Razdoblje petogodišnjeg predsjednikovanja državom Zorana Milanovića bliži se kraju. Kako ocijeniti njegov mandat, po čemu će ga Hrvatska pamtiti, ali i šire, regija, EU, pa i svijet, koje su mu bile dobre, a koje loše odluke koje je donosio u proteklih pet godina, obilježenih zapravo jednom konstantom - neprestanim prepucavanjima s premijerom, HDZ-om, pojedinim ministrima u Vladi, pitali smo Davora Gjenera, političkog analitičara i komentatora s Krka.

- Ne bih ono što se događalo u proteklom predsjedničkom mandatu nazvao "prepucavanjem". Konfliktna suradnja, međusobno napeti odnosi različitih nositelja vlasti, nešto je što je primjereno demokratskom poretku, ali u proteklom razdoblju se nije radilo o tome, nego o potpuno destruktivnom ponašanju aktera na poziciji predsjednika Republike. Za nama je najgori predsjednički mandat otkad je u Hrvatskoj na djelu sustav parlamentarne vlade. Svako od prethodnih predsjedništava imalo je svoju svijetlu točku. Predsjednik Mesić svoj je mandat posvetio poticaju europeizacije i relaksacije društva, predsjednik Josipović regionalnoj suradnji, a predsjednica Grabar Kitarović euroatlantizmu. Promotrimo li Milanovićev mandat, vidimo da mu je najbolji njegov opis onaj stih iz jedne pjesme balkanskog pastirskog rocka: "Po meni se ništa neće zvati"!

Konfliktna suradnja nije destrukcija, a jedino što je Milanović radio u svom mandatu je samo destrukcija. Posve je izoliran u međunarodnoj zajednici. Insistira na tome da on predstavlja Hrvatsku na samitima NATO saveza, a na praktički svakom napravi neki incident. Hrvatsku je unutar NATO saveza iz kluba država za koje se podrazumijeva da spadaju u glavni tok euroatlantskih politika gurnuo u magareće klupe "volatilnih" država koje uvijek mogu iznenaditi nerazumnim potezom. I u susjedstvu je ostao izoliran, naravno, izuzmemo li toplo prijateljstvo s Miloradom Dodikom. Postojale su dvije za Hrvatsku važne predsjedničke trilaterale, s Austrijom i Slovenijom i s Italijom i Slovenijom, a obje su zamrle, nakon Milanovićevih neprimjerenih izjava i poteza. Nitko ozbiljan, kao austrijski predsjednik Alexander Van der Bellen ili talijanski Sergio Mattarella, neće riskirati održavanjem foruma u kojem ravnopravno sudjeluje neuravnoteženi akter poput Milanovića.

USTAVNI PROPUST

No inicijativa Brdo Brijuni i dalje postoji, premda se ni tu Milanović nije baš iskazao...?

- Još uvijek se na životu, doduše, održava inicijativa Brdo Brijuni, koju su pokrenuli bivši slovenski i hrvatski predsjednici Borut Pahor i Ivo Josipović, odnosno inicijalno premijeri Pahor i Jadranka Kosor. Međutim, već neko vrijeme inicijativa preživljava zahvaljujući agilnosti slovenske diplomacije, koja uz pomoć ove inicijative pokušava održavati utjecaj na procese na jugoistoku Europe. Milanović svaki samit u procesu Brdo Brijuni iskoristi za eksces, bilo negiranjem genocida u Srebrenici, kao što je tu činio na Brdu 2022. godine, ili otvorenom protueuropskom retorikom, na ovogodišnjem samitu u Tivtu. Retorika o tome kako Europska unija nije nikakva zajednica vrijednosti, nego da je treba doživljavati kao bankomat, nešto je što Milanović ponavlja na općinskom skupu na koji ga pozovu lokalne vlasti pod kontrolom njegovih političkih klijenata, tako da je već duboko ušla u hrvatski kvazilijevi i populistički diskurs, ali je bila pomalo iznenađujuća na skupu na kojem bi dvije članice Unije trebale zagovarati zajedničke europske vrijednosti u svom susjedstvu i poticati javne vlasti u tim državama da ih učine dijelom svog političkog života.

Nitko kao Milanović u proteklih pet godina predsjedničkog mandata nije štetio europskom identitetu Hrvatske. Članstvo u EU i NATO-u smjestilo je Hrvatsku ispod ozbiljnih kišobrana i osiguralo je relevantan razvoj. Jasno je da Milanović, koji ničime nije pridonio hrvatskom članstvu u Uniji, a kao član Europskog vijeća slovio je kao najmanje utjecajan europski premijer, prezire europsku integraciju koju ne razumije i euroatlantske strukture u kojima se ne snalazi. Kad se osobna frustracija pretvara u politiku, onda je to opasna patologija. Upravo se ta patologija Hrvatskoj događala u godinama Milanovićeva predsjedništva.

Kohabitacija između premijera i predsjednika ne samo da je u proteklih pet godina bila tvrda, kako ju je i najavio Plenković, nego gotovo da je uopće i nije bilo. Što zapravo kohabitacija znači u političkom smislu, kakva su neka od inozemnih iskustava? Naravno, ovisno i o političkom sustavu, parlamentarnom modelu svake pojedine zemlje...

