Kolumne
Smisao u besmislu Piše: Katarina Dodig-Ćurković
Dječji psihijatri ne odgajaju, nego liječe
Datum objave: 31. svibnja, 2024.
Epidemija neprimjerenog, da ne istaknem, rizičnog, ponašanja, nažalost, sve je prisutnija među mladima, no nije rješenje povećavati broj ustanova za preodgoj, nego je krajnje vrijeme promisliti je li nam odgoj otišao u pogrešnom smjeru. Naime, gotovo je svako moje dežurstvo popunjeno djecom koja, realno, nisu bolesna, nego su neodgojena.

Uporno se ističe potreba da se ne krše dječja prava slanjem na psihijatrijsko liječenje (potpuno podržavam!), ali smo, također, zbog nepostojanja adekvatnog sustava za preodgoj te iste djece svi unutar sustava prisiljeni nekada i drukčije postupiti. Nije uvijek do djece, nažalost, mnogi iz novih generacija roditelja olako shvaćaju pojam roditeljstva i smatraju da je netko drugi odgovoran za njihovu djecu, najmanje oni. Uvijek se prvo upire prst u sustav, posebno u one na njegovim nižim razinama, kao da oni odlučuju o bitnome, a da nitko ne pita gdje je roditeljska odgovornost u svemu tome i koliko se dugo roditeljsko neprimjreno ponašanje treba i može tolerirati. Mnoga su djeca danas većinom prepuštena sama sebi, šalje joj se poruka o tome kako bi bilo najbolje da se odgajaju sama, po svom, kako joj odgovara, u svakoj kritičnijoj situaciji koja traži i njihovu odgovornost djeca reagiraju tako da prijete da će sebi ili nekom drugom nešto loše učiniti. I onda se svi dignu na noge iz straha da će si to dijete nešto loše doista i napraviti, a ono dijete koje je u stanju prave duševne bolesti često i ne stigne do dječjeg psihijatra od djece koja su primarno za preodgoj, a ne za liječenje. Da si ne lažemo, jer, očito, dugo se godina pretvaramo da to ne vidimo, danas neka djeca jednostavno ne trpe pravila, zdrav autoritet, odbijaju biti odgovorna, marljiva, ne žele ići u školu, ni obavljati neke poslove u kući, a kako ju mnogi pri tome osnažuju da ništa i ne moraju, moje je pitanje: Tko će ako ona neće? Ne razumijem ni potrebu da ih se kroz psihijatriju rehabilitira za sve loše što potencijalno rade ili doista čine, jer razbijati, krasti, tući drugo dijete ili roditelje, igrati bilijar u kafiću umjesto biti u školi, piti i pušiti, prema mom mišljljenju, nije bolest, nego stil ponašanja koji ili želimo ili ne želimo prihvatiti. Ako zatvaramo oči na to da neka djeca piju alkohol, puše cigarete, drogiraju se, skitaju se, čak i prostituiraju, pitam se postoji li onda još nešto što je nedopušteno. Moj je dojam, nakon više od dvadeset godina u radu, da se sve više povlačimo pred dječjim agresivnim ponašanjem, idemo linijom manjeg otpora, pravimo se često slijepi kod zdravih očiju, a reagiramo samo od tragedije do tragedije, ili od slučaja do slučaja.

I stalno se traži krivac a da ne pokušavamo promisliti je li vrijeme da revidiramo postavljene postavke u odgoju. Sada je moderno nazivati roditelje raznim nazivima, "helikopter", "meduza", "posesivni" i slično, kao da se svake godine trudimo pojam roditeljstva raščlaniti na što sitnije detalje. I onda čitam članak kako su vani shvatili da je vrijeme da djeci vrate radnu terapiju, pa da, primjerice, pletu, rade u povrtnjaku, okopavaju cvijeće... Prvo što sam pomislila čitajući taj članak jest kako su naše bake bile vizionari i bolje su znale odgajati i naše roditelje i nas a da nisu imale ni internet, ni knjige iz samopomoći, ni stručnjake i stručne službe, niti su se nazivale po vrsti aviona, odnosno morskih bića, ali uz njih se znalo tko što može i na koji način. Rijetko koga je morala policija tražiti ili odgajati, a osim onog čuvenog doma u Zenici ne sjećam se neke druge ustanove kojom su nas znali plašiti ako ne budemo dobri. Danas se djeca ni doma za odgoj ne boje, čak im je i ondje cool, jer očito smo svi sebi izbili bilo kakav alat iz ruke da ju možemo korigirati. Nevjerojatno mi je da ja koja dugo radim u sustavu svjedočim svake godine kako su svi kapaciteti prepunjeni, da je sve više djece za izuzimanje iz obitelji, da su sustavi socijalne skrbi prebukirani, brojna su djeca izdvojena iz svojih obitelji ili su na putu da budu posvojena odnosno udomljena.

Radimo nešto pogrešno, ali ne usudimo se to sebi priznati. Roditelji olako dižu ruke od svoje djece, ni oni nemaju neku važniju odgovornost za svoje roditeljske propuste, skloniji smo kazniti brižnog roditelja koji jednom “izgubi kontrolu” pa ga dijete prijavi “telefonima”, na kojima su često angažirani mladi i neiskusni ljudi... Nije lako savjetovati roditelje o tome kako da odgajaju svoju djecu, najmanje je lako to nama koji smo obrazovani da liječimo bolesti, a ne propuste u odgoju. Nije naša uloga liječiti lijekovima za smirenje djecu koja kradu, bježe od kuće, vandaliziraju, misle da su iznad svega i svih, postajući pritom kandidatima za svijet kriminala i zločina. Ubojica se ne postaje tek tako, ni nasilnik, no kad djeci od malih nogu toleriramo i opraštamo puno toga, pod krinkom bolesti ili duševnog poremećaja, a to zapravo nije posrijedi, istodobno zakidamo onu djecu koja su uistinu psihički vulnerabilna i trebaju nas da joj pomognemo na pravi način. Liječenjem.