Prebacivanje odgovornosti za pesimizam i beznađe u hrvatskom društvu na politiku, političare, susjede ili bilo koga drugoga ključ je kojim sami sebe držimo zatočenima u igri žrtve. Točke, crte, plohe i boje na slici hrvatskog društva njegovi su ljudi sa svojim uvjerenjima, mislima, osjećajima i djelima - kaže dr. sc. Tena Čačić, osnivačica i direktorica SiT Libentera, doktorica komunikologije, učiteljica glazbene kulture, direktorica i voditeljica obrazovnih programa SiT Libentera, te dodaje:

- Tema slike hrvatskog društva tema je svakog pojedinca i čovječanstva općenito. Svi se koprcamo u istoj kaši - u igri žrtve - neprestano se izmjenjujemo u ulogama žrtve, zlikovca i spasitelja. Igramo se sa sobom, jedni s drugima i kolektivno. Žalimo žrtvu u sebi i drugima, divimo se spasitelju, a zlikovca u sebi potiskujemo i vidimo ga u tamo nekome drugome. Taj netko drugi kriv je za naš neuspjeh, pesimizam i beznađe. Da je politika iskrena, a zlikovci političari pošteni, živjeli bismo bolje. Oni su krivi jer se mi osjećamo loše i stvarnost nam je grozna.

Prebacivanje odgovornosti na druge, tj. okrivljivanje i manipulacija nametanjem krivnje, glavno je oružje u igri žrtve. To je postalo očito u doba korone u kampanji "Misli na druge...". Pravilo u igri žrtve je da se uloge mijenjaju. Žrtva nakon nekog vremena (obično kad se osnaži) počne doživljavati spasitelja kao zlikovca, a zlikovca kao spasitelja. Spasitelj, napadnut od donedavne žrtve, koja se pretvorila u zlikovca, na kraju završi u ulozi žrtve.

SNAGA JE U SRCU

Možete li navesti neki primjer, dodatno potkrijepiti netom izrečene tvrdnje, koje svakako potiču na razmišljanje...?

- Tako je u doba korone narod u početku bio u ulozi žrtve, virus u ulozi zlikovca, a zdravstveni stožer u ulozi spasitelja. Kad se počelo uvoditi obavezno testiranje i cijepljenje, narod u ulozi žrtve počeo je doživljavati zdravstveni stožer kao zlikovca, a virus kao spasitelja od cijepljenja i testiranja. Nadalje, stožer je promijenio ulogu iz spasitelja u žrtvu jer ga je nezahvalna, bijesna žrtva, narod, počela zlostavljati propitivanjem i tužbama. Ovo je primjer kako smo kolektivno igrali igru žrtve.

Ako nastavimo igrati igru žrtve, koliko god bolje živjeli, u konačnici ćemo se osjećati bespomoćno i pesimistično. To je tako jer u toj igri nema pobjednika - svi na kraju završe poput prevarene, jadne žrtve.

Da bismo slici hrvatskog društva dodali boje, trebamo krenuti od sebe. To znači preuzeti odgovornost za svoj život i ne miješati se u tuđi. Dopustiti sebi svoje izbore i biti odgovorni za njihove posljedice, a drugima dopustiti njihove izbore i pustiti im da snose posljedice svojih izbora. Važno je osvijestiti da nismo odgovorni za tuđe drame, a također drugi nisu odgovorni za naše. Prvi korak je odlučiti ne uvlačiti se u dramu sa sobom i bližnjima. Primjerice, ne shvaćati osobno situacije u kojima se osjećamo iskorišteno poput žrtve jer smo nekoga spasili, a taj netko se pokazao nezahvalnim zlikovcem. Možda je najvažnije da postanemo svjesni trenutaka u kojima se pretvaramo u zlikovca, pa sami sebe vrijeđamo jer nismo ustrajali u nečemu što smo sebi zadali. I da u tim trenutcima umjesto u dramu uđemo u srce. Srce ne zna vrijeđati, samo zna voljeti. Kad zagrlimo zlikovca u sebi shvaćajući da smo zbog neizdržive boli postali zlikovci, nestat će ih i oko nas.

Možda se čini teško, no vrlo je lako. Hrvatsko društvo je bezbroj puta pokazalo da to može. Dovoljno je prisjetiti se situacija u kojima su hrvatska srca kucala za jedno - humanitarnih, kao jedno - sportskih i zajedno - Eurovizija. Iako se trenutno čini da oblak pesimizma i slabosti prevladava slikom hrvatskog društva, to je samo privid. Ono je snažno. Njegova snaga je u srcu.

