Magazin
INTERVJU: NENAD STOJKOVIĆ, O SVOM NOVOM ROMANU VATRENA VILA...

Odustao sam od arhaičnosti izraza, želim biti most između prošlosti i sadašnjosti
Objavljeno 16. rujna, 2023.
HODANJE PO SREDINI CESTE NAJOPASNIJE JE MJESTO GDJE MOŽETE BITI, ALI TAMO JE OBIČNO ISTINA...

Mnogi će reći da povijest zna biti i komplicirana, i dosadna, i patetična, i naporna..., no kad se književno fikcionalizira, odnosno, pojednostavljeno rečeno, romansira u smislu žanrovske odrednice, povijest u nizu slučajeva postaje itekako intrigantna, dinamična, napeta i narativno uzbudljiva. Dokazuju to i tzv. povijesni romani, gdje se stvarnost isprepleće s fikcijom, u što se može uvjeriti svatko tko je pasionirani čitatelj takvih djela/autora, kojih je u svijetu pozamašan broj. Daklem, u tom i takvom kontekstu, što je za njega povijest, a što prošlost, s obzirom na to da se obje riječi jako često koriste kao sinonimni pojmovi, pitali smo Nenada Stojkovića, pisca iz Pule, kojem je nakon prvijenca "Plamen u bezdanu" nedavno objavljen i drugi roman "Vatrena vila"...



- Povijest je podskup, jedna ladica prošlosti, a s obzirom na to da je povijesni narativ često samo verzija pobjednika ili subjektivno obojen, ponekad se odstupanjem od povijesti može dobiti objektivnija slika prošlosti. Nefiltrirana prošlost nam služi kao čisto ogledalo da vidimo gdje smo i dobijemo novu perspektivu. Povijest često može biti kuća ogledala s iskrivljenjima, koja izobličuju - ponekad u pozitivniju, a ponekad u negativniju sliku od stvarnosti. Povijest je, kao i svaka druga disciplina, nastala iz potrage za istinom i, kao svaka druga disciplina, ima svoje stranputice. Priča Čovjeka.

Jeste li Vi pisac koji piše o prošlosti li pisac koji piše o povijesti? Robert Heinlein jednom je prigodom rekao kako generacija koja zanemaruje povijest nema prošlost ni ikakvu budućnost...

- Vjerojatno sam netko tko traži istinu u sredini - između prošlosti i povijesti. Općenito, volim misliti da sam prijatelj osobi u ničijoj zemlji uhvaćenoj među rovovima ludila. I da, takva osoba koja razmišlja vlastitom glavom i slijedi svoj instinkt u potrazi za istinom često se osjeća na ovom svijetu kao stranac u stranoj zemlji. Heinleinov citat otvara nekoliko pitanja. Možemo li reći da je ijedna generacija stvarno marila za povijest? Kažem to jer su postotci generalne nepismenosti počeli opadati tek tijekom 20. st., koje je bilo toliko osuto ratovima da su ljudi samo željeli zaboraviti prošlost. A s obzirom na ekstremnu ideološku indoktrinaciju na obje strane Hladnog rata, servirala se podosta iskrivljena blokovska povijest povrh pristranih nacionalnih povijesti. Možda generacije koje slijede iskrivljenu povijest zaboravljaju pravu prošlost i hrle u susret iskrivljenoj budućnosti; onako kako je to Orwell zamislio. Na kraju krajeva, kad svedete sve račune, možemo se samo igrati postotcima vjerojatnosti bez definitivnih zaključaka - što je intelektualno najpoštenije, ali teška kušnja za karakter - posebno u vremenima dubokih podjela. Valjda zato ima tako malo pravih intelektualaca. Hodanje po pruzi na sredini ceste možda je najopasnije mjesto gdje možete biti, ali tamo je obično istina.