- Kohabitacija je pojam koji se olako upotrebljava, a čiji je sadržaj upitan. Naime, u sustavu parlamentarne vlade, ako je konzekventno izveden, vlada je kolektivno tijelo izvršne vlasti, a uz nju postoji tek reprezentativna vlast, predstavnik suvereniteta. U nekim je državama to kralj, u nekima izabrani predsjednik republike, kojeg se obično bira ili u parlamentu ili u nekom posebnom izborničkom tijelu, a tek rijetko, kao u Austriji, neposrednim izborima. Drukčije je, naravno, s predsjedničkim sustavima kakav je američki, na primjer, u kojem je predsjednik ujedno i nositelj izvršne vlasti, ili s polupredsjedničkim poput francuskoga. Francuski polupredsjednički sustav de facto funkcionira kao predsjednički, ako predsjednik kontrolira parlamentarnu većinu, a kao sustav parlamentarne vlade, ako predsjedniku suprotstavljena opcija ima parlamentarnu većinu. Kohabitacija, koju vezujemo uz polupredsjedničke sustave, zapravo je isprazan pojam, jer ako predsjednik ne kontrolira parlament, on nema realnu političku moć.

Problemi u odnosu između predsjednika Republike i predsjednika Vlade u hrvatskom političkom sustavu proizlaze iz problema koji su ostali u Ustavu, nakon napuštanja polupredsjedničkog sustava. Ostavljeno je previše ovlasti predsjedniku jer je sustav prilagođavan odnosima u kojima je predsjednik Mesić bio izabran prema starim ustavnim odredbama, a sam je ograničio svoju političku moć. Iako je i prije Milanovićeva mandata bilo napetosti između nositelja reprezentativne i izvršne vlasti, te napetosti nisu prerastale u blokadu, jer su raniji predsjednici bili s izvršnom vlašću povezani zajedničkim interesima i odgovornošću. Za Milanovića smo još iz vremena reforme ustavnog modela radi pristupanja Europskoj uniji znali da nema političke odgovornosti niti zna što je zajednički interes, pa je i ovo što se sada događa u političkom sustavu zapravo bila očekivana posljedica.

Kako komentirate izborne strategije kojima se zasad u kampanji pokušavaju nametnuti prije svih Milanović i Primorac, a onda i drugi poput Selak-Raspudić, Ivane Kekin, Mire Bulja...? Koliko je realno moguće da na domaćoj izbornoj bojišnici bude iznenađenja ili ćemo uglavnom svjedočiti neinventivnoj kampanji? Koji i čiji bi izborni stožeri mogli odnijeti prevagu?

- Možda je jednostavnije krenuti obrnutim redom. Prvo, ne treba miješati kandidaturu Ivane Kekin s onima Mire Bulja i Marije Selak-Raspuduć. Posve je jasno zašto je gospođa Kekin u izbornoj utrci. Njezin primarni cilj nije pobjeda na izborima, nego se kampanjom koristi da bi popularizirala, učinila prepoznatljivima, vrijednosti svoje stranke. U platformi Možemo! procijenili su da ih ona najbolje može zastupati na predsjedničkim izborima, da najuvjerljivije može tumačiti njihove vrijednosti. To je prilika za Možemo! da proširi svoju izbornu osnovu, da iziđe izvan svojih izbornih utvrda u Zagrebu i Istri, a to su već počeli raditi i na parlamentarnim izborima u proljeće. Rijetke su situacije, poput one s Alexandrom Von der Bellenom u Austriji, da zelena stranka može dati predsjednika, ali rijetko je tko u političkoj povijesti odigrao tako dobru predsjedničku ulogu, najprije u parlamentarnoj krizi nakon raspada koalicije ÖFP i FPÖ 2019., a onda sada nakon relativne pobjede FPÖ-a, stranke koja ne spada u ustavni luk.

Motivi za kandidaturu Mire Bulja i Marije Selak-Raspudić vjerojatno su jednaki: radi se o usluzi Milanoviću, čijem je unutarnjem krugu u vrijeme konspiracije kojom je Milanović pokušao postati premijerski kandidat s dužnosti predsjednika Republike, pripadao i muž gospođe Selak-Rasapudić. Motiv je privući dio desnog biračkog tijela u prvom krugu, a onda u drugom krugu to biračko tijelo "gurnuti" ili u rezignaciju ili među Milanovićeve glasače. Gospođa Selak-Raspudić dovoljno je inteligentna da zna da u tom igrokazu mora glumiti kritičarku Milanovića, ali stara nas je židovska poslovica naučila da je robu koju zapravo prodaješ bolje umjereno kuditi nego pretjerano hvaliti. Ovo nije novi politički obrazac, već je jednom upotrijebljen s Miroslavom Škorom na prethodnim predsjedničkim izborima.

Milanovićev obrazac je jasan - on nastoji stvoriti sliku kako je on jedina brana apsolutnoj vlasti HDZ-a i premijera Plenkovića i kako je on jedini koji se usudi ograničavati tu navodno apsolutnu vlast. Naruku mu ide i to što ovaj proziran politički obrazac prihvaća relevantan dio javnosti i medija u Hrvatskoj, ne postavljajući pitanje u čemu se to, osim u blokiranju države, Milanović u prvom mandatu uspostavio kao "protuvlast", kao političko ograničenje.

OPASNOST REIZBORA

Zasad su najizvjesniji kandidati za drugi krug Milanović i Primorac, premda ne treba zaobići ni Selak-Raspudić. Ima li kod ZM-a nečeg novog ili smo već sve vidjeli i čuli? Drugim riječima, kakva bi bila situacija u slučaju da ZM osvoji drugi mandat...?

- Blokada političkog sustava koju bi izazvao reizbor Zorana Milanovića za predsjednika Republike mogla bi biti mnogo neugodnija od dosadašnje, ne samo zato što bi mogla trajati do kraja mandata ove vlade, nego i zato što bi međunarodna zajednica, u slučaju izbora predsjednika s otvoreno proputinovskom retorikom mogla mnogo ozbiljnije shvatiti razinu opasnosti za opstanak Hrvatske u glavnim tokovima europske i euroatlantske politike.