeli političko-ekonomski sustav. Mislim da mnogi nisu svjesni dubine problema s kineskim bankovnim i nekretninskim sustavom, a on bi mogao narušiti globalnu stabilnost, pogotovo uđe li Kina u trgovinski rat sa SAD-om.

Rat u Ukrajini je tu jako važan zbog niza razloga. Iz perspektive Trumpa i njegove administracije, ključ je u tome da Rusija ne bi smjela postati saveznica Kine. Međutim, iz naše europske perspektive, kako izvesti režim poput Putinova na drukčiji put ako je taj režim tako duboko ogrezao u zločinu, ako ruši i pisana i nepisana pravila međunarodnih odnosa, i ako je golema prijetnja europskoj sigurnosti? Kako održati europski projekt ako se žrtvuje Ukrajinu u korist nekakvog geopolitičkog preslagivanja koje bi prije svega trebalo služiti američkom interesu? Mislim da Trump nema ni strpljenja ni razumijevanja za činjenicu da europski projekt počiva na vrijednostima i da je on bez tih vrijednosti pred kolapsom. Čak i da on to razumije, mislim da ne bi imao problem da do tog kolapsa i dođe - jer on na nas ne gleda kao na saveznike, već kao konkurente.

Ako stvarno ulazimo u novi svjetski poredak, ima li razloga za strah? Čujemo upozorenja da EU/Europa mora preuzeti odgovornost za vlastitu budućnost? Što bi to zapravo značilo, NATO je i dalje jamac sigurnosti, no može li tu ulogu na određeni način revidirati Trump?

- Apsolutno ima razloga za strah. Prvi put nakon Drugog svjetskog rata službena politika SAD-a nije na strani ni demokracije ni europskih integracija. Još jednom, u očima Donalda Trumpa, Europska unija je konkurent, a ne saveznik. Mislim da bi on bio najsretniji kada Europske unije ne bi ni bilo. To samo po sebi ne bi moralo biti razlog za strah. Problem je, međutim, u tome što u Europskoj uniji ne postoje ni lideri ni javno mnijenje koje bi shvaćalo koji su to europski koraci potrebni kako bi se od takve politike obranilo i kako bi se u takvoj konstelaciji snaga moglo profitirati. Nama je potreban kvantni skok naprijed u shvaćanju što je to Europska unija, gdje su joj i geografske i sadržajne granice, kao i kako do tih granica doći. Mi se ni u NATO ni u američki nuklearni kišobran više jednostavno ne možemo pouzdati.

Za kraj, što izbor Donalda Trumpa može značiti za Hrvatsku, ali i za regiju u širem smislu (BiH, Kosovo, Crna Gora, Srbija..), za tzv. zapadni Balkan?

- U situaciji kada članovi obitelji Trump, kao i neki od njegovih ključnih suradnika, imaju financijske interese koji se mjere u stotinama milijuna dolara u režimu Aleksandra Vučića, što bi se to moglo očekivati? Za vrijeme Bidenove administracije potrošene su četiri godine s nikakvim rezultatima. Mi u najboljem slučaju možemo očekivati nešto slično - da naša regija bude Trumpovoj administraciji "zadnja rupa na svirali" i da se onda možda nešto pozitivno pokrene i preokrene na inicijativu EU-a, ako on uspije doći sebi.

Znatno je vjerojatniji scenarij, međutim, da će Srbija agresivnije gurati svoje politike i u Crnoj Gori, i na Kosovu, i u Bosni i Hercegovini. To je zato što se iduće četiri godine neće bojati nikakvih negativnih reakcija iz Washingtona. I sve je to u potpunoj suprotnosti s hrvatskim interesima. Naš je interes jugoistočna Europa, u kojoj sve zemlje samostalno vode vanjsku politiku s jasnim europskim opredjeljenjem. Bit će jako zahtjevno osiguravati taj interes u iduće četiri godine.