DVIJE STRANE NOVČIĆA


U nekom širem i dubljem promišljanju, zanemarujemo li u Hrvatskoj vlastitu povijest, a time i prošlost, i obrazovno, i znanstveno, a na kraju i književnim stvaranjem? "Prošlost je tek početak početka, a sve što jest i sve što je bilo - tek je osvit zore", rekao je H. G. Wells...

- Nažalost, neki opći dojam je kako se gotovo svagdje prošlost ili povijest koristi kao sredstvo za agende i obračune umjesto kao sredstvo za učenje (neponavljanje nekih pogrešaka) i nadahnuće. Dakle, naša domovina nije neka iznimka u toj tendenciji. Makar ne smatram se kvalificiranim ocijeniti sve kategorije koje ste naveli, jednostavno zato što nisam pročitao svu dostupnu građu i - ne znam. Svaki novčić i svaka tema imaju dvije strane. Volim misliti da je moj pristup pripovijedanju i povijesno inspiriranim romanima svjež i originalan, da ljudi u mojim pričama mogu naći oazu ljudskosti bez obzira na to koja bila njihova politička, vjerska ili bilo kakva druga uvjerenja, ali to na kraju mogu zaključiti samo čitatelji.

Nakon malo uvodnih "filozofiranja" vratimo se na konkretne stvari, na Vašu drugu knjigu "Vatrena vila", čiji je podnaslov "Legenda Mile Gojsalić". Za one koji tu knjigu žele pročitati, a prije toga nisu na Googleu potražili dodatne informacije, recite o čemu se radi, tko je Vatrena vila, tko je Mila Gojsalić...? Referirate se na Poljičku Republiku, nasljeđe slavnih Frankopana, doba Osmanskog Carstva..., dakle, prošlost i povijest iznova su sastavnice ovog Vašeg romana, kao i prethodnog "Plamen u bezdanu"; u čemu je razlika, osim što je "Vatrena vila" u odnosu prema "Plamenu u bezdanu" kraći roman, koji se brže čita...?

- Savjetovao bih čitateljima da se ne bace na internet-tražilice prije nego što pročitaju roman. Naprotiv, bilo bi mi drago da ih baš pročitani roman navede da odu na stranice posvećene Poljičkoj Republici i Mili Gojsalić, pa otkriju legendu. A kako ne bih sam podijelio previše spoilera (moj slobodni prijevod: pokvarnika), Mila Gojsalić je bila naša najveća junakinja u dobu koje je grcalo muškim junacima i njihovim pothvatima. Dakle, krajnje oštra konkurencija herojskih velikaša i eto nje, obične pučanke, u utrci. Pa kako me ne bi zainteresirala!

Za razliku od "Plamena u bezdanu", ovaj roman barata s manje elemenata i likova, sama se priča odvija na manjoj skali od epskih bitaka i kontinentalnih razdaljina između Zrinskog i Sulejmana iz prvog romana. Sastoji se od dvije narativne linije - ženske i muške - koje se isprepleću u pleter, a on služi kao okosnica/kičma romana. No možda je upravo zbog toga direktniji, intimniji, intenzivniji i prijemčiviji za šire čitateljstvo. Također, ne pretpostavlja od čitatelja nikakvo predznanje naše povijesti, a sve što može dobro doći pokriveno je u rijetkim fusnotama. Tako da, kad bih morao preporučiti nekome tko nije navikao čitati povijesne romane s kojim od mojih započeti - izabrao bih "Vatrenu vilu".

JAKI ŽENSKI LIKOVI



S obzirom na rasprodanu nakladu Vašeg prvog romana, a u tom smjeru ide i "Vatrena vila", može li se zaključiti da kod nas postoji veliko zanimanje za takve teme kakvima se bavite u svome spisateljskom radu? Osim čitatelja sklona Vam je i književna kritika... Kako ste sami zadovoljni dosada postignutim, percepcijom i recepcijom Vašeg pisanja, Vaših knjiga...?

