Namjera Benjamina Netanjahua da napadne "najosjetljivije ciljeve" u Iranu naišla je na golem unutarnjopolitički pritisak, poput onoga koji vrši bivši premijer Yair Lapid, koji želi što brže napade. Predsjednik SAD-a Joe Biden, s druge strane, poziva na smirenost. On je rekao da bi, da je na mjestu Izraela, radije razmislio o alternativama napadu na iranska naftna polja. Aktualnu situaciju analizirao je Nik Martin, čiji prilog za DW prenosimo uz neznatno skraćenje i prilagodbe u opremi.

Nakon posljednjih iranskih napada na Izrael cijene nafte su naglo porasle. Tako se cijena sirove nafte tipa Brent povećala za 17 posto u roku od jednog tjedna, dostigavši 81,16 USD (74 eura). Međutim, cijene su ponovo pale kada je Hezbolah, koga Iran podržava, signalizirao spremnost na prekid vatre u sukobu s Izraelom. U slučaju da Izrael ošteti ključne iranske naftne objekte, gotovo dva milijuna barela dnevno mogla bi nestati s globalnog tržišta nafte, što je neke trgovce navelo da špekuliraju o ponovnom dostizanju troznamenkastih cijena nafte. Posljednji je put cijena nafte prešla granicu od 100 dolara nakon ruskog napada na Ukrajinu u veljači 2022.

Je li dostizanje cijene barela nafte od 200 dolara realno? "Ako se isključe naftna postrojenja u Iranu, cijena nafte može lako porasti na 200 dolara i više", izjavio je za CNBC Bjarne Schieldrop, glavni analitičar za sirovine u švedskoj banci SEB.

GDJE ĆE IZRAEL UDARITI?

Iran spada u najveće proizvođače nafte na svijetu, ali je zbog svog nuklearnog programa i s tim povezanog sukoba sa Zapadom pod strogim međunarodnim sankcijama. Usprkos tome iranski izvoz nafte dostigao je u svibnju petogodišnji maksimum od 1,7 milijuna barela, izvještavaju iz Vortexa - kompanije za energetsku analitiku. Oko 90 posto iranske nafte izvozi se u Kinu, a veliki dio se pak ilegalno prevozi preko takozvane fantomske flote, koju čini gotovo 400 tankera koji, kako bi izbjegli sankcije, prikrivaju svoje kretanje.

“Iranska privreda u velikoj mjeri zavisi od prihoda ostvarenih izvozom nafte", objašnjava u razgovoru za DW Carole Nahkle, izvršna direktorica londonske konzultantske kompanije Crystal Energy, te dodaje: "Svaki pad tih prihoda imat će ozbiljne posljedice na ekonomsku situaciju u Iranu."

Ako bi Izrael napao iransku naftnu infrastrukturu, napad na otok Kharg imao bi vjerojatno najveće posljedice. Naime, tamo se nalazi najvažniji terminal za izvoz nafte u toj zemlji i on igra ključnu ulogu u realizaciji službenih i tajnih izvoza nafte. Otok Kharg nalazi oko 40 kilometara od iranske obale i ima ogromne skladišne kapacitete koji omogućavaju obradu devet desetina izvoza nafte iz Islamske Republike. Većina iranskih tankera puni se na Khargu, tako da bi svaka vrsta smetnje ozbiljno utjecala na sposobnost zemlje da ispuni svoje izvozničke obveze.

Druge moguće mete su, s jedne strane, rafinerija nafte Bandar Abbas u istoimenom lučkom gradu na jugu Perzijskog zaljeva, koja igra ključnu ulogu u izvozu sirove nafte, a ondje se nalazi i vojna infrastruktura. S druge strane, rafinerija Abidan na jugozapadu, s kapacitetom od 400.000 barela dnevno, od suštinskog je značenja za opskrbu samog Irana.

