Kolumne
Smisao u besmislu Piše: Katarina Dodig-Ćurković
Roditelji su prečesto loši uzori svojoj djeci
Datum objave: 7. lipnja, 2024.
Je li uzrok tome da se dijete pod hitno šalje u sustav kraj školske godine ili je uzrok činjenica da sve više novih roditelja ne razumije bit roditeljstva, ili je pak postalo prihvaćeno da se svaka iole krizna situacija ne rješava unutar obitelji i pojačanim roditeljskim angažmanom? Pitanja su to koja mnoge od nas u sustavu skrbi o djeci svakodnevno muče i zaokupljaju.

Naime, sve su liste čekanja preduge, od domova za odgoj do drugih psihosocijalnih i rehabilitacijskih ustanova odgojnog karaktera, tako da je potrebno više mjeseci kako bi se dijete premjestilo iz obitelji u ustanovu za preodgoj ili udomiteljsku obitelj, pa se posve opravdano pitamo što rade mnogi roditelji ako ne odgaju svoju djecu. Tu sam temu već načela u svojim kolumnama, no ona je i dalje aktualna.

I sama sam u posljednjih nekoliko meseci, kao i neki drugi moji kolege, zaokupljena ponašajnim problemima mahom neodgojene djece, koja si za najmanju sitnicu, ako nije po njezinu, stavljaju nož pod vrat ili prijete da će tim istim nožem nauditi nekom drugome.

Alarm je odavno crven, rekla bih da je i izgorio, međutim, malo je koga briga za to osim pojedinaca koji mahom traže izlaz iz tog sustava. I samoj mi je sve teže slušati uvrede, primjerice da sam ona što se bavi najstarijim zanatom ili mi se uredno prišivaju epiteti što od djece što od roditelja. Pitam se jesmo li službene osobe, pa da konačno i mi neku zadovoljštinu imamo.

Nedavno sam imala priliku sudjelovati u vrlo dobro osmišljenom skupu koji se zapitao što nam to mladi rade kada su slobodni, odnosno koliko su na društvenim mrežama i drugim virtualnim platformama. Kada sagledam te rezultate, ali i iskustva iz mog svakodnevnog rada, osim toga što je većina uglavnom u virtualnim svjetovima ili spava, nema pouzdanih podataka što rade ostatak vremena. Ne iznenađuje, jer ne rade ništa pametno ili učinkovito, a sličan obrazac ponašanja imaju i njihovi roditelji, pa nije nimalo čudno da djecu trebaju odgajati neki drugi: psiholozi, pedagozi, socijalni radnici, policija, učitelji, profesori, ulica..., roditelji najmanje.

Meni se nekako vrti po glavi da u nas postoje dvije kategorije roditelja: oni koji rade previše i oni koji ne rade ništa. Nema zlatne sredine. Prvi su iscrpljeni jer očito rade i za one koji ne rade ili ne žele, jer nekada je puno isplativije ne raditi. Uvijek se misli da su najgora djeca onih koji previše rade, posebno kada se govori o majkama, jer je uvriježeno mišljenje da majka odgaja, a otac financira. Naravno da to ne vrijedi, niti su primjerena pravila koja prema spolu određuju stil i dinamiku života. Međutim, brojne majke danas rade prekovremeno, pitajte, recimo, one koje školuju svoju djecu izvan prebivališta a da nemaju povlastice ili olakšice kako se nose s izazovima skupog podstanarskog smještaja, knjiga, prehrane i svega ostalog. I brojne majke u sustavu socijalne skrbi rade i noću (liječnice, medicinske sestre, policajke, sutkinje, žene na brojnim drugim mjestima), one su i blagdanima i nedjeljom umjesto sa svojom obitelji na radnom mjestu. Ne iz hira, nego iz potrebe i zbog sastavnica sustava te radi financijskog doprinosa svojoj obitelji. Često su u nepovoljnijoj situaciji jer nemaju kamo s djecom, ujutro se rano bude i kuhaju prije posla ili kasno navečer, lome se između niza raznih obaveza, stalno osjećaju da nisu stigle sve kako su htjele, te često dođu do sloma svih svojih kapaciteta. Tek tada obitelj stvarno prepoznaje snagu takve žene, jer, kada ona padne, kao da stane i sama obitelj. E upravo ta kategorija žena često je nepravedno zakinuta za niz drugih prava i neće nitko za njih hodati ili protesirati. Međutim, imamo mi i kategoriju onih drugih, koje uredno ne žele raditi, zbog kojekakvih razloga, ali se i ne brinu o svojoj djeci. Olako odustaju od uloge majke, satima su na društvenim mrežama, a taj model kopiraju i njihova djeca, ne vode računa o tome što im djeca rade ili s kim se dopisuju, ali kada nastupi problem, prve udare po djelatnicima iz sustava. Glasne su, borbene, olako pozovu medije, bez imalo uvida u sebe i u ponašanje svog djeteta, koje je, u konačnici, najveća žrtva lošeg i pasivnog, prije svega rizičnog, roditeljstva.

Dolazi do smjena generacija, i, na žalost, svi mi koji smo određeno vrijeme u sustavu vidimo da nas polako gaze nove generacije neodgojenih klinaca, djece koja ne znaju za pojmove osobna odgovornost i osobna krivnja, a od empatije nemaju ni E, to im nije ni riječ u rječniku. "Ja i ja i samo ja i meni." Nažalost, to je često učenje po modelu, brojni klinci samo preslikavaju ponašanje svojih roditelja, koji mi znaju reći, citiram: "Ne da mi se baviti njim/njom." ili "Dosadno mi je biti roditelj, ne da mi se."?!

Pitaju me često kako se to događa, zašto je tako. Pogriješili smo jer smo kao društvo htjeli biti prepametni, pa smo sve što smo vidjeli izvan granica Lijepe Naše, a što je uništilo te sustave, doveli k sebi. I rezultat nam se vidi. Liste čekanja za odgojne domove, za psihosocijalne ustanove, domove za preodgoj...