Magazin
TEMA TJEDNA: PERCEPCIJA USPJEHA I NEUSPJEHA

U pobjedama euforični, u porazima dramatični
Objavljeno 6. srpnja, 2024.
IZMEĐU RAZUMA I BEZUMLJA: U MNOGIM ASPEKTIMA DRUŠTVA PONAŠENJE JE ISTOVRSNO ONOME NAVIJAČKOME...
Jedna od često korištenih izreka glasi kako će ljudi oprostiti sve osim uspjeha. Ta se fraza, premda otrcana od uporabe, nerijetko veže i uz Hrvate kad se radi o percepciji pobjeda i poraza, što pak pojednostavljeno može značiti uspjeha i neuspjeha, u širem i dubljem društvenom kontekstu, od sporta preko posla do politike, zapravo većine ljudskih djelatnosti u kojima se, između ostalog, zrcali i vlastiti mentalitet, identitet, tradicija i suvremenost te još štogod iz nasljeđa prošlosti i pod utjecajem modernih vremena.

S tim u vezi spomenimo i jednu karakterističnu opasku Tanje Džido, osnivačice platforme Shhhefica i savjetnice za osobni brending i LinkedIn marketing, koja je cijeli "problem" uspjeha i neuspjeha sažela u jednu rečenicu: "Nakon godinu dana u poduzetništvu, kad se osvrnem iza sebe, mogu na prste jedne ruke nabrojiti ljude koji su se iskreno radovali mojim uspjesima." Tanja Džido nije usamljena kad na takav način komentira "problem dvaju tijela", daklem faktore uspjeha i neuspjeha, da parafraziram popularnu TV seriju Three Body Problem. U mnoštvu onih koji spomenutu frazu navode i kroz vlastito iskustvo spomenut ćemo i Paula Bradburyja, Britanaca koji je rodni Manchester zamijenio životom u Hrvatskoj i napisao knjigu Croatia: Survival Kit For Foreigners. Paul kaže kako se nakon 20 godina življenja u Hrvatskoj "osjeća Hrvatom", ali i on upozorava da "Hrvati sebi mogu oprostiti sve osim uspjeha".

TAKVI SMO KAKVI SMO


Kad smo kod mudrih knjiga, odnosno autora, nezaobilazan je i prof. dr. sc. Božo Skoko, čije antologijsko djelo iz 2016. godine "Kakvi su Hrvati" na sveobuhvatan i pomno analiziran način kazuje što Hrvati misle o sebi, a što drugi govore o nama. Između ostalog, prof. Skoko postavlja pitanja i na njih daje odgovore, primjerice, zašto su Šveđani nekada plašili malu djecu Hrvatima, čemu su Hrvati podučili Europu, otkud nam kompleks male zemlje i nemoćnog naroda, kakva je razlika između Hrvata i Srba, kako se postaje Hrvat, zašto domoljublje u Hrvatskoj nije "in", zašto Hrvati najbolje uspijevaju u inozemstvu. Skoko također odgovara i na postavljene "dvojbe" imaju li drugi narodi toliko ljubomore i jala kao Hrvati, kojim smo mitovima opčinjeni i zašto, može li katolik biti dobar lider u Hrvatskoj, koji su najveći hrvatski aduti za globalno tržište itd., itd. Uglavnom, knjiga je obvezna lektira kad se pokušavamo razotkriti, uključujući i kontekst uspjeha i neuspjeha, pobjeda i poraza...

Uzimajući sve u obzir, Skoko zaključuje da Hrvati nisu ništa bolji ni lošiji nego bilo koji drugi europski narod, te navodi: "Ali sigurno imamo neke svoje specifičnosti koje su rezultat našeg povijesnog hoda, iskustava, mentaliteta. Definitivno moramo više cijeniti i poštovati sebe, pa će nas i drugi poštovati."

