Povjesničar Nicholas J. Cull sa Sveučilišta Južna Kalifornija nedavno je za jednu hrvatsku televiziju, komentirajući atentat na Trumpa, između ostalog, kazao kako je političko nasilje dio američke povijesti. Ako je tomu tako, koliko je u tom kontekstu sada sve još naglašenije i koliko sve prijeti izmaknuti kontroli, s obzirom na evidentne podjele u SAD-u uoči predsjedničkih izbora na zimu - pitali smo Davora Gjenera, političkog analitičara i komentatora s Krka.

- Svoditi američki politički sustav na tradiciju nasilništva, a Ameriku na Divlji zapad, površno je i ne pomaže nam da razumijemo što se događa. Za politologe, međutim, američki je politički sustav nešto sasvim drugo: sustav zasnovan na prvom modernom ustavu, iz 1787., dakle dvije godine prije Francuske građanske revolucije, koji je u ozbiljnim raspravama osmišljen tako da s jedne strane osigura efikasnost vlasti, a s druge njezinu kontrolu. Očevi utemeljitelji izgradili su sustav za koji su bili uvjereni kako je nemoguće da se u njemu pojavi neki uzurpator - osoba, stranka ili frakcija, koji bi ovladao svim izvodima vlasti. Izgradili su sustav koji se zasniva na suprotstavljanju političkih ambicija, što omogućuje kontrolu i ograničenje vlasti. Usto, SAD se uz većinski izborni sustav i dvostranačje oblikovao kao uglavnom homogeno društvo, a u takvim uvjetima dvostranačje ne vodi radikalizaciji i jačanju ekstrema, kao u heterogenim društvima, nego jača politički centar.

Posljedice globalizacije, koja je dovela do seljenja industrijske proizvodnje iz SAD-a i smanjenja broja radnih mjesta, dovele su do deklasifikacije relevantnog dijela američkog stanovništva, do stvaranja preduvjeta za pojavu populističkog pokreta koji traga za jednostavnim rješenjima, do širenja urotničkih teorija o zavjeri elite protiv američkog radništva... Pritom je došlo i do velikog "preuzimanja" Republikanske stranke, a demokrati se nisu prilagodili situaciji i nisu prepoznali opasnosti takvih uvjeta.

Uglavnom, i bez atentata na bivšeg predsjednika i kandidata za novi mandat Donalda Trumpa, u SAD-u su se dogodile tektonske promjene. Budući da je većina u Vrhovnom sudu regrutirana u vrijeme republikanskih mandata, današnji saziv Vrhovnog suda na saveznoj razini, koji je nositelj sudbene vlasti na federalnoj razini, iskazuje se kao produžena ruka politike Donalda Trumpa, a vrlo je vjerojatno da bi, pogotovo nakon atentata, ali i u uvjetima potpunog nesnalaženja Demokratske stranke i predsjednika Bidena (razgovor je vođen prije nego što se Biden povukao iz utrke, op. DJ), moglo doći do toga da ista politička opcija ovlada i izvršnom, predsjedničkom vlašću, i onom zakonodavnom, i to većinom u oba doma Kongresa.

ESKALACIJA TRUMPIZMA

Može li se govoriti i o nekim od ključnih faktora koji su doveli do stanja napetosti kakvo danas dominira SAD-om...?

- Ostavština otaca utemeljitelja u SAD-u se destruirala u dužem razdoblju. Zloupotrebljavali su se ustavni mehanizmi ograničavanja vlasti, koje su nekoć rabili s puno skrupula. Na primjer, postalo je normalno da, kad predsjednik ne kontrolira većinu u Zastupničkom domu, donjem domu Kongresa, redovito dolazi do pokretanja postupka impeachmenta (utvrđivanja posebne odgovornosti predsjednika, o kojoj odlučuje Senat, pod predsjedanjem predsjednika Vrhovnog suda), iako nekad takvi postupci nisu bili pokretani bez snažnog razloga, pogotovo ako je bilo izvjesno da do opoziva predsjednika neće doći. Također, jedan od temelja američke demokracije bio je povjerenje u institucije te poštovanje odluka suda i proglašenih izbornih rezultata bez pogovora. Sjetimo se samo kako je u tijesnoj predsjedničkoj utrci 2000. godine Al Gore bez pogovora prihvatio odluku vrhovnog suda Floride nakon ponovnog prebrojavanja glasova, i nikad u mandatu predsjednika Georgea Busha mlađeg nije osporio legitimnost njegova mandata. Odnos međusobnog poštovanja političkih rivala, kakav su imali Bush stariji i Bill Clinton, bio je sjajan opis tadašnje američke političke kulture. Da se sve promijenilo, međutim, pokazali su nam prethodni američki izbori, 2020., odbijanje bivšeg predsjednika Trumpa da prizna izborni poraz i nasilna socijalna dinamika koja je pokrenuta.

