Magazin
DR. SC. ROMAN DOMOVIĆ

Hrvatskoj najviše štete hrvatski mitomani
Objavljeno 17. srpnja, 2021.

Otkako je postala samostalna i neovisna, Republiku Hrvatsku tijekom sad već trideset godina konstantno prati i niz više ili manje izraženih mitova, povijesnih, političkih, ekonomskih i nekih drugih. Koji su to najveći mitovi kojima je i danas izložena RH, pitali smo Romana Domovića, višeg predavača na Informatičko-računarskom odjelu Tehničkog veleučilišta u Zagrebu, koji se osim računalnom kriptografijom bavi i dezinformacijama o Domovinskom ratu.



- Glavni su mitovi: hrvatska agresija na BiH, podjela BiH u Karađorđevu, tzv. Tuđmanova salveta kao dokaz podjele BiH, izdaja/prodaja Vukovara, dogovorene bitke od Bosanske Posavine do Oluje, Tuđmanovih 200 obitelji, preuveličan broj ubijenih srpskih civila u Oluji i direktna telefonska linija između Tuđmana i Miloševića preko specijalnog telefona. Osim što se održavaju ti stari mitovi, vidimo da se stvaraju i novi, kao što je Mesićeva zasluga za priznanje Hrvatske koju je ishodio na razgovoru s Genscherom. Već elementarna logika narušava te priče, a znanost je pokazala da su to besmislice. U cijeloj priči s tim mitovima najveći je problem što su ih širili, ali i proizvodili, određeni visoki hrvatski dužnosnici. Oni bi trebali istinom štititi Hrvatsku i hrvatske interese, a ne im štetiti produkcijom laži. Što se tiče medija, razumljivo je da kontroverze privlače čitatelje i potiču na rasprave, ali je posve nejasno kako je moguće da je u ovih 30 godina toliko puno medijskog prostora dano tim mitovima i njihovim širiteljima, a toliko malo sudionicima tih događaja i pogotovo znanstvenicima koji prezentacijom činjenica mogu prokazati mitove i opovrgnuti ih.

Jesu li mitovi doista jedan oblik ratovanja, na što također upozoravate? Možete li to malo objasniti?

- Ratovanje je možda preteška riječ, ali radi se o sukobu informacija i dezinformacija. Pojedinci i interesne skupine stvaranjem lažnih konstrukcija i plasiranjem dezinformacija pokušavaju utjecati na mišljenja, stavove i zaključivanje raznih skupina ljudi, od domaćih i stranih političara do javnosti. Takve pojave postoje odavno, bilježimo ih, recimo, u antičkom Rimu vezano uz bitke rimske vojske. One su danas redovita aktivnost u raznim sferama: vojnoj, povijesnoj, političkoj, gospodarskoj, marketinškoj itd., čak i u znanstvenoj, gdje postoji sukob znanosti i pseudoznanosti. Pseudoznanost se koristi znanstvenom terminologijom, ali zaobilazi znanstvenu metodologiju i tako producira manje ili više uvjerljive lažne konstrukcije koje se onda pokušava nametnuti kao istinu. Nevjerojatno je da neki znanstvenici rade suprotno znanosti sudjelujući u tome. Nažalost, ima ih i kod nas, koji to rade oko pitanja mitova o kojima govorimo.

Ne samo vi nego i mnogi drugi govore i o, primjerice, političkom mitu o podjeli BiH u Karađorđevu. Koliko u tome ima istine ili je sve prenapuhano, propaganda, obmana, teorija urote...?