Idemo dalje u sličnom tonu. Komentirajući velik uspjeh hrvatske nogometne vrste na Svjetskom prvenstvu u Rusiji 2018., a u kontekstu radosti i tuge i smrt popularnog pjevača Olivera Dragojevića, Maja Hatvalić Capurso, psihologinja i psihoterapeutkinja supervizantica iz Dubrovnika, između ostalog rekla je i ovo:

- Pojava masovnog ushita ili masovnog očaja poznata je u svim većim kolektivima i grupama te ne možemo govoriti da se odnosi samo na Hrvatsku i Hrvate. Psihološki gledano, lako je poistovjetiti se s emocijama drugih ljudi ili grupe. Mnogo je ljudi koji osjećaju tugu povezanu sa svakodnevnim problemima ili tugu koja je izazvana lošim međuljudskim odnosima u kojima živimo. Ta se tuga lako može sublimirati, pretvoriti u tugu zbog smrti pjevača, jer je ta tuga društveno prihvatljiva, te ćemo naići na razumijevanje i dijeljenje tog istog osjećaja s mnogo drugih ljudi. Na taj se način naša primarna tuga transformira u oblik društveno prihvatljive tuge sa zajedničkom poveznicom, a to je u ovom slučaju Oliverova smrt. I u mnogo većim zemljama od naše, recimo, u Brazilu ili Njemačkoj, zabilježena je ista količina masovnog ushita ili kolektivnih emocija, pa stoga ne možemo govoriti da se osjećaj emocionalnog jedinstva rađa na bazi kompleksa male zemlje, nego prije na bazi individualnih i pojedinačnih kompleksa svake osobe, koja u stanju grupnog zanosa može izraziti i one emocije koje inače ne izražava. Inače, razni oblici društvene zabave koji izazivaju masovne emocije u ljudi postojali su uvijek u povijesti, pa tako možemo navesti grčki amfiteatar, u kojem su se izvodile grčke tragedije, te se gledateljstvo uživljavalo do plača i tako kanaliziralo i pročišćivalo vlastite emocije, što je poznato pod pojmom katarza. U rimsko doba imamo arene i gladijatorske borbe do smrti, koje su bile toliko okrutne da su izazivale intenzivne emocije i potpuno trenutačno potiskivanje svakodnevnih problema. Držati ljude, odnosno šire mase, zaokupljene intenzivnim emocijama uvijek je bio lak način skretanja društvene pozornosti s bitnih problema.

U istom kontekstu tada je temu komentirao i prof. dr. sc. Ivan Markešić, sociolog religije s Instituta "Ivo Pilar" u Zagrebu:

- Na temelju ova dva iskustva - radosnog i tugaljivog - potrebno je reći da kulturna pravila neke zajednice određuju koje su i kakve emocije primjerene i društveno poželjne u određenim situacijama. Da se nismo - kad je bilo vrijeme za to - s drugima veselili ili pak tugovali, osjećali bismo u našoj okolini nelagodu, sram, bilo bi nam žao. Naime, oba su nam omogućivala potvrđivanje našega osobnog, ali i kolektivnog identiteta i pripadanja, svejedno je li riječ o nacionalnome, religijskom, kulturnom, zavičajnom itd. Naravno, u svemu tome ima pretjerivanja, posebice kad se iz tuđe radosti i žalosti želi izvući osobna korist, što često, primjerice, u Hrvatskoj iskorištavaju političari.

Također je poučno navesti mišljenje povjesničara, dr. sc. Višeslava Aralice, autora knjige "Kmet, fiškal, hajduk: Konstrukcija identiteta Hrvata 1935. - 1945.", koji, komentirajući temu nacionalnog identiteta, piše:

- Nacionalni identitet danas je stvar nacionalne države i svega što ona znači. On nam je diktiran od vrtića pa dalje u svakodnevnoj komunikaciji sa svima i svačime oko nas. U tome se smislu može reći da do njega držimo više danas nego u vrijeme naših predaka, ili bolje je reći onih koji su živjeli u vrijeme kad se nacionalistički program koji je težio za nacionalnom državom stvarao. Ako se to uopće može usporediti - u što sumnjam. Identitet za nas danas nije isto što i identitet naših predaka, jednostavno zato što nas muče drukčiji problemi. Način na koji se on stvara također je neusporediv jer se komunikacijsko područje drastično povećalo, metode komuniciranja još drastičnije. Danas imamo autoritet znanosti koja utvrđuje naš identitet, prije ga nije bilo...

