Diplomirala je 2007. na Odsjeku kiparstva Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je 2020. i doktorirala. Zaposlena je u zvanju docenta na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Od 2005. do danas održala je 26 samostalnih izložbi i sudjelovala na 62 skupne. Izlagala je, osim u Hrvatskoj, u Europi, SAD-u, Japanu i Kini. Margareta Lekić u svojoj je prijašnjoj umjetničkoj praksi integrirala skulpturu, instalacije i videoumjetnost uz korištenje suvremenim tehnologijom da bi komentirala međuodnos ljudi kao socijalnih bića, okružja u kojem se nalaze i njihova odnosa prema umjetnosti. Radovi joj se i dalje oslanjaju na duhovitu i apsurdističku estetiku, no bez upotrebe mehaničke i elektroničke tehnologije.

Pripadate mlađoj generaciji hrvatskih likovnih umjetnika, akademska ste kiparica. Kako odabirete motiv i kako mu pristupate?

- Motive biram na različite načine. Pristupam im na temelju vlastitih kreativnih procesa, motivacija i stvaralačkih ciljeva, bilo da je to osobno iskustvo, opservacija okoline, bilo eksperiment s različitim motivima, tehnologijama i tehnikama kako bih otkrila nove načine izražavanja. Navedeno se najbolje očituje u radu Gumeni beton, koji je nastao kao reakcija na nemogućnost pristupa novim i inovativnim rješenjima u industriji proizvodnje materijala.

Tražeći neuobičajeno fleksibilni materijal, naišla sam na beton koji je pod pritiskom savitljiv, no nije savitljiv do te mjere da se može vratiti u prvotni oblik. S obzirom na to da tada spomenuti beton nije bio u komercijalnoj prodaji, kontaktirala sam NTU-JTC Industrial Infrastructure Innovation Centre kako bih radi umjetničkog istraživanja dobila uzorak betona. Nakon što nisam dobila odgovor, odlučila sam napraviti novu vrstu materijala bez znanstvenog znanja i bez skupe laboratorijske opreme. Rezultat je bio beton koji je fleksibilan u oba smjera pod pritiskom snage ruku. Novokreirani materijal, odnosno nova vrsta betona, sadržava sve odlike betona kao kompozitnog materijala, cement, šljunak, pijesak, vodu, i dodatne komponente koje ga čine fleksibilnim. Da bi eksperimentalni dio skulptura došao do izražaja, odnosno da bi se dokazala fleksibilnost betona, izrađeni su mehanizmi koji savijaju spomenute betone, a pokreću ih senzori odnosno publika. Osnovna ideja nije bila stvoriti komercijalni proizvod, nego je svrha bila napraviti umjetnički rad, skulpturu koja je redefinirana upotrebom novog materijala.

Tema vašeg doktorata bila je redefinicija skulpture, možete li nam pojasniti?

- Skulptura je umjetnost koja raste i mijenja se te neprestano širi opseg svojih aktivnosti i razvija nove vrste objekata. Kategorija skulpture vrlo je široka i vrlo relativna jer, ako se pogleda razvoj predmeta, objekata i materijala koji su se kroz povijest smatrali skulpturom, može se shvatiti da danas ne postoji čvrsta kategorija, da je pojam fluidan i da je, bez obzira na to što danas skulptura može biti gotovo bilo što, materijal uvijek imao velik utjecaj. Njegova struktura, volumen i svojstva utjecali su na redefiniciju skulpture tako što su poticali na eksperiment i na inovativan pristup radu i samim time mijenjali njezine osnovne elemente poput mase i prostora, forme i značenja. Rekla bih da razrješenje pojma redefinicije skulpture od druge polovine 20. stoljeća sažeto i ilustrativno prikazuju primjeri dviju skulptura hrvatskog kipara Ivana Kožarića, odnosno, moglo bi se reći mlađeg i starijeg Kožarića. Obje su glave. Prva je skulptura Ličanin iz 1954., koja je odlivena u bronci, a drugi, oprečan primjer, skulptura Glava iz 2005., načinjena od papirnate vrećice i limenke graha. Iz ta se dva primjera jasno može uočiti pomak kiparskih materijala u odnosu prema godinama izrade djela. Uostalom, kako je sam Kožarić rekao: "Malo duha, malo materije, izmiješati i stvar je gotova."

Kad smo kod gotove stvari, što je novo u vašem atelijeru? Kada možemo očekivati novu izložbu i što nam donosi?

- Mogla bih reći da je došlo do promjene u mojoj uobičajenoj umjetničkoj praksi, jer sam prešla s uobičajenog korištenja mehanikom i elektronikom na eksperimentiranje s keramikom te sam se vratila početnim koracima, odnosno modeliranju. To je rezultiralo izložbom u galeriji Atelijera Žitnjak u Zagrebu, gdje sam prvi put i s izvjesnom sramežljivošću izložila portrete i figure neskrivene odjećom ili svakodnevnim životnim obvezama. Takav sam lik izabrala za variranje kako bih isprobala za mene novi i posve intuitivni pristup gradnji izložbenog koncepta i postava, a s druge me je strane zanimalo u likovnom smislu prenijeti odnos psihičke i fizičke prezentacije. U Osijeku, 1. prosinca 2023. u galeriji Waldinger, bit će otvorenje izložbe koja je svojevrsni nastavak u tematskom smislu, no bit će izloženi novi radovi i isključivo portreti.

Koji vam je dosadašnji projekt bio najteži?

Teško je izdvojiti najzahtjevniji projekt dosad, ali ako već moram odabrati, to bi bila serija radova pod nazivom Neslomljivi. Izložila sam skulpture koje su na različite načine prividno i neuspješno pokušavali slomiti, naizgled krhka no neuništiva jaja bila su otporna na sile gravitacije, udarce i pritiske, odnosno neslomljiva. Da bih to postigla, nekoliko sam mjeseci eksperimentirala s jajima, iskoristila sam stotine jaja kako bih ih integrirala u skulpture, što je zahtijevalo znatan napor i suradnju s obitelji i prijateljima, koji su se hrabro prihvatili zadatka da pojedu ta jaja kako bi se izbjeglo bacanje hrane. Stoga jaja i dalje nisu na vrhu popisa mojih omiljenih jela.

Studijski ste boravili u SAD-u, Francuskoj, Španjolskoj, Jordanu… Kakav iskustva donosite?

- Studijski su boravci u drugim zemljama često iznimno korisno iskustvo za umjetnike i mogu im pružiti mnoge prednosti jer boravak u drugom okruženju i kulturi može ponuditi umjetnicima novu perspektivu i motivaciju. Umjetnici mogu steći nova znanja i vještine te razviti svoju umjetničku praksu u interakciji s drugim umjetnicima i raznim stručnjacima, mogu upoznati različite umjetničke stilove i tehnike te se povezati s lokalnim umjetnicima i kreativnom zajednicom. Boravak u drugoj zemlji može omogućiti i sudjelovanje na izložbama i u događajima koji im pružaju priliku da svoj rad predstave širem međunarodnom auditoriju. Sve u svemu, studijski su boravci u drugim zemljama često dragocjeno iskustvo umjetnicima i mogu znatno obogatiti njihovu kreativnost i perspektivu.

Konzultiraju li studenti u dovoljnoj mjeri stručnu literaturu? Koliko ona ima utjecaja na razvoj osobnog stila, prepoznatljivosti? Koje biste naslove preporučili svima onima koje zanima kiparstvo?

- Mnogi ju ne konzultiraju u dovoljnoj mjeri jer imaju pametnijeg posla, kao i većina mladih u tim godinama, koliko god to meni i mnogim mojim kolegama ponekad smeta. No mi smo tu da ih iznova podsjećamo na literaturu i istraživanje, jer konzultiranje stručne literature važan je dio obrazovanja za studente u različitim umjetničkim disciplinama, uključujući i kiparstvo. Stručna literatura može pružiti studentima dublje razumijevanje povijesti, teorije i različitih tehničkih aspekata ne samo kiparstva nego i vlastitog umjetničkog rada. Moram napomenuti kako je važno da je stručna literatura samo jedan aspekt umjetničkog obrazovanja jer stvaranje vlastitih djela i praktična iskustva od bitnog su značenja za razvoj osobnog stila i prepoznatljivosti umjetnika.

Svima koje zanima kiparstvo preporučila bih Theories and Documents of Contemporary Art: A Sourcebook of Artists’ Writings Kristine Stiles i Pereta Selza, jer sadržava tekstove umjetnika koji raspravljaju o svojim umjetničkim procesima, inspiracijama i teorijama, što može pomoći zainteresiranima za kiparstvo da razviju dublje razumijevanje umjetničke prakse.