Na Bliskom istoku su ​Pojas Gaze i Zapadna obala stalna žarišta sukoba. Tko je taj problem mogao riješiti, a nije - pitali smo dr. sc. Sanju Vujačić, geopolitičku analitičarku i direktoricu istraživačkog Programa SEE pariškog instituta IDII (http://idii.global/en/sanja-vujacic).

- Tragedija Zapada, pa i Izraela, koji uživa njegovu zaštitu, u tome je što u posljednjih 30-ak godina nije iznjedrio pravog državnika. U tom smislu, aludirajući na političara - a ne državnika Netanyahua, J. F. Clarke upozorio je kako je razlika između političara i državnika u tome što prvi nastoji pobijediti na sljedećim izborima, a drugi misli na interese budućih generacija. Clarkeovu misao u prvi je plan stavio Ofer Bronchtein, frankofon i predsjednik nevladine organizacije Međunarodni forum za mir i pomirenje na Bliskom istoku, koji promiče dijalog Palestinaca i Izraelaca. Odnosno, njegova organizacija civilnog društva čini ono što bi trebao činiti - ali ne čini, premijer Netanyahu, jer je otvorio vrata vlasti ekstremista, odnosno onom dijelu Izraelaca koji slijede mesijanske ili teokratske ambicije. "U njihovim očima Izrael bi trebao još više anektirati, okupirati i diskriminirati, do točke protjerivanja Palestinaca, do primata židovskog zakona." Kako zasad samo još Vrhovni sud ograničava njihove planove, Netanyahu je odlučio ograničiti Vrhovni sud svojom spornom reformom. Onom koja je na ulice izvukla drugi dio Izraelaca, koji su pokrenuli masovne demonstracije za pluralističku i sekularnu demokraciju. Za njih je demokratska dimenzija jednako važna koliko i židovska dimenzija Izraela.



Koji je tu glavni problem, odnosno zašto nema dogovora oko novog ustava...?

- Izrael još uvijek nema ustava jer ultraortodoksni Židovi odbijaju sekularni ustav. U tri mjeseca pokret je toliko narastao da se zabrinutost proširila na poduzeća, institucije i vojsku. Rezervisti su odbijali sudjelovati u rutinskoj obuci, a specijalne snage i vojne obavještajne službe zanemarivale svoju pričuvnu obvezu. Konačno, premijerovo smjenjivanje ministra obrane dovelo je do noći neviđenih prosvjeda. Sve je stalo: zrakoplovi, vlakovi, sveučilišta, bolnice, trgovine i škole. Stjeran u kut, Netanyahu je abdicirao i vlada je proglasila privremeno zamrzavanje reforme. Ali fraktura "židovska država protiv države Izrael" nije zacijeljela. Židovska država nije odustajala od reforme koja bi omogućila integriranje vjerskih dogmi i planova aneksije u izraelske temeljne zakone i tako ugušila sekularnu državu Izrael. Ta unutarnjopolitička previranja učinila su izraelski, legendarno pouzdan, sigurnosni sustav ranjivim, što je ključni razlog nepripremljenosti za napad Hamasa. Osim toga, izraelske vlade koje su držale kormilo države proteklih 30 godina prve su izravno odgovorne za nepoštovanje više od 20 rezolucija UN-a i različitih sporazuma koji su trebali dovesti do izlaska iz izraelsko-palestinske spirale nasilja stvaranjem palestinske države.

Pojedini analitičari za sadašnje stanje najviše optužuju SAD... Vaš komentar na sve što se događalo i što se sada događa...?

- Izraelsko-palestinska spirala nasilja je "rak koji se razvio, s jedne strane hraneći se povijesnom tjeskobom naroda progonjenog u prošlosti i njegovom zemljopisnom nesigurnošću, s druge strane nesrećom naroda progonjenog u sadašnjosti i lišenog političkih prava" - konstatirao je 2002. Edgar Morin, Francuz židovske vjere, smatran jednim od najvećih filozofa današnjice (Le Monde, 3. 6. 2002.). Nakon Arapskog samita u Bejrutu, na kojem je odobrena saudijska inicijativa kojom se Izraelu nudi potpuna normalizacija odnosa u zamjenu za povlačenje sa Zapadne obale, iz Istočnog Jeruzalema i Pojasa Gaze, a sve završilo Hamasovim kamikaza-napadom koji je ubio 29 ljudi, odbijeno je takvo rješenje palestinskog pitanja. Bez države, pod kontrolom Izraela s jedne strane i mora s druge strane, dva milijuna Palestinaca svejedno su završila stiješnjena u Pojasu Gaze, gdje nema uvjeta za ekonomski razvoj, pa tamošnja populacija preživljava od humanitarne pomoći. Istovremeno Hamas se nastavio radikalizirati, te je život Palestinaca postao beskrajna patnja. Kako drukčije nazvati takvu soluciju za palestinsko pitanje nego solucijom izraelskog zatvora na otvorenom...

Koja su službena stajališta francuske vlade i predsjednika Macrona...?

- Situacija je francuskom predsjedniku Emmanuelu Macronu bila poznata kada je nakon Hamasova napada od 7. listopada "izabrao stranu" i dao službenu i bezrezervnu podršku Izraelu. U isto vrijeme Oferu Bronchteinu povjerio je misiju zbližavanja izraelskog i palestinskog civilnog društva. Kao da ta dva društva doista mogu komunicirati na ravnopravnoj osnovi. Osim toga, Macronu je poznato da aktivizam nema političku dimenziju i da devet milijuna raseljenih Palestinaca, koji gotovo već jedno stoljeće lutaju svijetom u nadi da će se vratiti u domovinu, traži političko rješenje. Ono koje ne treba očekivati od aktivizma, koji je u službi valorizacije osviještenosti pojedinaca (aktivista) i njihove društvene umreženosti. Nije mu cilj mijenjati potlačenost i ranjivost koju denuncira, nego ju valorizirati, a to je ono što Palestincima danas najmanje treba.