- Ne mogu reći kako se u sebi nisam nadao naći bar neko čitateljstvo za moje priče. Jesam, naravno, ali stvarno nisam imao neka posebna očekivanja. Tako da sam zatečen i stvarno ugodno iznenađen, ponajviše zahvalan, na svim pozitivnim povratnim informacijama. Vrlo je ohrabrujuće i s obzirom na to da nisam imao gotovo nikakav marketing, osim pozornosti koju je privukla nagrada "Knez Trpimir" (velike zahvale digitalnom vrtlogu knjižničarke knjižnice Kaštela, gđi Renati Dobrić) i mojeg truda u kontaktiranju medija. S obzirom na to da je "Plamen u bezdanu" imao samo jednu promociju - u Čazmi, a "Vatrena vila" dosad također samo jednu, u Puli - izgleda da knjige ipak nekim sporednim underground putevima dopiru do sve većeg broja čitatelja. Sve je to ohrabrujuće iako se ne zanosim previše kao autor jer vjerujem da mogu i trebam uvijek još bolje. Ako je u mojoj moći, želio bih nagraditi moje čitatelje sve boljim i zanimljivijim pričama i time im pokazati koliko ih cijenim.

Još malo o novom romanu. Koliko je bilo izazovno baviti se u razvoju cijele priče, profiliranju likova i događaja, ženskim likom kakav je Mila Gojsalić? Pretpostavljam da nije bilo (ili jest) lako portretirati osobu s junačkim pedigreom, herojski snažnu, ali i emocionalno kompleksnu, pritom izbjeći arhaičnost izraza i takvu "herojsku prozu" učiniti pristupačnom čitateljima digitalnog doba...? Dojam je da Vam je u tome pomogao i humor, trenutci samoironičnosti, kakvi se nalaze u romanu...

- Imam veliko poštovanje prema ženskim likovima i stvarno sam se zabavljao sa ženskim društvom u ovom romanu, za što mislim da se dobro prenosi pri čitanju. Od arhaičnosti izraza odustao sam već i s prvim romanom jer mi je namjera u tim djelima biti most između prošlosti i sadašnjosti. Nisam snimao dokumentarac o 16. st. Postavio sam sebi zadatak posredno prenijeti čitatelje u to vrijeme među likove čiji govor i izraze razumiju bez problema i s kojim suosjećaju jer dijele one univerzalne ljudske kušnje.

Otrcanost herojske proze lako je zaobići jednom stalnom stavkom koja, ironično, zvuči otrcano; vaši junaci nisu junaci jer nemaju straha, nego jer čine nešto unatoč i usprkos strahu. To je ono što im daje ljudskost koja nam je svima svojstvena. U njihovu položaju proživljavali bismo vjerojatno iste osjećaje ushićenja ili paničnog straha koji samo što nas nije rasplinuo na molekule. Humor je u tom oslikavanju čovječnosti važno oruđe za preživljavanje, a narativno prijeko potreban protuuteg dramatici. Možda je pogreška kod nekih naših autora što pokušavaju apelirati na publiku dramatičnošću likova, a nitko ne voli pretjerane dramatičare jer ispadaju ili naporni ili neprirodno isforsirani (odbijajuće umjetni). Upotrebljivi su eventualno ako gradimo sporednu karikaturu. Možda. A inače sprijateljit ćete se s likom koji vas nasmije, koji dijeli vaše slabosti i nesavršenosti i onda ćete mariti za njih kad upadnu u dramatične situacije. Čak vas onda, usred tog nekog najtežeg škripca, mogu i ponajviše nasmijati. Čini mi se nekako da se to kod nas često radi obrnuto. Publika se teško veže uz uglavnom negativne, namrgođene i hladne - stoičke likove. Doduše, u osobnom životu cijenim stoicizam. Zamišljeni grafit: Marko Aurelije bio je u pravu!