Što se plina tiče, polje South Pars u Perzijskom zaljevu je najveće plinsko polje na svijetu i eksploatacija se ondje obavlja u suradnji s Katarom. South Pars sadrži oko osam posto svjetskih rezervi prirodnog plina i važan je izvor prihoda za Iran. Terminali za naftu Bushehr nalaze se u blizini istoimene nuklearne elektrane, tako da bi Izrael u slučaju napada na ovo područje Iranu mogao nanijeti dvostruku štetu.

Porast cijena nafte trenutno se drži pod kontrolom zahvaljujući "dovoljnoj ponudi" na svjetskim tržištima, kako ističe Nahkle, koja napominje da OPEC+ ima slobodne kapacitete od gotovo pet milijuna barela dnevno. U isto vrijeme, potražnja ne raste brzo jer je kineska potražnja za naftom otežana sporim ekonomskim oporavkom nakon pandemije COVID-19. Međutim, te bi zalihe mogle brzo nestati ako kapaciteti opadnu zbog većeg regionalnog sukoba. Teheran je više puta zaprijetio da će blokirati Hormuški tjesnac, kroz koji prolazi oko 20 posto svjetskih transporta nafte.

To bi dodatno pogoršalo probleme morskom prometu, nakon što su od Irana podržani hutisti iz Jemena počeli u posljednjih jedanaest mjeseci napadati brodove u Crvenom moru. Iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi ovog je tjedna zaprijetio "još oštrijom reakcijom" na svaki napad Izraela. Neki špekulanti trenutne napetosti na Bliskom istoku čak uspoređuju s naftnom krizom iz sedamdesetih, koja je izazvana ratom između Izraela i nekoliko arapskih država i dovela do četverostrukog povećanja cijene nafte. CEO Crystal Energyja, Carole Nahkle, ovu usporedbu smatra pogrešnom.

“Nafta u sektoru potrošnje energije nije više tako važna kao što je bila 1970-ih. Ona je tada obuhvaćala 50 posto svjetskih energetskih potreba", kaže Nahkle. "Bliski istok više nije jedini proizvođač", dodaje ona, te ističe da je povećana proizvodnja Sjedinjenih Američkih Država, Brazila, Kanade i Gvajane pridonijela diverzifikaciji opskrbe.

Avner Cohen, profesor na Middlebury institutu za međunarodne studije u Montereyu, SAD, ne vjeruje da će se ubrzo dogoditi napad Izraela na Iran. Iako, prema njegovim procjenama, "nisu isključeni" napadi na iranske naftne resurse. Cohen ipak smatra da će se na meti Izraela prije naći režimski i vojni objekti, uključujući i one koji pripadaju Revolucionarnoj gardi. "Ako Izrael napadne važne ekonomske interese poput naftnih objekata i rafinerija, to bi moglo naškoditi svjetskoj ekonomiji", kaže Cohen za DW i dodaje da se nada da je Netanjahu dovoljno pametan da to ne učini.

ESKALACIJA ILI SMIRIVANJA

S obzirom na to da su predsjednički izbori u SAD-u za nešto manje od mjesec dana, a Washington pojačava pritisak na Netanjahua, Cohen smatra da će mjere odmazde Izraela vjerojatno biti više simbolične, kako ne bi prisilile Teheran na daljnju eskalaciju koja bi mogla izazvati reakciju arapskih susjeda i SAD-a.

“Obje zemlje (Iran i Izrael) ne žele izazvati potpuni ciklus nasilja koji bi doveo do iscrpljujućeg rata. To bi bilo loše za obje zemlje, moglo bi natjerati SAD na intervenciju i dovesti do još većeg kaosa na Bliskom istoku", kaže Avner Cohen, te zaključuje: "Istovremeno, nema komunikacije između dviju strana, nema jasnoće o tome što bi mogla biti crvena linija, i postoji vrlo malo posrednika koji bi mogli utjecati na obje strane. Tako da je prostor za pogreške vrlo velik."