Kad se pogleda šira slika sadašnjeg hrvatskog društva, unatoč evidentnim pomacima nabolje u pojedinim segmentima (ekonomija/gospodarstvo, zaposlenost, politička stabilnost, sigurnost...), negativizma, pesimizma, čak i beznađa, ne manjka. Koliko su za tu negativističku percepciju stvarnosti odgovorni politika i političari - pitali smo izv. prof. dr. sc. Ivora Altarasa Pendu sa Sveučilišta Libertas.

Ustupljena fotografija

- Optimizam je životodavna energija. To nije izričaj stilskom figurom, nego je to činjenica. Bez optimizma nema nade, a bez nade nema života. A ono malo života što ga ima, i on se gasi. Međutim, od neimanja optimizma gora je samo jedno, a to je lažni, priglupi i prevarantski optimizam. Ljudi su tijekom Drugog svjetskog rata išli vlastitim nogama u plinske komore jer su optimistično vjerovali svojim krvnicima da idu na tuširanje.

Spominjete nekakve evidentne pomake nabolje u Hrvatskoj. Možda mislite na rast BDP-a, koji je rezultat demografskog sloma Hrvatske s jedne strane i prihoda koji Hrvatska ostvaruje na temelju ograničenog u vremenu i iznosu pristupa EU fondovima te od doznaka naših iseljenika s druge strane? Bez toga bismo "kruha bili gladni", a BDP bi nam bio duboko u negativnom području. Spominjete zaposlenost. Možda mislite na uvoz radne snage, tj. uglavnom azijsku sirotinju koja je pobjegla iz svoje neimaštine da bi je ovdje pomazilo toplo mediteransko sunce? I to nakon što se domaće stanovništvo raselilo diljem Europe, u nadi da će to isto postići malo sjevernije. Treba li uopće napomenuti da to ruši cijenu rada u Republici Hrvatskoj? Spominjete političku stabilnost. Možda mislite na treću uzastopnu vladu stranke koja je imala neke sudske presude vezane uz svoj rad i ulogu u društvu? (Hrvatska demokratska zajednica se više ne smatra osuđenom pravnom osobom. To znači da od 26. listopada za HDZ nastupa rehabilitacija, op. DJ).

Kada se toga svega sjetimo, ne bih rekao da političari stvaraju percepciju pesimizma. Upravo obrnuto. Naši političari nam nude lažni optimizam kao kontinuiranu apaurinsku terapiju. Upravo kako bismo bili mirni i poslušni građani, svojim vlastitim nožicama dobrovoljno išli ka... Znate već gdje.

Stoji li tvrdnja da moderna znanost više ne promatra optimizam i pesimizam kao osobine s kojima se rađamo, nego kao mentalni sklop koji usvajamo u zavisnosti od situacije? Nedavno sam pročitao opasku koja glasi da možemo promatrati život kroz stroge okvire racionalnosti, ali da bez pesimizma ili optimizma nećemo daleko odmaknuti... Vaš komentar?

- Nema toga što znanost ne bi tvrdila, samo treba pronaći onoga tko će biti glasnogovornik određenog stava. I to za sitne novce. Ili kakvu sinekuru. Pokušati živjeti racionalno loš je pokušaj preživljavanja u ovako izopačenom sustavu vrijednosti i normi. Kažem "loš pokušaj" jer kad-tad mora doći do sudara racionalnih nastojanja pojedinaca i šire iracionalne stvarnosti. A nitko ne može biti toliko dugo racionalan koliko svijet može dugo biti iracionalan. Tu sam misao malo prilagodio kontekstu o kojem govorimo, a originalno dolazi iz svijeta financijskih tržišta, u kojima vrijedi zlatno pravilo da nitko, pa čak ni oni najveći, ne može biti toliko likvidan koliko tržište može biti iracionalno. U takvim okolnostima najbolje je maknuti se s tržišta; otići prespavati. Dakako, osim ako niste rođeni pod jako sretnom zvijezdom, pa upravo u takvim okolnostima prosperirate. Ali takvih je uistinu malo. Oni će vam reći da imaju ono nešto, "faktor X", koji im je omogućio da prežive u takvim okolnostima. Je li u pitanju "faktor X", puka sreća ili Božji blagoslov, teško mi je reći. Da, točno, sreća prati hrabre, ali biste li vi igrali ruski rulet i pouzdali se u sretan ishod?

Ukupno uzevši, je li hrvatsko društvo više optimistično ili pesimistično, koji aspekti prevladavaju, što kazuju neka od relevantnih istraživanja? Može li i tzv. indeks sreće u određenom smislu pokazivati jesmo li društvo optimizma ili pesimizma? S tim u vezi, stoji li teza da Hrvati na sve dobro u državi gledaju kroz optiku svega lošeg?

- Vidio sam nedavno statističke pokazatelje Eurostata prema kojima se mladi u Hrvatskoj (16 - 24 godine) izjašnjavaju kao najzadovoljniji svojim životom od svih građana u EU-u, a naši stariji sugrađani (65+) pak su najnezadovoljniji. Trebalo bi vidjeti kako se došlo do takvih rezultata. Očito nije u pitanju samo jedna varijabla koja se mjerila; recimo, financijska, koja bi mogla objasniti stav starijih građana u Hrvatskoj, koji prosječno imaju 350 eura mirovine. Ali što motivira mlade da se osjećaju tako sretno? Možda tu, tek na simboličnoj razini, svoj komadić uloge ima ona misao: Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba. Doduše, sjećam se jednog svog studenta koji mi je nakon izgovaranja te misli na nastavi dobacio: "Profesore, ako je ovo najbolje doba, čemu da se onda veselim u životu?"

A što se tiče raznih indeksa sreće, nekako sam dojma da oni više služe promociji onih koji te skale sreće kreiraju nego sreće same. Nakon ovakve tvrdnje bih, kao profesor sociologije, vjerojatno trebao pregristi vlastiti jezik jer nas, vrlo argumentirano, uvjeravaju da iza tih mjernih skala stoji prokušana metodologija koja uključuje i socijalne i ekonomske, ali i sasvim osobne varijable ključne za razvoj osjećaja sreće koji se javlja i živi u svakom pojedincu. Ako je uistinu tako, i ako se mladi u Hrvatskoj zaista osjećaju sretni zbog svog života - mene to iskreno veseli.

Za kraj malo o neizbježnoj politici. Može li se zaključiti da jeftino politikantstvo i demagoške floskule, s koje god strane dolazili, ne pridonose optimizmu u društvu, da čak i destabiliziraju ne samo političku scenu nego i društvo općenito?

- Dopustite mi da kao odgovor na ovo pitanje, a ujedno i za kraj ovog našeg ugodnog razgovora ponudim stih TBF-ove poznate pjesme uspješnice: "Ništa mi neće ovi dan pokvarit. Ni lupeži, barbari ni glupi političari."