PRIČE ZA FILM I SERIJU



Budući da već imate u svom opusu dva romana, kako biste reagirali kad bi Vam bilo ponuđeno da jedan ili oba budu prebačena na film ili TV seriju? Vani nije rijetkost da se od takvih povijesnih romana produciraju jednako zanimljiva filmska i televizijska izdanja, no kod nas u međuvremenui imamo nesuvisle pokušaje igrano-dokumentarnih igrokaza i kvaziduhovite serijale kao što je Mrkomir Prvi... Vaš komentar?

- Dakle, hvala na pitanju. To bi bilo fantastično! Opći apel čitateljstvu: ako vam se sviđaju romani i znate nekog redatelja ili producenta, molim vas da im hitno dojavite o ovim knjigama. Postanite dio priče. Iako, realno, dalek je put od toga da ti svi govore kako su tvoje priče i romani filmični do TV ili filmske adaptacije. Mislim da bi "Vatrena vila" mogla ispasti dobra TV serija ili film, a "Plamen u bezdanu" definitivno trebao biti serija s više sezona. Evo, postavili ste mi hipotetsko pitanje, a ja sam se već zanio ekspanzijom nepostojećeg scenarija. Komedija! Ali da, bio bih vrlo sretan da ove priče dobiju poštenu ekranizaciju.

Kad smo kod knjiga povijesne tematike, osim Vas tko je u domaćoj produkciji takve ili slične vrste također zanimljiv autor, vjerojatno poznajete neke od kolega/kolegica? Usput rečeno, ako ste Vi "novi Aralica", tko je "nova Zagorka"...?

- Ajme, sad ste me od potencijalne TV serije stavili u seriju neugodnosti, pa dajte da se ispetljam iz njih obrnutim redoslijedom. Zahvaljujem na lijepim riječima, ali mislim da je za mene nadimak "novi Aralica" previše. Ima dosta razlika u tonu, pristupu, stilu i razigranosti kod mene i ranog Aralice. Tako da definitivno ne bih išao u tom smjeru. Također se ne bih usudio reći tko je "nova Zagorka". Nadam se da ih ima više. Budući da imam zaostali katalog knjiga za čitanje, jer stalno nešto pišem ili prevodim što sam napisao - obećavam da ću vam javiti čim nađem kandidatkinju za novu Zagorku i novog Aralicu. Vi ćete prvi znati. A inače, iako znam neke kolege spisatelje i spisateljice čiji rad cijenim, ja vam baš nisam mjerodavan za te procjene.

Što se tiče hrvatske književne scene, ne da nisam duša zabave, nisam čak ni onaj kojeg pozovu na zabave - više sam onaj koji je kod kuće jer nitko ne zna da postoji. Ne vjerujem da je itko za to kriv (osim možda mene samog - i sudbe klete! ah), nego je to samo tekuće stanje stvari. Kako sam već u odgovoru spomenuo, sjećate se, underground pisac. Ali i to je sasvim u redu, kao i svaka druga stvar u životu i ova karijera ima razine kroz koje se treba vrijedno penjati pa evoluirati iz podzemnog u nadzemnog pisca.

KAD ME ZOVU, DOLAZIM


Kako se stoji s nastavkom promocije knjige po Hrvatskoj? Kad će na red Slavonija, Osijek..., ima li interesa? Jesen dolazi, to je pravo vrijema za predstavljanje i "Vatrene vile" široj javnosti...

- Evo, upravo sam dogovorio promociju 10. studenoga u Čazmi. Nadam se dogovoriti još jednu promociju u Puli i, ako uspijem, možda premijerne promocije u mom drugom gradu Rijeci i Zagrebu. Volio bih se naravno prezentirati i Osječanima, ako me netko iz Osijeka pozove. Ma isto vrijedi i za cijelu Hrvatsku.

