Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane redovito analizira zbivanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. Iz analize "Apsurdni ratovi Bliskog istoka: Iransko-izraelska konfrontacija - početak regionalnog rata ili 'strategije odvraćanja'?" objavljujemo najzanimljivije dijelove, uz neznatne prilagodbe u tekstu i opremi priloga.

Iransko bombardiranje Izraela 1. listopada ove 2024. godine, s oko 180 projektila, uključujući mnoge balističke rakete, bilo je praktički stvarni pokazatelj prelaska na izravnu konfrontaciju dviju regionalnih sila - Irana i Izraela, umjesto da i dalje ratuju na "proxi način", kao što je bilo od 7. listopada 2023. preko proiranskih milicija, posebno palestinskog pokreta Hamas, libanonskog Hezbolaha i pokreta hutista u Jemenu. Prema Iranskoj revolucionarnoj gardi napad je uslijedio kao odgovor na izraelsko ubojstvo vođe Hamasa Ismaila Haniyeha usred Tehrana 31. srpnja 2024. godine i lidera libanonskog Hezbolaha Hassana Nasrallaha 27. rujna 2024. godine.

Ovaj napad razlikuje se od iranskog prvog napada 13./14. travnja ove godine, jer je po intenzitetu bio dvostruko veći. Iran je u ovom napadu koristio balističke projektile za razliku od travanjskog napada u kojem su korišteni uglavnom dronovi i krstareći projektili. Većina projektila prošlog travnja bile su klasične rakete, kojima je trebalo najmanje dva sata da stignu do ciljeve u Izraelu, s iznimkom pojedinih balističkih projektila, a u posljednjem im je napadu trebalo samo 15 minuta da rakete pogode svoje ciljeve u Izraelu. Iran je prvi put koristio hipersoničnu raketu "Fattah", koja postiže 15 puta veću brzinu od brzine zvuka, s dometom do 1400 kilometara. To je drugi put da su korištene nakon što ih je Rusija koristila u ukrajinskom ratu.

AKTIVACIJA FRONTE

Poznata je izreka, koja se pripisuje Lenjinu, da "postoje desetljeća u kojima se ništa ne događa i tjedni u kojima se događaju desetljeća". Ta izreka nikada ne bi mogla biti istinitija nego tijekom ovog sudbonosnog rujna, koji je započeo eksplozijom tisuća pejdžera, kojima se koristio Hezbolah, zatim ubojstvom glavnog iranskog saveznika u regiji Hassana Nasrallaha u Beirutu. Nakon tih dramatičnih događaja počela su se postavljati mnoga pitanja: Koja je prava iranska uloga u sukobu? Hoće li Iran izbjeći izravan sukob s Izraelom? Je li ono što Teheran nudi svojim saveznicima na Bliskom istoku dovoljno da se odupru superiornom izraelskom vojnom stroju? Može li Iran žrtvovati svoje saveznike u zamjenu za bolju poziciju u kontekstu svojih pregovora sa Zapadom oko nuklearnog programa? Postavljaju se i mnoga pitanja oko prirode odnosa između Teherana i proiranskih milicija u Libanu, Siriji, Iraku i Jemenu.

Stav Hezbolaha od izbijanja sukoba Hamasa i Izraela 7. listopada 2023. bio je jasan, a to je da podrži pokret Hamas u tom ratu otvaranjem sjeverne fronte, čime je izvršio vojni, ekonomski i psihološki pritisak na izraelsku vojsku, ali ratna igra na sjevernoj fronti odvijala se tijekom cijele godine rata po pravilima borbenog angažiranja "Rules of engagement-ROE". Gotovo striktno su se držali pravila, jer izraelski zrakoplovi bombardiraju baze Hezbolaha u južnom Libanonu, a oni odgovaraju raketnim napadima na izraelske vojne baze na sjeveru Izraela i tako po pravilima udarac za udarac.

Ubojstvom Nasrallaha politika "odvraćanja", koja je uvijek oblikovala složenu dinamiku odnosa između Izraela, Hezbolaha i Irana, bila je uzdrmana. Iran je desetljećima gradio Hezbolah ne samo kao jednog od svojih glavnih zastupnika nego i kao kritični element doktrine obrane Islamske Republike. Procjenjuje se da Hezbolah posjeduje 150.000 projektila i nekoliko tisuća dronova, a sve je nabavio uz pomoć Irana tijekom više od jednog desetljeća. Hezbolah je predstavljao iransku "policu osiguranja" od bilo kakvog napada Izraela na iranska nuklearna postrojenja.