SVIJET POLARITETA

Stoji li tvrdnja da moderna znanost više ne promatra optimizam i pesimizam kao osobine s kojima se rađamo, nego kao mentalni sklop koji usvajamo u zavisnosti od situacije? Nedavno sam pročitao opasku koja glasi da možemo promatrati život kroz stroge okvire racionalnosti, ali da bez pesimizma ili optimizma nećemo daleko odmaknuti...

- Kuća sagrađena na temeljima materijalizma, samim time i strogim okvirima racionalnosti, odavno se urušava. Moderna znanost shvaća da je sve stvoreno jedna svijest koja je istovremeno i materija i energija. Materijalistički svjetonazor, u kojemu igramo igru žrtve, proizlazi iz straha i rezultat je temeljnog negativnog uvjerenja da smo odvojeni od Boga/Svijesti/Prirode/Kreacije. To je svijet polariteta: svjetla i tame, dobrog i lošeg, pozitivnog i negativnog, optimizma i pesimizma, lijepog i ružnog. Trenutno smo još uvijek u polaritetu u kojem je više tame. Platon je naš svijet opisao parabolom o špilji.

Čovječanstvo, a tako i hrvatsko društvo, na izlazu je iz špilje. Budimo se iz svijeta u kojem je više tame, a manje svjetla te idemo prema neutralnom centru da bismo ušli u svijet u kojem je više svjetla, a manje tame, samim time više optimizma, manje pesimizma.

Istina je da smo pesimistični mentalni sklop usvojili odrastanjem u obiteljima u kojima smo postali majstori igre žrtve. Utvrđivali smo ga školovanjem, na radnom mjestu, praćenjem medija i životom u kolektivu općenito.

Vjerujem da su mnogi imali nekoga u obitelji zbog koga su morali hodati "po jajima" da ga slučajno ne uznemire (oca alkoholičara, depresivnu majku, bolesnu baku, sestru astmatičarku - obiteljsku žrtvu). A čak i kada je sve bilo mirno, nisu se mogli opustiti, imali su "kamenčić u cipeli" jer su očekivali da bi se svaki tren moglo nešto loše dogoditi: taj netko bi mogao pobjesnjeti, napiti se, dobiti napad, prestati disati ili dignuti frku. Tako smo naučili očekivati najgore, tj. biti pesimistični.

Optimizam je rezultat života u pozitivnom okruženju, u kojem smo prihvaćeni takvi kakvi jesmo. Teško je biti optimističan kad se od nas očekuje da sve znamo iako nam nitko nije pokazao kako se to radi. Perfekcionistički sustav, u kojem se svi stavljaju u isti kalup i uspoređuju se tko bolje paše u njega, pa ako ne paše biva kažnjen, stvara pesimistične ljude. Pesimizam ima punu torbu trikova kojima nas motivira da ostanemo u njemu, od trika da nas uvjeri da je negativa jedino što je realno i što postoji do toga da nas uvjeri da ćemo biti usamljeni ako postanemo optimistični.

Ako se želimo daleko odmaknuti od pesimizma, trebamo shvatiti da su situacije same po sebi neutralne, a mi smo ti koji im dajemo značenje. Uvijek imamo izbor: hoćemo li se okrenuti optimizmu, svjetlu, tj. istini (Bogu), i izići iz Platonove špilje ili ostati u pesimizmu, svijetu sjena, tj. laži (Đavla).

MEDIJSKI TRETMAN

Ukupno uzevši, je li hrvatsko društvo više optimistično ili pesimistično, koji aspekti prevladavaju, što kazuju neka od relevantnih istraživanja? Može li i tzv. indeks sreće u određenom smislu pokazivati jesmo li društvo optimizma ili pesimizma? S tim u vezi, stoji li teza da Hrvati na sve dobro u državi gledaju kroz optiku svega lošeg? Uz to, koliko su za širenje negativizma u društvu odgovorni i mediji?

- Istraživanje indeksa sreće provedeno u 143 zemlje i objavljeno u ožujku 2024. pokazalo je da su Hrvati na 63. mjestu, tj. da zauzimaju gornju polovinu zemalja sudionica istraživanja. Kriteriji prema kojima se računa indeks sreće u svijetu su socijalna potpora, osobni prihodi, zdravlje, sloboda, velikodušnost i odsutnost korupcije. Mladi u Hrvatskoj osjećaju se znatno sretnije od starih: na 14. su mjestu na ljestvici indeksa sreće, a stari na 80. mjestu. Velika razlika između starih i mladih objašnjava se generacijskim i dobnim učincima jer starije stanovništvo nosi ratne traume. Indeks sreće je sam po sebi neutralan. No, kao i sve ostalo, mediji indeks sreće mogu iskoristiti za širenje optimizma i pesimizma. Primjerice, vijest o indeksu sreće predstavljena riječima "Hrvatska se nalazi tek na 63. mjestu. Ispred nas su i Slovenci, i Kosovari, i Srbi." stvara pesimizam. Riječi "tek" i "ispred nas su" daju negativnu konotaciju izjavi. Pitanje je zašto se uopće uspoređujemo s drugima. Donose li nam usporedbe nešto dobro?