Mislim, šteta je ne podijeliti prezentaciju jer je na toj prvoj i jedinoj promociji u Puli bilo gotovo 100 ljudi i rasprodali su se svi primjerci. Ljudi su bili oduševljeni promocijom jer sam promijenio format. Nije onaj klasični, gdje dvije osobe sjede i izmjenjuju pitanja i odgovore, nego sam složio ppt prezentaciju "Šetnja romanom", pa vas komentarom vodim kroz sadašnjost i prošlost lokacija koje posjećuje roman. A onda nakon toga pustim snimke igrane adaptacije dviju različitih scena iz romana koje je organizirala i snimila Gradska knjižnica Kaštela u suradnji s lokalnim amaterskim kazalištem. Problem je sa mnom jer sam odgojen da ne gnjavim ljude (uložio sam već službeni prigovor majci), a morate malo gnjaviti da se dogovorite za promociju i sve ostalo vezano uz marketing. Pa me povrh toga uhvati i ono - pisac bi pisao i pričao s ljudima o tome što je napisao, a ne bi dogovarao promocije. Što da vam kažem. Ako je to grijeh, kriv sam. Osobna je odgovornost početak i kraj.

Razgovarao: Darko JERKOVIĆ
Dug i vrlo krivudav put
- Napisao sam već novi roman, ali ne znam još što će biti s njim. Sad paralelno radim na sljedećem romanu i dovršavam prijevod “Vatrene vile” na engleski. Iskreno, odnedavno razmišljam da bih prvo volio naći stalnu izdavačku kuću koja bi bila investirana u moje ideje i romane, pa i mene kao autora, jer ja tu imam čitave svjetove na čekanju. A ovako je to išlo dosad: prvi je roman preko entuzijazma poznanika (probnog čitatelja) proslijeđen u Koprivnicu, gdje su me odlučili objaviti, a drugi je bio ludi pokušaj pisanja romana u mjesec dana do posljednjeg roka natječaja i onda osvajanje prve nagrade na tom natječaju. Uglavnom, karijera romanopisca mi izgleda zasad malo kao rulet, pa sam još više zatečen kako se na kraju romani rasprodaju. I zahvalan sam što su mi objavili jedan roman na sjeveru i jedan na jugu Hrvatske, no realno ni jedan nije bio plod neke strukturirane suradnje na duže staze. Nije da tražim previše, ali siguran sam da bih u takvoj suradnji s nekim minimalnim preduvjetima mogao isporučiti i više, možda i dosta više, od jednog romana godišnje. Ideja i strasti sigurno ne manjka. Ne možete u Hrvatskoj živjeti od pisanja, ali bez neke minimalne strukture koja podupire vaš rad (ne radi se tu o novcu) ne možete baš ni pisati, a kamoli biti eksponirani na sceni. Siguran sam da je mnogo drugih autora suočeno s tim istim problemom - vise kao “plamen u bezdanu”. Vidite, čim malo zazvuči da se žalite i dramite, odmah ste manje simpatični. Ha-ha. S druge strane, roman “Plamen u bezdanu” napisan je kako bi nadahnuo ljude da se bore i ne predaju, a “Vatrena vila” kako bi nadahnula ljude da vjeruju, pa bi onda valjda i autor trebao slijediti vlastite poruke. No na kraju oni koji ti daju nadu su čitatelji sami i vi iz medija koji date malo svjetla nama što se probijamo iz sjene. A to je već nešto. Bljesak. Kao ona prva zraka preko planina koja te ubode u oko i odjednom osjetiš iznutra neizbježnost sunca. Podižete se zajedno.

Mila Gojsalić bila je naša najveća junakinja u dobu koje je grcalo muškim junacima i njihovim pothvatima. Dakle, krajnje oštra konkurencija herojskih velikaša i eto nje, obične pučanke, u utrci...

Volim misliti da je moj pristup pripovijedanju i povijesno inspiriranim romanima svjež i originalan, da ljudi u mojim pričama mogu naći oazu ljudskosti...

Mislim da bi ‘‘Vatrena vila‘‘ mogla ispasti dobra TV serija ili film, a "Plamen u bezdanu" definitivno je trebao biti serija s više sezona...

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana