Mikola Porovskij bio je jedan od zastupnika koji su 24. kolovoza 1991. proglasili neovisnost Ukrajine. Danas nam svjedoči, što se sve događalo bez očiju javnosti u tom povijesnom događaju. Prenosimo prilog iz DW-a koji potpisuje Irina Ukhina, uz neznatne prilagodbe u tekstu i opremi.

Zajedno s ostalim zastupnicima, Mikola Porovskij je 24. kolovoza 1991. u plenarnu dvoranu parlamenta unio veliku ukrajinsku plavo-žutu zastavu. Ta zastava koja je zamijenila crveno-plavu zastavu Ukrajinske Sovjetske Republike i danas se čuva u zgradi. Bio je to dan kada su narodni zastupnici tadašnje Ukrajinske Sovjetske Republike proglasili neovisnost o Moskvi i državu Ukrajinu. Za to se borio i Porovskij. Bio je jedan od osnivača i vođa tadašnjeg narodnog pokreta "Ruch", koji se zauzimao za nacionalnu neovisnost protiveći se Komunističkoj partiji. Porovskij je bio član parlamenta ukupno tri mandata. Danas vodi malu Republikansku kršćansku stranku, koja nije zastupljena u parlamentu. U povodu 33. godišnjice događaja Porovskij se prisjeća tih dana u intervjuu za DW.

USKRSNUĆE DRŽAVE

U kolovozu 1991. došlo je do pokušaja državnog udara u Sovjetskom Savezu, u kojem je samoproglašeni "komitet za izvanredno stanje" u glavnom gradu Moskvi namjeravao svrgnuti tadašnjeg sovjetskog predsjednika Mihaila Gorbačova. Nakon što je puč propao, demokratske snage u Kijevu odlučile su "proglasiti neovisnost zemlje u bilo kojim zamislivim okolnostima", kaže Mikola Porovskij.

Demokratska oporba, koja je ušla u parlament na prvim slobodnim izborima 1990. i nazvala se Narodno vijeće, zatražila je za 23. kolovoza izvanredno zasjedanje parlamenta i zadužila dva zastupnika, Levka Lukjanenka i Leontija Sanduljaka, sročiti deklaraciju o neovisnosti. "Bila je to jedinstvena politička prilika, koju smo iskoristili", nastavlja Porovskij. Komunistička frakcija činila je većinu u parlamentu s 239 zastupnika i stoga je nazvana Grupa 239. "Bez njihovih glasova bilo bi nemoguće proglasiti neovisnost", prisjeća se Porovskij. To je bilo jasno i Ihoru Juhnovskom, predsjedniku oporbenog Narodnog vijeća. Zato je krenuo "uvjeriti komuniste".

“Morate znati kako će demokratske snage koje su došle na vlast u Moskvi kazneno progoniti i mnoge od vas. Zato predlažemo da Ukrajina proglasi državnu samostalnost, da se odvoji od Moskve i proglasi neovisnom državom", rekao je tada Juhnovski u kinu u kojem se okupila Grupa 239.

“U neovisnoj Ukrajini, u kojoj se nama neće kao lutkama upravljati iz Moskve, lakše ćemo se međusobno dogovoriti", dodao je tada Mikola Porovskij. Prema njegovim riječima, komunisti su postavljali zahtjeve. Treba im zajamčiti da će se suzdržati od progona komunista i uklanjanja s javnih dužnosti te da će im se sve godine rada uračunavati u mirovinu. Njihovi zahtjevi su prihvaćeni, a zatim se glasalo. "Kada smo proglasili državnu neovisnost, u blizini zgrade parlamenta održane su demostracije u kojima je više od 10.000 ljudi uzvikivalo 'neovisnost'", sjeća se Porovskij. Demonstranti su konačno marširali s tom velikom plavo-žutom zastavom središtem Kijeva do parlamenta, gdje su ih već čekali članovi Narodnog vijeća.