Istu vijest možemo predstaviti riječima: "Hrvatska se nalazi u gornjoj polovini zemalja sudionika istraživanja indeksa sreće i u odnosu prema 2023. penje se k vrhu." Riječi "gornja polovina", "penje se", "vrh" stvaraju osjećaj optimizma.

Alati kojima se mediji služe su riječi i slike. Kao što kuhinjski alat, nož, možemo upotrebljavati u pozitivne svrhe, da narežemo kruh, možemo ga upotrebljavati i u negativne svrhe, da nekoga ozlijedimo. Tako i mediji svoje alate mogu iskoristiti za širenje pesimizma i optimizma. Onaj tko rukuje alatima bira u koju se svrhu njima koristi. To je važno osvijestiti. Također, važno je znati da mediji nisu krivi jer potenciraju negativne vijesti i šire pesimizam.

Mnoga istraživanja pokazala su da konzumenti vijesti preferiraju čitanje negativnih članaka. Negativne vijesti su im privlačnije te ih više šire preko društvenih mreža. Klikanje i dijeljenje negativnih sadržaja potiče novinare da proizvode još više takvih sadržaja (2024.) [1].

Analiza učinka negativnih i emocionalnih riječi na konzumaciju vijesti (2023.) [2] na velikom uzorku podataka otkrila je da negativne riječi u naslovima vijesti povećavaju stopu konzumacije, a pozitivne riječi smanjuju. Za naslov prosječne duljine svaka dodatna negativna riječ povećala je stopu klikanja za 2,3 %.

PLATONOV POUČAK

Kad sve uzmemo u obzir, kakav bi bio zaključak, Vaša poruka, da se tako izrazim? Čemu nas uči Platon, primjerice, već ste nešto o tome govorili...?

- Pristranost negativnosti je naša tendencija ne samo da lakše registriramo negativne podražaje nego i da se zadržimo na tim događajima. Odrastajući u mentalitetu žrtve češće smo osjećali ubod prijekora nego radost pohvale. Naučili smo da ljubav boli, a kad je sve mirno i staloženo, uhvatila bi nas dosada i nervoza. Bez drame smo bili nevažni i nevoljeni. Da bismo oživjeli, trebali smo bolne poticaje. Naučili smo da je tjeskoba radost, a pokude dokaz ljubavi. Tako smo se navukli na negativu i ne želimo ju pustiti. Baš kao i zatvorenici iz Platonove špilje.

Podsjetimo, prema Platonovu opisu, kad bi se bilo koji zatvorenik oslobodio i krenuo prema izlazu iz špilje, prema dnevnom svjetlu i vanjskom svijetu, prvo bi se šokirao. Nakon prvotnog šoka izazvanog suncem, za koje nije znao da postoji, zatvorenik neko vrijeme ne bi bio u stanju sagledati realno svijet oko sebe. No nakon izvjesnog vremena shvatio bi svoju zabludu i razliku između stvarnog svijeta izvan špilje i onoga privida unutar nje. Kad bi se, međutim, vratio unutra i pokušao u stvarni svijet izvan špilje uvjeriti svoje donedavne supatnike, oni bi ga proglasili luđakom. Ako bi ih pokušao osloboditi i povesti ih u vanjski svijet, ubili bi ga.

Razlog tomu je što je jedini "stvarni" svijet za zatvorenike svijet unutar špilje: sjene na zidu u koji gledaju i nerazumljivi zvuci koje čuju. A za zatočenike mentaliteta žrtve jedina realnost koja postoji je vječna drama i pesimistično uvjerenje da se ništa ne može promijeniti. Tko odabere izići iz špilje, to će i učiniti, a onaj tko neće, ostat će u svom svijetu pesimizma. Živi bili pa vidjeli što će hrvatsko društvo izabrati.

[1] Watson, J., van der Linden, S., Watson, M. etal. Negative online newsarticles are shared more to socialmedia. Sci Rep 14, 21592 (2024). https://doi.org/10.1038/s41598-024-71263-z

[2] Robertson, C.E., Pröllochs, N., Schwarzenegger, K. etal. Negativitydrives online newsconsumption. Nat Hum Behav 7, 812–822 (2023).) n