Naravno, Bronchtein je legitiman kao bivši suradnik Yitzhaka Rabina, laburističkog premijera Izraela, supotpisnika sporazuma iz Osla s Yasserom Arafatom iz 1993. godine. Rabina je 1995., s dva metka u leđa, likvidirao Yigal Amir, židovski vjerski ekstremist, protivnik sporazuma iz Osla. Drugi potpisnik sporazuma, Yasser Arafat, preminuo je 2004. u francuskoj vojnoj bolnici Percy, nakon "misteriozne i kratke bolesti". Radi razotkrivanja misterija, 2009. osnovano je Palestinsko istražno povjerenstvo, a Arafatova udovica podnijela je tužbu zbog sumnje da je uzrok smrti palestinskog lidera otrovanje. Sumnje je trebala raspršiti međunarodna ekspertiza (Švicarska, Francuska, Rusija). Iako stručnjaci nisu mogli raspolagati uzorcima uzetim tijekom hospitalizacije Arafata u francuskoj bolnici, jer su bili uništeni, za razliku od francuske i ruske, švicarska ekspertiza podržala je teoriju o otrovanju polonijem 210.

Uzrok Arafatove smrti ostao je neriješeno pitanje, kao i ono palestinsko. Dakle, Francuska je diplomatski i prisutnošću na terenu (Sirija, Libanon) bila u mogućnosti raditi na pravednom rješavanju izraelsko-palestinskog sukoba. Ali nije. Suočena s dvostrukom "grižnjom savijesti" (kolonijalizam i progon Židova od Pétainove kvislinške vlade) i, poglavito, u blokovskom EU i NATO duhu, službena Francuska je 2023. "izabrala stranu". Dakle, za "bankrot" američke bliskoistočne politike jednako su odgovorne sve sastavnice zapadnog bloka; jednako nove i stare; jedne činjenjem, druge nečinjenjem - obje zbog deficita pravog državnika u svojim redovima. Globalni, multikulturni Zapad, skupa s multikulturnim zapadnim Balkanom u njemu ili izvan njega, snosit će dugoročne posljedice.



Kakvo je inače stanje u Francuskoj, s obzirom na velik broj stanovnika arapskog podrijetla, muslimansku zajednicu, ali i židovsku zajednicu...? Postoji li dugoročno rješenje?

- U Francuskoj su Francuzi muslimanske i židovske vjere ne samo uključeni u politički život nego su i u vrhu vlasti, medija i financijskog sustava. Jer je Francuska službeno "izabrala jednu stranu" - onu koja je uključenija u politički život, vrh vlasti i medije, pa je bilo za očekivati da će ona druga radikalizirana strana prosvjedovati protiv takvog stava, koji to doživljava kao nepravdu. Antisemitski akti su uglavnom ostali pod kontrolom. Međutim, pozornosti je izmaknuo drugi Čečenac, već drugi politički azilant iz Rusije, koji je usmrtio drugog francuskog profesora. U Belgiji je Tunižanin kojemu je odbijen azil ubio dva Šveđanina. Tisuće Tunižana su manifestirale ispred francuske ambasade u Tunisu. U uvjetima opasnog slabljenja moći globalnog Zapada, radikalizacija muslimanskih useljenika i njihovih potomaka u Uniji se nastavlja i njihovi zahtjevi bi, u smislu osvete zbog poniženja kojima su na svom teritoriju bili izloženi (Palestina, Irak, Sirija, Libija...) mogli evoluirati u teritorijalne. Ako je demografsko preuzimanje teritorija dopušteno jednima, zahtijevat će ga i drugi.

Ali Zapad se ne bavi takvim projekcijama. Predvođen Sjedinjenim Državama, toliko je zabavljen održanjem zapadne hegemonije (koja je ugrožena u sve većem dijelu svijeta), preko platforme The West vs. The Rest, da je Joe Biden - kada je 7. listopada zatekao to stanje - radio na "normalizaciji Izraela". Platforma se temeljila na marginalizaciji palestinskog pitanja i formiranju ujedinjene osovine s arapskim zemljama protiv neposlušnog Irana. Šanse da ta Bidenova izraelsko-arapska fronta protiv Irana zaživi oslabio je sporazum Irana i Saudijske Arabije posredovanjem Kine, a najviše projekt aneksije dijela palestinskih teritorija u središtu ambicija sadašnje izraelske vlade. Tako se 7. listopada oglasio i Hamas, kako bi poručio da neće biti sporazuma o Palestincima bez Palestinaca.

U opisanim uvjetima za očekivati je da će Netanyahu, ako nema suicidalnih sklonosti, odustati od svoje kopnene kažnjeničke ekspedicije većih razmjera u palestinskim teritorijima. Nameće se rad na dugoročnom rješenju. Izraelsko-palestinski sukob manje je pitanje teritorija, više kontrole nad njima - koja je danas u rukama Izraela. Stoga bi Zapad trebao uvjetovati svoju pomoć Izraelu i Palestincima stvaranjem dviju sekularnih država, s Jeruzalemom s međunarodnim statusom. Bio bi to povratak na UN-ovu Rezoluciju 181 iz 1947., čime bi bili zaštićeni Palestinci u Izraelu i Židovi u Palestini, te umanjen utjecaj vjerskih država iz bliskog susjedstva. Međutim, ta solucija danas je nemoguća, jer je izvediva jedino uz pomoć Rusije i Kine - protiv kojih se Zapad angažirao u nepoštednoj borbi... (D.J.)