Porovskij se posebno dobro sjeća ovog trenutka: "Zastupnik Dmitro Pavlihko je povikao: 'Ljudi, kleknite, molite se, Ukrajina je upravo uskrsnula! Proglasili smo državnu neovisnost!' Nekima su tekle suze, neki su podignuli ruke prema nebu, drugi su se molili. Bila je to velika radost." Zatim je zastava unesena u plenarnu dvoranu parlamenta, kaže vidljivo dirnut Porovskij sjećajući se tog trenutka. Na čelu povorke nositelja bio je dugogodišnji sovjetski disident, a zatim zastupnik Vjačeslav Čornovil i zastupnik Ivan Sajets. Odmah iza njega čvrsto je držao zastavu Mikola Porovskiji. "I danas sam dirnut kad se sjetim tih trenutaka", kaže novinarima DW-a.

Tada je u Ukrajini bilo oko 900.000 pripadnika sovjetskih oružanih snaga, od toga 60.000 pripadnika specijalnih jedinica. Prema Porovskiju, to je bila "užasno golema sila, koja je mogla zdrobiti milijune ljudi u prah" i koja je "bila spremna po nalogu uništiti sve izdanke ukrajinskog nacionalnog, domoljubnog i državnog preporoda". Ali kaže: "Vjerovali smo u sretnu budućnost i da će cijeli ukrajinski narod ustati i slijediti nas. Nismo se bojali Crvene armije i otpora jer smo bili sigurni u pobjedu."

Samo nekoliko dana nakon proglašenja neovisnosti Ukrajine u Kijev je stiglo izaslanstvo iz Moskve predvođeno potpredsjednikom Ruske Federacije Aleksandrom Ruzkojem. Porovskij se sjeća kako su donijeli novi ugovor o državnoj uniji bivših sovjetskih republika i prijedlog uspostave konfederacije.

Nakon poziva preko radija pred parlamentom se okupilo gotovo 60.000 stanovnika Kijeva. Porovskij se sjeća zanimljivog trenutka: ponudio je ruskom političaru Anatoliju Sobčaku neka se obrati građanima. Sve je išlo mirno dok Sobčak, koji je blisko surađivao s još uvijek nepoznatim časnikom KGB-a Vladimirom Putinom, nije počeo govoriti o obnovi Sovjetskog Saveza. "Tu su ljudi počeli vikati 'Ukrajina bez Moskve!' i 'Neovisnost!'", kaže Porovskij. Tri dana poslije Sobčak je i za govornicom ukrajinskog parlamenta priznao: "Cijela Ukrajina je za neovisnost, vidio sam to svojim očima."

OSTVARIO DUŽNOST

Godine 2014., kada je počeo rusko-ukrajinski rat u istočnoj Ukrajini, Porovskij je imao 58 godina i više nije bio vojni obveznik. Ali kao pričuvni časnik krenuo je uvjeriti ured za novačenje da ga ipak primi u vojsku. "Proveo sam dosta vremena govoreći o ljubavi prema Ukrajini, o predanosti i samopožrtvovnosti. Želio sam biti u službi za svoju zemlju", naglašava. U početku je Porovskij služio u topničkoj brigadi, a zatim je postao zamjenik zapovjednika specijalne jedinice.

No Porovskij, koji se onda ipak zbog godina povukao iz redova ukrajinskih oružanih snaga, s činom pukovnika, sebe ne smatra herojem. "Vjerujem u ukrajinsku nacionalnu ideju i moja sudbina je vezana uz ukrajinsku državnost. Ispunio sam svoju dužnost građanina", kaže.

I ove godine je Mikola Porovskij za Dan neovisnosti, 24. kolovoza, došao na Trg neovisnosti u Kijevu, zajedno s bivšim drugovima, redom veteranima. Ondje je na Majdanu sudjelovao u tri revolucije - "Revoluciji na granitu", studentskom prosvjedu u listopadu 1990., "Narančastoj revoluciji" 2004. i "Revoluciji dostojanstva" 2013./2014., također nazvanoj "Euromajdan". S tog najvećeg trga usred ukrajinske prijestolnice krenuo je i na bojište. Porovskij kaže: "Tamo je sve počelo i tamo ćemo stići."