- Sve što ste naveli dobro opisuje taj mit. Priča s podjelom BiH u Karađorđevu 25. ožujka 1991. podvala je koja nema uporišta u stvarnosti. Priča je otvorena pismom Alije Izetbegovića Franji Tuđmanu od 24. ožujka 1991., dakle dan prije tog sastanka, u kojem Izetbegović upozorava Tuđmana da će mu Milošević na bilateralnom sastanku ponuditi “neka parcijalna rješenja koja bi dijelom bila ostvarena na račun Muslimana i BiH”. S tog sastanka ne postoje ni transkript ni audio ili video zapis, tako da se sadržaj razgovora ne zna i izgleda da se nikada neće znati. Priča da se tamo dogovarala podjela BiH dolazi iz izjava raznih Tuđmanovih političkih protivnika te njemu nesklonih medija. Analiza takvih izjava i članaka pokazuje da se radi o nekonzistentnim, proturječnim i međusobno isključivim izjavama te logički besmislenim i činjenično netočnim konstrukcijama. Tu, slobodno možemo reći, teoriju urote opovrgavaju i događaji prije i nakon sastanka u Karađorđevu. Nažalost, ova teorija urote uspješno je plasirana i duboko se ukorijenila u kolektivnu memoriju, tako da će trebati još dosta vremena i medijskog prostora da se široj javnosti prezentiraju činjenice koje pokazuju kako se radi o besmislici te da se slika o tom događaju promijeni iz lažne u stvarnu. Najveća tragedija je u tome što se ta teorija urote najviše širila iz domaćih krugova, čak i iz samoga državnog vrha, što je išlo na štetu Hrvatskoj i njezinim političkim i vojnim dužnosnicima.

Koji se i kakvi mitovi vežu uz Domovinski rat, uz, recimo, operaciju Oluja? Negativistička propaganda Srbije traje i iz Beograda se uoči ovogodišnje proslave RH u Kninu može svašta očekivati... Vaš komentar?

- Ne treba očekivati da Beograd prihvati odgovornost za događaje koji su doveli do Oluje, kao ni istinu o događajima u samoj Oluji. Oni će uvijek širiti svoje laži i propagandu jer im je minimalni cilj izjednačiti krivnju, a po mogućnosti biti žrtva. Veći su problem izjave iz domaćih krugova, gdje imamo neke koje se slažu i dopunjuju srpskim propagandnim lažima, prije svega preuveličani broj mrtvih civila za čiju su smrt odgovorne hrvatske snage i teza da je Oluja etničko čišćenje Srba. Tu je i insinuacija da je Oluja dogovorena s Miloševićem. Takva insinuacija postoji i za operaciju Bljesak i vrlo je interesantno što je zajednički izvor svim tim insinuacijama o raznim dogovorima bivši predsjednik Republike Stipe Mesić.

Gledajući širu sliku društva, koliko normalnom demokratskom razvoju i napretku RH štete razni mitovi i mitologije, jesu li oni utezi prošlosti koji remete sadašnjost i okrenutost zemlje budućnosti, između ostalog?

- Imamo mali broj ljudi s velikim pristupom medijskom prostoru. Ti ljudi ne mogu prihvatiti stvarnost pa nameću svoje iluzije. To su štetne pojave jer konstantno podgrijavaju sukob u društvu oko stvari koje ne bi trebale biti sporne i drže društvo zarobljenim u nepotrebnim raspravama. Osim toga, one utječu i na poziciju Hrvatske kao države. Dobar primjer je hrvatski put u Europsku uniju, koji je i zbog nametanja lažne realnosti o događajima iz Domovinskog rata stalno nailazio na prepreke. Imali smo i političko-diplomatske aktivnosti iz BiH kojima se pokušavalo zaustaviti gradnju Pelješkog mosta, a danas imamo osporavanje prava na pošten izbor predstavnika Hrvata u BiH. Sastavni dio tih aktivnosti bio je i stavljanje hrvatskih interesa u kontekst produžetka nekakve agresije na BiH ili podjele BiH. Takve aktivnosti i svi ti događaji bili bi umanjeni, a nekih ne bi ni bilo, da se upravo iz Hrvatske nisu producirali i podgrijavali mitovi koji su ih podupirali. (D.J.)
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

TJEDNI OSVRT

Istina o Škorinoj ostavci tek će isplivati

2

RAZGOVOR: KRISTINA ERCEGOVIĆ

Fokusirati se na ono što imamo, a ne što nemamo

3

NOVI OBLICI TURIZMA: OTVARANJE NAKON PANDEMIJE

Imamo potencijale za brz oporavak u postkorona razdoblju