Kao odgovor na ovu seriju udara iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi rekao je 25. rujna 2024. godine u Ujedinjenim narodima da je Hezbolah "potpuno sposoban braniti se i obraniti Libanon i libanonski narod". Što se tiče iranskog predsjednika Masouda Pezeshkiana, u svom govoru na Generalnoj skupštini UN-a, on je kritizirao rat Izraela u Gazi i upozorio da njegovi napadi na Libanon ne mogu tek tako proći. Koristio je pomirljiviji ton za razliku od svojih tvrdolinijaških prethodnika izbjegavajući retoriku o eliminaciji Izraela kao najvećeg neprijatelja Islamske Republike. Iranski predsjednik dodao je da Izrael želi da uvuče Iran u rat i da je "Iran spreman smiriti tenzije s Izraelom i položiti oružje ako Izrael učini isto". Ta je izjava izazvala kritike nekih tvrdolinijaških konzervativaca bliskih iranskom vrhovnom vođi Aliju Khameneiju zbog njegova govora o smirivanju tenzija s Izraelom.

Iran se našao zarobljen u mreži regionalnih saveza, koje je sam ispleo, kako bi osigurao vanjsku zaštitu. Iran i Izrael su usred spirale nasilja i zasada je nemoguće predvidjeti do koje mjere i dokle bi se mogao ovaj sukob proširiti. U svakom primjeru Iran je sada u defenzivnom položaju, nakon što je njegov sustav savezništva poljuljan zbog poraza Hamasa i Hezbolaha i tako je njegov kredibilitet kao regionalne sile smanjen, zato je Teheran morao odgovoriti ovim raketnim napadima na Izrael.

UGUR CAN/ABACA

NOVA ESKALACIJA

Prema mišljenju analitičara, sadašnja eskalacija se odvija u okviru pravila angažiranja i međusobnog odvraćanja i neće dovesti do nekog šireg regionalnog sukoba. U svim ovim napadima Iran nije gađao strateške lokacije u Izraelu, kao što su aerodromi, luke, elektrane ili nuklearni reaktor Dimona. Nema sumnje da su prije oba napada postojale indirektne komunikacije s Washingtonom o prirodi, snazi ​​i vremenu napada. Teheran je obavijestio Moskvu o razmjerima svojih udara, pa su tako američka i izraelska strana bile obaviještene preko međunarodnih posrednika.

Izrael odmah nakon napada prijeti da će odgovoriti na iranske napade na nuklearne objekte ili naftna postrojenja Irana. Ratno zrakoplovstvo osposobilo se za ovaj scenarij već u 2022. godini. Izrael smatra Iran egzistencijalnom prijetnjom, zbog nuklearnog programa, te je u više navrata prijetio da će uništiti nuklearnu elektranu u Bushehru. Krajem maja 2022. Izrael je trenirao za ovaj scenarij koristeći 100 lovaca svih tipova i podmornica. Međutim, postoje stvarni izazovi s kojima će se Izrael suočiti u misiji napada na Iran, jer ovakva operacija nije slična operaciji uništavanja iračkog nuklearnog reaktora "Tammuz" tijekom lipnja 1981. godine u kojoj je korišteno 16 zrakoplova F-16, ali ovaj put takva operacija je gotovo nemoguća.

Među pripremama, koje je Izrael započeo u 2019. godini, bile su i nabava zrakoplova F-35 s većim rezervoarima goriva, kako im zrakoplov - cisterna ne bi bio potreban prilikom izvođenja napada na Iran i tako mogu obaviti misiju bez zračne dopune goriva preko leteće cisterne.

Ali lovac F-35 s većim rezervoarima neće moći nositi dovoljno bombi za napade, koji bi mogli utjecati na snažno utvrđene objekte, osim toga, izgubit će dio svoje Stealth tehnologije (niske uočljivosti), kako bi izbjegao detekciju iranskih radara. Ostali zrakoplovi F-16 i F-15 morat će dopunjavati gorivo, a to će ih staviti u vrlo težak položaj pred iranskim radarima.

Sjedinjene Američke Države ne podržavaju izraelski napad na Iran jer Pentagon nema točne informacije o sustavima protuzračne obrane, koje Iran ima - bez obzira na to jesu li to ruski S-400 ili neki drugi sustavi proizvedeni u Iranu. Logično, tko god uspijeva proizvoditi balističke i hipersonične rakete, kao što je slučaj s Iranom, može proizvoditi i napredne sustave protuzračne obrane.

UPI/NEWSCOM

Pentagon ne želi da njihovi napredni zrakoplovii F-35 budu srušeni na iranskom teritoriju kako se ne bi ponovio scenarij lovca F-117 Stealth, koji je oboren nad Srbijom 1999. godine, i čije su tajne došle u ruke Kine i Rusije. Pentagon je tada bio prisiljen zaustaviti proizvodnju tih zrakoplova i nadomjestiti ih modernijim programom F-35. Pentagon ima gorko iskustvo s Iranom kada su iranske zračne snage oborile dron RQ 4 Global Hawk, tijekom studenog 2019. godine, sustavom "Sevom Khordad" iranske proizvodnje, usprkos visokoj tehnologiji koju taj dron posjeduje.