Bez populizma, bez deklasifikacije (bijele) radničke klase, bez neurotskog straha od gubitka radnih mjesta i sigurnosti te dinamike ne bi bilo. Istina je, u SAD-u je sve dodatno neugodno zbog raširenosti oružja, ali svoditi te ozbiljne izazove za američku demokraciju, koji se preslikavaju na sav "slobodan svijet" (taj termin iz Hladnog rata danas je možda i legitimniji nego u vrijeme kad je nastao), puko je zamagljivanje i prikrivanje stvarnih izazova koji su pred nama.

Uz SAD, Europa ima još dužu i burniju povijest političkog nasilja, uključujući i ono sa smrtnim posljedicama (Aldo Moro, Olof Palme, od novijih Robert Fico, Mette Frederiksen, Matthias Ecke...). Koliko takve društvene i političke devijacije upozoravaju i na krizu demokracije općenito, na slobodu bez odgovornosti, u kojoj pojedinačne anomalije poprimaju oblike masovnijeg ekstremizma, koliko s lijeve toliko i s desne strane?

- Terorizam je velika opasnost za demokratsko društvo. Kao i državni teror, on se zasniva na širenju straha, a strah blokira racionalno rasuđivanje, politici oduzima racionalni element i pretvara je u afektivnu djelatnost. Terorizam mijenja naše svakodnevno ponašanje, ograničava temeljne ljudske slobode, a prije svega osobnu sigurnost, ljudska prava, pravo na slobodu kretanja, ali i na slobodu od straha.

Ne čini mi se da je sve slučajeve koje nabrajate moguće svesti na zajednički nazivnik. U nabrajanju postoji i jedna zamka: govori se isključivo o zločinima počinjenima u "slobodnom svijetu", a na prvi pogled djeluje kao da su slobodne demokratske države izloženije represiji od onog svijeta u kojem ljudi nestaju u gulazima arktičkog kruga, padaju kroz prozor dok na skrivaj puše, piju čudne čajeve...

Europski politički sustavi još uvijek uglavnom funkcioniraju i uspijevaju lijeve i desne radikale držati iza "firewalla", protupožarnog zastora, u izolaciji margine političkog života. To su pokazali i izbori za Europski parlament te relativno brz izbor ključnih aktera europskog sustava, to pokazuju i rezultati izbora u Francuskoj, na kojima su oni koji ne razumiju logiku djelovanja francuskog izbornog sustava i političkog sustava najavljivali katastrofu i potop.

Godine koje su pred nama u EU-u bit će izazovne. Očito je da je vjerojatno kako s modelom "America First" EU odlazi u svojevrsnu izolaciju i ne želi više biti dominantan akter međunarodnog poretka. To znači da će se međunarodni odnosi dramatično mijenjati, i to ne u korist demokratskih poredaka i slobodnoga svijeta. S onim što totalitarni režim Vladimira Putina radi invazijom na Ukrajinu u pitanje dolazi i cjelokupni mirovni poredak na Starom kontinentu uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata. Sve su to golemi rizici, i jedino je pravo pitanje ima li Europska unija dovoljno unutarnje snage i homogenosti, s jedne strane, i dovoljno snažne lidere, s druge strane, da zaštiti svoje interese u tom izazovnom razdoblju. To je ono što nas mora najviše zabrinjavati.

Vratimo se još malo na SAD. Ugledni portal politico.com u svezi s napadom na Trumpa navodi, ako se to moglo dogoditi u Americi, da se isto može dogoditi i bilo gdje! Neki analitičari također upozoravaju na dva ključna aspekta: ulogu medija u davanju prostora za širenje mržnje, nesnošljivosti i podjelama, te ovodobnu praksu lijevih političkih opcija (u SAD demokrata!) da demoniziraju protivnike, primjerice, Biden je rekao da od Trumpa trebaju napraviti metu, a sličnom je retorikom ljevice izazvan i atentat na Fica, slovačkog premijera... Vaš komentar?

- Rekli smo da su se socijalne okolnosti dramatično promijenile, da Amerika ne funkcionira kao homogeno društvo, pa da dvostranačje i većinski sustav prestaju davati povoljne rezultate, prestaju jačati politički centar, nego pogoduju radikalizaicji. Retorika koju spominjete u normalnim bi okolnostima bila tek govor u metaforama, u sadašnjim uvjetima ozbiljno ju se shvaća. Pripisivati predsjedniku Bidenu radikalizam, međutim, potpuno je pogrešno. Njegovi problemi su drugi: prestar je i gubi kognitivne sposobnosti, od početka je previše vezan uz washingtonske elite. I na kraju, ali ne manje važno, nakon njegova mandata nije ostvareno ono što se očekivalo - nije smanjena napetost u društvu, stvorena nova homogenost, nego je, upravo suprotno, društveni jaz, koji se podudara s političkim odabirom, zaoštren.

