Kad govorimo o politici, oporba i vlast uglavnom posve različito gledaju na zbivanja u društvu, a razne ankete naših televizija svako malo navode kako građani misle da "Hrvatska ide u krivom smjeru". Koliko je tu zapravo manipulacije, dezinformacija, politikantstva, demagogije, populizma - pitali smo Zorana Pucarića, komunikacijskog savjetnika iz Zagreba, predavača na Londonskoj školi za odnose s javnošću.

Ustupljena fotografija

- Da "Hrvatska ide u pogrešnom smjeru" građani ne zaključuju slušajući samohvalu Vlade ili kritike oporbe, nego promatrajući vlastite novčanike. U nedavno objavljenoj anketi pitali su prolaznike nedostaju li im kune, jedan je umirovljenik odgovorio "ne, sada mi nedostaju euri". Tu počinje i završava priča o smjeru u kojem se kreće Hrvatska.

Nesporno je da živimo u znatno uređenijem društvu nego prethodnih godina, činjenica je da statistički vidimo stalan napredak. No također je činjenica da smo od uvođenja eura svjedočili doista velikom rastu svih troškova života. Umirovljenicima jesu rasle mirovine, ali ne toliko koliko su rasli troškovi života. K tomu, mirovine ni prije posljednje korekcije i skoka troškova uglavnom nisu bile dostatne za ležeran život i "uživanje u najboljem kreditnom rejtingu države u povijesti".

Na žalost, dezinformacije i politikantstvo sastavni su dio naše svakodnevice i ne pridonose dojmu o smjeru u kojem se krećemo. Evo vam najnoviji primjer: izjava ministra vanjskih poslova da Milanovićevu kampanju "očito financiraju možda i neki ruski izvori". Ni djeca, kada se opravdavaju zašto nisu napisala zadaću, ne upotrebljavaju u istoj rečenici "očito" i "možda" jer znaju da to zvuči neuvjerljivo. Uvjerljivije je reći da je zadaću pojeo pas. No ministar je, da bi uvjerio publiku u svoje tvrdnje odmah ponudio i dokaz: naime, "oni" (ne znamo tko) to "predmnijevaju s obzirom na njegovo ponašanje". Dakle, netko to "predmnijeva", odnosno pretpostavlja! A pretpostavka je i dalje majka svih...

Već nekoliko dana ta izjava i reakcije na nju pune medijske stupce. Svima je jasno da je ministar to ispalio samo da bi naštetio jednom od kandidata na predstojećim izborima. Također je jasno da zbog te populističko-demagoške epizode neće biti nikakvih isprika, niti će itko snositi sankcije. Bila je to još jedna nepotrebna, nesadržajna buka u komunikacijskom kanalu, koja građanima ne donosi ništa novog osim nove doze politikantstva i dezinformacija.

Stalno se ističe da pada povjerenje u institucije, i da su za to također odgovorni politika i političari, vlast za to proziva oporbu, a oporba vladajuće...?

- Za zahtjevna i izazovna vremena, koja služe kao izgovor vladajućima, dijelom smo i sami krivi. Činjenica jest da je naš utjecaj na međunarodne događaje poput rata u Ukrajini ili Gazi minimalan, no za domaći aktualni trenutak svi smo zajedno itekako odgovorni. O političkoj komunikaciji, plamenim jazavcima i korisnim proruskim idiotima ne treba dalje govoriti.

Zacijelo se sjećate ovogodišnjeg požara u okolici Skradina i dviju žena koje histeriziraju pred kamerama te vatrogasce i policajce nazivaju nakazama. Vrijedi se podsjetiti vrhunaravnih izjava mlađe žene, koja od kamermana traži da snimi vatrogasce i policijsku službenicu: "Nakaze jedne, nakaze, nakaze! Ćaća mi se doma guši, sve je napravija za ovu državu. Oni ni prstom da maknu! Ni prstom!" Potom nastavlja: "Snimaj ga, snimaj i policajku onu, je*em joj mater, dabogda crkla, nakaza glupa. Sve da si prenila!"

PEXELS

Vjerujem da je velika većina u nevjerici promatrala to divljaštvo pred kamerama jer većina nas osjeća poštovanje prema vatrogascima, koji unatoč lošim materijalnim uvjetima uvijek i iznova istinski žive svoj moto "Vatru gasi, brata spasi".

Mediji su ubrzo otkrili da je "ćaća koji se doma guši" nitko drugi doli predsjednik Uprave Hrvatskih šuma. Isplivali su brojni neugodni detalji o ćaći i njegovoj obitelji, poput onog da su, unatoč sudskoj presudi da moraju državi vratiti stan, taj stan otkupili i sada ga iznajmljuju. Kako da građani imaju povjerenja u institucije kada je očito da institucije imaju različite aršine za pretorijance i običan puk?

No tu toj neugodnoj epizodi nije kraj. Policijska službenica ("dabogda crkla, nakaza glupa") podnijela je prijavu u kojoj navodi da su joj te dvije ženske osobe prijetile, psovale joj te umalo pregazile automobilom. Pomalo očekivano, Državno odvjetništvo u Šibeniku prijavu je odbacilo, a policijska službenica otišla na bolovanje zbog pritisaka. Nakon što su mediji objavili da u odvjetništvu koje je odbacilo prijavu radi kći odnosno sestra prijavljenih, glavni državni odvjetnik (onaj čija je nepristranost također česta tema u medijima) nije imao izbora nego donijeti odluku da se predmet povjerava drugom državnom odvjetništvu, koje će ponovno odlučivati jer se šibensko moralo izuzeti...

Nakon takve priče, a ona je tek jedna od mnogih, ne treba se čuditi nepovjerenju građana u institucije. Na žalost, mnogi problemi građana rješavaju se tek nakon što dospiju u medije (pri čemu ni mediji nisu bez problema). Evo još jednog recentnog primjera: tek nakon što je problem neprilagođenog dječaka koji je promijenio tri škole u Zagrebu dospio u medije, institucije su doista počele tražiti rješenje. No svejedno su ministar i državna tajnica, očito nezadovoljni jer su dospjeli pod jaka svjetla reflektora, reakciju roditelja nazvali "balvan-revolucijom" odnosno "ulicom".

Pred nama su uskoro predsjednički izbori i kampanja, iako neslužbena, već ide punom parom. Koliko je u kampanji pozitivističke, a koliko negativističke retorike, komunikacije, javne prezentacije..., ako se i tako može gledati, ovisno od kandidata do kandidata/kandidatkinje?

- Svaka predizborna promidžba uključuje i pozitivnu i negativnu kampanju. Nerijetko se ona negativna pokušava prikriti, bilo da ju lansira netko naizgled nezavisan, bilo pak anoniman. Jer ako posjedujete kompromitirajuće podatke o protukandidatu, svakako ćete ih htjeti iskoristiti. Na taj način javnost upozoravate na loše karakteristike protivnika, a sebi osiguravate prednost.

Naravno, negativna kampanja je uvijek hod po tankoj žici. Svakako nije dobro kada se u negativnoj kampanji izmišlja i podmeće, kao što je to primjer s navodnim (očito možda) ruskim financiranjem Milanovića. To katastrofalno loše izvedeno podmetanje Milanoviću vjerojatno mu je osiguralo dodatnu prednost na predstojećim izborima. Tako to završi kada se neodgovorno (ili nepripremljeno) igrate vatrom.

Uvijek u izjavama treba analizirati tko govori i zašto, odnosno kome su izjave upućene. Jako puno strasti pobuđuju izjave srbijanskog predsjednika koje se odnose na Hrvatsku. Te izjave, primjerice ove posljednje u Dubrovniku, treba promatrati samo i jedino kao izjave upućene srpskoj javnosti. Ne treba im posvećivati veliku pozornost. Tako se i izjave političara u kampanji trebaju analizirati i na način da promislimo jesu li upućene vlastitim biračima kako bi ih mobilizirale ili drugim biračima kako bi ih dovele u dvojbu, obeshrabrile ili možda ponukale da preispitaju svoj odabir.

Naravno, poruka će biti učinkovitija što je smislenija, argumentiranija, izravnija. Nije baš lako uvijek pronaći kvalitetne poruke i dovoljno snažne argumente, a ako ste površni i nepromišljeni, završit ćete kao naš ministar koji nešto očito možda tvrdi. Istini za volju, ministrov postupak nije i ne bi se trebao nazivati kampanjom, jer kampanja je vrlo ozbiljna aktivnost koja zahtijeva sustavan pristup i trud.

Kad smo kod naših političara koji umjesto optimizma šire pesimizam, čak i strah, zbunjuju javnost i šire neistine, tko je tu predvodnik?

- Oduvijek je bilo najlakše nešto kritizirati. Puno više truda morate uložiti kada nešto radite, stvarate, osmišljavate. Stoga političari puno lakše pribjegavaju kritici svega i svih. Na aktualnom satu oporbeni političari redovito kritiziraju vladajuće postavljenim pitanjima. Sadržaj pitanja je nebitan - kritika je važna. Stoga i premijer najčešće na ta pitanja ne odgovara iznoseći činjenice, nego kritizira oporbu. Ponovit ću, kritiziranje iziskuje najmanji trud: niti se oporbenjak potrudio sastaviti dobro pitanje niti se vladajući potrudio dati kvalitetan odgovor. Još gore je kada vladajući postavljaju pitanje svom premijeru. Oni se tada nadmeću tko će u pitanju iznijeti što više, najčešće neumjerenih - pohvala.

Ne bih nikog isticao kao predvodnika tog trenda, svi su pridonijeli sadašnjem trenutku i niskoj razini političke komunikacije.

Uzimajući u obzir sve što gledamo i slušamo (proteklog tjedna ponovo i u Saboru), može li se zaključiti kako jeftino politikantstvo i demagoške floskule, s koje god strane dolazili, ne pridonose optimizmu u društvu, da čak i destabiliziraju ne samo političku scenu nego i društvo općenito? S tim u vezi, koliko su za širenje negativizma u društvu odgovorni i mediji?

- Nemušta pitanja i odgovori u Saboru dovode smisao aktualnog sata, pa i kontrolne funkcije parlamenta, u pitanje - od takve komunikacije društvo nema koristi. Nažalost, takav način komunikacije prakticiraju gotovo svi političari, razlikuju se tek po stupnju komunikativnosti ili dovitljivosti. I sada dolazimo do grijeha, odnosno propusta, koji svjesno čine novinari, odnosno mediji. Takve bi istupe trebalo ignorirati, jer ne donose ništa pozitivno, ništa korisno. Time bi se političare potaknulo da dobro promisle o svojim budućim istupima. No teško je očekivati da će mediji krenuti u takvu "edukativnu kampanju" kada takvi istupi jamče klikove i čitanost, pa im je teško odoljeti.

Djelovanje političara i medija nerijetko je isprepleteno zajedničkim interesima, oglašivačkim budžetima i osobnim preferencijama (i PR-ovci, i novinari, i urednici samo su ljudi). Ništa od ovog nije naša izmišljotina, slično je, u većoj ili manjoj mjeri, i u drugim uređenim demokratskim društvima, jedina je razlika što se demokratski izgrađuju znatno duže od nas. Nije sve crno, jer je prije deset, dvadeset ili trideset godina bilo još crnje.

Ne bih htio ove odgovore završiti u pesimističnom tonu (premda kažu da je pesimist optimist s iskustvom): kada kao društvo napokon uspostavimo reda u institucijama i time vratimo povjerenje građana u njihov rad, razvit će se i optimizam u građana o budućnosti (i vlastitom novčaniku), pa će jeftino politikantstvo i demagoške floskule iščeznuti. U prethodnoj rečenici sam ispustio brojne međukorake i uzročno-posljedične odnose, no uvjeren sam da će se to jednom očito možda i dogoditi.