S druge strane Teheran je, preko posrednika, poslao jasnu poruku Izraelu da će odgovoriti na svaki vojni napad oštrim i nekonvencionalnim odgovorom, uništavanjem cjelokupne vitalne civilne i vojne infrastrukture u Izraelu. S obzirom na brzinu i efikasnosti iranskih balističkih i hipersoničnih projektila, ostaje pitanje: Ako Izrael napadne Iran borbenim zrakoplovima F-35 i uspije, tada će Iran odgovoriti nekonvencionalnim odgovorom na vojne i civilne aerodrome. Hoće li u tom slučaju izraelski borbeni zrakoplovi pronaći odgovarajuće piste u Izraelu na koje će sletjeti nakon povratka? U međuvremenu, izraelska prijetnja, da će napasti Iran snažnim vojnim udarima, ostaje samo medijska prijetnja, a moguće da će odgovoriti na ograničen način raketama dugog dometa, koje mogu gađati nestrateška područja bez izazivanja smrtnih slučajeva. Kao što je bio to slučaj izraelskog napada 19. travnja 2024. godine na okolinu oko iranskog vojnog aerodroma Isfahan.

PALESTINSKO PITANJE

Od Islamske revolucije 1979. godine Iran teži postati dominantna sila u regiji. Kako bi ostvario te povijesne ambicije, odlučio je podržati palestinsku stvar i parole koje govore o uništavanja Izraela, kao sredstvo za postizanje tog nacionalnog cilja. Teheran je pružio financijsku i vojnu podršku nekim grupama otpora protiv Izraela, posebno Hamasu i Hezbolahu, pokretu hutista i ostalim šijitskim milicijama u Iraku i Siriji kao "osovini otpora". Izraelu mora biti jasno da ne može uništiti Iran, ali okončanje izraelsko-palestinskog sukoba izvuklo bi glavni adut iz ruku Teherana i tako eliminirao mogućnost, da koristi palestinsko pitanje kao političko sredstvo za dominaciju u regiji.

Svaka američka administracija od početka osnivanje države Izrael podržavala je izraelsko-palestinski mir zasnovan na rješenju dvije države. Tijekom protekla tri desetljeća Sjedinjene Države pokušale su posredovati u sporazumu između njih, ali nisu uspjele, uglavnom zato što svaka strana odbija učiniti neke od ustupaka, koje je tražila druga strana. Iako Sjedinjene Države nikada nisu odustale i inzistirale da obje strane naprave ustupke, kako bi postigli sporazum, nikada nisu odstupile od principa da uspostava dvije države ostaje jedino praktično rješenje. Izrael, posebno, mora shvatiti da ne postoji mogućnost, da bilo koja buduća američka administracija promijeni ovaj stav.

EPA

No sve veći broj Izraelaca uglavnom smatra da rješenje o dvije države više nije održivo. Ali ne postoji druga održiva opcija koja bi okončala izraelsko-palestinski sukob. Veliki broj Izraelaca postao je žrtva lažnog narativa da palestinska država znači egzistencijalnu prijetnju Izraelu, dok je zapravo izraelska nacionalna sigurnost upravo u stvaranju palestinske države uz međusobnu punu suradnju u svim pitanjima od ekonomije do nacionalne sigurnosti.

Izraelci i Palestinci sve više su se isprepletali, a njihovo teritorijalno razdvajanje postalo je jednostavno nemoguće. Na Zapadnoj obali živi oko tri milijuna Palestinaca, više od dva milijuna u Gazi i dva milijuna u Izraelu. Nasuprot tome na Zapadnoj obali živi više od 700.000 Izraelaca, uključujući 230.000 u istočnom Jeruzalemu. Ukupan broj izraelskih Židova približno je jednak ukupnom broju Palestinaca u sva tri područja zajedno, približno po sedam milijuna. Ni pod kojim okolnostima nijedna strana neće moći iskorijeniti drugu ili pokušati etničko čišćenje na bilo koji način, uključujući nasilje.

Kakav god bio ishod eskalacije ili budućeg rata između Irana i Izraela, korijen sukoba će ostati, a to je palestinsko pitanje. Nema sumnje da mir i stabilnost na Bliskom istoku, koji će donijeti mir i sigurnost zemljama i narodima šire regije, a isto tako Izraelu i židovskom narodu, počinje s uspostavom palestinske države.