Teško je govoriti o tome da bi iza atentata na slovačkog premijera Roberta Fica stajala ljevica. Konačno, on je šef formalno socijaldemokratske stranke, u koaliciji je s drugom populističkom socijaldemokratskom strankom i s radikalnim nacionalistima, a njihovi protivnici su umjerene građanske stranke, zagovornice Europske unije i euroatlantizma, za razliku od proruskog Fica.

Uostalom, ni atentat na Trumpa nije izveo čovjek kojeg bi se moglo opisati kao zagovornika ljevice, dapače. Problem modernih društava je kombinacija slabljenja centra, jačanja radikalizma, neurotskog straha od gubitka socijalnog statusa velikog dijela stanovništva, širenja lažnih vijesti i urotničkih teorija, i to i u formalnim medijima i u društvenim mrežama. A iz prve lekcije o totalitarizmu znamo da totalitarizma nema bez posredovanja medija.

DOMAĆE ŠTETOČINJE

Za kraj, kako se sve to reflektira na hrvatsku političku scenu? Drugim riječima, može li se u širem kontekstu političkog nasilja, koje onda u praksi poprima ekstremne izvedbe, tumačiti i pokušaj atentata na Vladu kad je 12. listopada 2020. Danijel Bezuk iz automatske puške pucao na Banske dvore? Koliko su povišeni retorički tonovi, primjerice Zorana Milanovića, ali i većine oporbe (SDP, Možemo!, Most...), upereni protiv Vlade, Plenkovića, HDZ-a..., također jedan oblik političkog nasilja, makar i u okvirima demokratskog parlamentarizma?

- Teroristički napad Daniela Buzuka ima brojna obilježja koja ga povezuju s kontekstom suvremenog rasta agresije i terorizma u demokratskim društvima. Sve to dogodilo se u vrijeme COVID krize, koja je objektivno morala izazvati određeni oblik neurotskoga straha u društvu. Taj je strah dodatno zaoštren djelovanjem organizacija i medija koji su širili urotničke teorije i poticali uvjerenje kako će kriza dovesti i do dramatične deklasifikacije, udara na socijalni status relevantnog dijela stanovništva. Unatoč tome što su javne vlasti vodile fokusiranu javnu politiku ograničavanja i smanjivanja štete što ju je stvarala kriza, u takvim okolnostima racionalne politike često gube bitku od iracionalnoga. Osim toga, globalno se u COVID krizu upleo i totalirarni režim Vladimira Putina, koji sustavno nastoji razarati demokratske poretke unutar EU-a, financira protudemokratske političke opcije i medije koji nastoje poticati nepovjerenje u demokratske institucije oslanjajući se na teorije urote. Ako dodamo tome posljedice zagrebačkog, a poslije i sisačkog potresa, jasno je da je to razdoblje bilo izrazito teško za Hrvatsku i rizično za demokratski poredak.

No iako je bila snažno pogođena ekonomskim posljedicama zatvaranja zbog COVID krize, Hrvatska je relativno brzo obnovila konjunkturu, a javne politike oslonjene na korištenje strukturnih i kriznih sredstava hrvatske je građane postupno pretvorila u "dobitnike europske tranzicije". Dobrim upravljanjem krizom posljedice iracionalnih utjecaja na javni život nije se moglo posve spriječiti, ali je i u izbornom ciklusu 2020. i 2024. Hrvatska prošla bez velikog utjecaja populističkih političkih opcija na javni život.

Netko će primijetiti da je povezanost "antivakserskog" pokreta u cijeloj Europi i političkih opcija koje rastu na neurotskom strahu i zagovaraju razaranje demokratskih institucija vrlo velika, a da se kod tih opcija gotovo odreda radi o opcijama koje su više ili manje snažno povezane s režimom u Moskvi. I u Hrvatskoj su oni koji se protive europeizmu i euroatlantizmu, koji relativiziraju ili se protive zajedničkim europskim politikama obrane mirovnog poretka Starog kontinenta, u vrijeme COVID krize nastupali s antivakserskim retorikama. Iako je tada propuštena prilika za snažniju suradnju unutar ustavnog luka parlamentarne arene, velikim dijelom i zbog remetilačke uloge trenutnog predsjednika Republike i stranke koju on drži pod potpunom kontrolom, čini se da današnji izazovi za Hrvatsku nisu tako snažni kao oni u relevantnom broju razvijenih europskih demokracija. I to unatoč krizi u susjedstvu i unatoč štetnom djelovanju aktera koji razaraju demokratske institucije, a "narativ", dakle brbljarije, koji šire neskriveno je povezan s Putinovim totalitarnim diskursom.