Književni i pedagoški rad Ivana Slišurića, jednog od uopće najstarijih članova Društva hrvatskih književnika, cijelom karijerom vezana uz Novu Gradišku, a također i doajena panonske književne scene, bio je u fokusu Mjeseca hrvatske knjige u organizaciji Gradske knjižnice Nove Gradiške.

Između šesnaest programa koje potpisuje ravnateljica Ernestina Straga Šašić program se Portreta Ivana Slišurića izdvaja jer je on, navedimo kao kuriozum, ne samo bio gimnazijskim razrednikom Ravnateljici novogradiške knjižnice, u svojoj posljednjoj nastavničkoj te razredničkoj ulozi iz 1987., nego je nastavnikom bio i brojnim roditeljima najvećeg dijela današnjih čitatelja. U programu Večeri spomenuto je i da su tisuće njegovih nekadašnjih učenika najžustriji i najodaniji čitatelji Knjižnice. Nekoliko je posjetiteljica, u razgovornom dijelu večeri, referiralo i svoje osječke studije humanistike.

Večer je bila oblikovana dvodijelno, autorovim kazivanjem o vlastitom radu i kazivanjem o Slišurićevu opusu redovitog profesora u trajnom izboru Filozofskoga fakulteta u Osijeku Gorana Rema. Sam je Slišurić u svojoj uvodnoj riječi podvukao da on inzistira kako njegov "opus" upravo ima obje te sastavnice pisanja - prosvjetara i pisca, dakle sam ne smatra svojim pisanim opusom samo svoje knjige poezije i proze, nego i pisanje koje je unio u mladež s kojom je desetljećima radio.

Profesor se Rem nadostavio, svojim dvadesetminutnim usmenim esejom, upravo na tu činjenicu Slišurićeva dvostrukog unošenja riječi i rečenica u primateljski svijet, jer je tim pedagoškim dijelom takvoga rada omogućio onima koji su ga slušali imati čime misliti - riječima, jezikom. Rem je na to dodao kako i Slišurićevih šest knjiga poezije od kojih su tri dominantno pjesme u prozi ("Mlađakom s usana" 2000. i "Munje i blagovijesti", 2006., "Stabla i drugi ključevi", 2015.), a ostale tri dominantnije u slobodnom stihu ("Prvo lice ljeta", 1980., "Minule ruke", 1997., "Odvremenjeni put", 2014.) također paze na zahtjevnost i ritam jezika te planiraju primateljskoj strani čitanja smjestiti se u glatke i profinjeno složene rečenice. Slično je, govori Rem, ili skoro sve baš ovako, u pogovoru knjizi Mlađakom s usana konstatirala senziblno pribrana Ivana Sudar, uočavajući kao mjesta uvira tih tekstova - i neologizme. Rem je izdvojio i dvije Slišurićeve knjige proze ("Anđeo na satu" iz 1998, i "Vugino zrcalo" iz 2022.) kao gotovo slično koncentrirane, jer njima i njihovu interesu za ruralne slike djetinjstva, zapravo važnije biva dovesti čitatelja do posljednje rečenice u kojoj će se baš jezično i naoko pomalo poetski neobično – primateljska pozornost naprosto odlično ritmički postaviti i "osjećati", s aktivnošću fine mislenosti.

Rem je istaknuo kako je Slišurić bio zaokupljen svojim pedagoškim radom te je pomalo natprosječno kasnije "ušao" u književnost, iako je i poznanički bio blizak s Želimirom Faloutom kao jednim od najjačih razlogaša, tj. pjesničke scene egzistencijalizma i fenomenologizma iz šezdesetih, a tome je i konceptu, jače filozofičnosti u pjesmama u prozi te ugodnoj nelagodi slobodnostihovnih pjesama, vidi se iz sada dostupnih sveukupno osam knjiga, pripadao i naš novogradiško-rešetarski autor.



Rem je naglasio i kako je uzbudljivo uvjerljivo Slišurićevo spominjanje osobnih imena i lokaliteta, koje čitatelj prima kao samu sugestiju pozitivne humanitetnosti iz prostora univerzalnog, a ne kao svjedočenje i "zbiljskim" krajevima i ljudima iako takva dimenzija čitanja nije nemoguća u kakvom krajnje privatnom ključu. Rem je tu dodao kako ti Slišurićevi signali, imena i lokaliteta, nisu nikakav jeftini autobiografizam, nego reljefnost jake organske komunikacije. Također, predstavljač Slišurićeva opusa osobito je u svojim završnim rečenicama upozorio na važnost za novogradiški kraj imati takvog pedagoškog mudraca i književnog kazivača pisca u svojem prostoru jer to gradu i prema gradu usmjerenom kulturnom životu donosi posebnu sofisticiranost.

Sam je Slišurić, šaleći se kao Remu usuprot, naveo kako mu je ipak jako važno što ga je dvotomna studija s antologijom pod nazivom Panonizam hrvatskoga pjesništva, najosjetljivije "pogodila" kada mu je odčitala koliko duguje i vraća svojemu podneblju, a dodao je i kako mu je dragocjen pečat u cijelom njegovu pisanju ostavio judeokršćanski obrazovni i iskustveni sloj te je program završio čitanjem pjesme Šalom, usput objašnjavajući pozitivan ton zagonetnih hebrejskih riječi.

Bliska i topla večer užića u Slišurićevu tekstu i publike koja je ostala duže razgovarati sa sudionicima programa, a zatim i otišla s programa puna dojmova o značenju i zavičaju knjige, riječi, dobre nastave i vedrine knjižnice.