JEDNAKI, A RAZLIČITI


Mogli bismo tako redati i brojna druga mišljenja o tome kakvi su Hrvati kad slave pobjede i kad oplakuju poraze, kad postižu uspjehe i kad im se svaki neuspjeh čini kao kraj svijeta. Sličnosti s drugim narodima u Europi (i svijetu) ima, no naše domaće mentalitetske specifičnosti izdvajaju nas među drugima, sličnima i drugačijima. No i u tom kontekstu ne valja poopćavati, pa i kad je aktulani nogomet u pitanju. Jer nakon nedavnog debakla na njemačkom Euru 2024., tuga, očaj, ali i bijes bili su posve razumljiva emocionalna stanja toga trenutka, no jednako je tako razumljiv i pozitivan odnos navijača prema kultu reprezentacije, koji se unatoč porazu nastoji održati živim, iako kroz uobičajeni sindrom prozivanja igrača, izbornika i HNS-a, sudaca... za njemački kraval. Naravno, kad se o nogometu radi, odnos navijača prema pobjedama i porazima zrcali se i kroz pripadajuću klupsku razinu, pa bi mogli elaborirati stanje vezano uz navijačke skupine Dinama, Hajduka, Rijeke, Nk Osijeka...

Sve u svemu, makoliko na "prvu loptu" izgleda sve crno i beznadno, pa i u onom kontekstu da se "sve može oprostiti osim uspjeha", hrvatska percepcija uspjeha općenito, ne samo u nogometno-navijačkim okvirima, negdje je na pola puta između razuma i bezumlja - takvi smo kakvi smo, nimalo jednoznačni, više kompleksni u ukupnosti društvenih odnosa i stvarnosno uvjetovnih faktora. Zato se, kad smo u pobjedama euforični, a u porazima dramatični, kroz takav "model ponašanja" zrcali i sadašnjost (problemi u društvu, izazovi vremena, krize...) i prošlost, iz koje osim dobroga crpimo i sve ono loše, pa i ponašanje u sadašnjosti, od nogometnog (sportskog) navijanja do svih drugih aspekata života, rada, ekonomije, politike, kulture...

Cinik u nama prihvatit će izreku da previše volimo mitove, da olako prihvaćamo zablude (recimo, da ćemo biti prvaci Europe u nogometu!), da se u sekundi uzdižemo do nebesa, a već se u idućoj minuti sunovraćujemo u bezdan, da smo dio one poznate priče o malim narodima i velikim kompleksima itd., itd., jer kako funkcioniraju navijači, tako funkcionira i društvo općenito! S tim u svezi, ovaj temat završit ćemo s velikim Lavom Tolstojem, parafrazirajući njegovu slavnu rečenicu iz romana "Ana Karenjina", koja bi mogla glasiti ovako: Svi sretni narodi nalik su jedni na druge, a svi nesretni narodi nesretni su na svoj način.

Darko Jerković
Strah od neuspjeha je neprijatelj uspjeha
Ono što najčešće koči ljude da vide neuspjeh kao nešto pozitivno i nužno jest strah. Strah je važna emocija čovjeka, on nas štiti i brani od onog lošeg te nas upozorava na moguće ishode koji nam mogu naštetiti. Također, strah vješto manipulira ljudima, posebice kada je rezultat naših misli, naših pogrešnih uvjerenja i vjerovanja. Stoga strah od neuspjeha onemogućava promjenu pogleda na sam neuspjeh, pa tako osoba i izbjegava da se neuspjeh dogodi. Važno je biti odvažan, samopouzdan, riskirati donošenje odluka - no ne zaboravite, uz sve to dolaze i pogreške, kojih se ne treba bojati... Iako se iz neuspjeha mora učiti i pokušati iznova i iznova, ne možemo ne spomenuti kako postoje one situacije kada, koliko god se trudimo, jednostavno ne ide. Nekada je i to dobar znak. Neuspjeh nam može otvoriti oči tako da preispitamo životne, poslovne ili druge odluke i napravimo promjenu koja će nas odvesti na pravi put. (Martina Trboglav Podvorac, psihologinja)

BOŽO SKOKO:

Sigurno imamo neke svoje specifičnosti koje su rezultat našeg povijesnog hoda, iskustava, mentaliteta. Definitivno moramo više cijeniti i poštovati sebe, pa će nas i drugi poštovati...

TANJA DŽIDO:

Nakon godinu dana u poduzetništvu, kad se osvrnem iza sebe, mogu na prste jedne ruke nabrojiti ljude koji su se iskreno radovali mojim uspjesima...

Možda ste propustili...

PREDSTAVLJAMO: JASEN BOKO - NA PUTU SVILE

Tragovima korčulanskog Münchhausena i svilenog moljca

BOSNA I HERCEGOVINA 2024: UGROŽAVANJE MIRA, SIGURNOSTI I STABILNOSTI

Vruće ljeto prije vruće izborne jeseni

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana