Ujutro, dok se vozim na posao, volim slušati radio, svidi mi se pokoja tema ili nečiji komentar, čujem neku svježu ideju, neku dosjetku, uglavnom - ponekad me baš to inspirira za temu moje kolumne, jer nastojim i sama propitivati je li moj pristup nekoj situaciji, okolnostima ili ljudima dobar.

Zanimljiva mi je neki dan bila usporedba između ljubavi prema čovjeku i ljubavi koju ljudi iskazuju kroz neke religijske stavove, nastojeći uvažiti prioritet ljubavi koju daje ili pruža Bog, tzv. agape. Odmah ću se ograditi da nisam stručnjak za religijska pitanja, osim što poznajem vjeru koja mi u mojoj duhovnoj nadgradnji ili razvoju zna pomoći da preživim nešto traumatsko ili neugodno. Međutim, dojmilo me se kad sam čula mišljenje da je čovjekova ljubav uvijek usmjerena na sebe ili potrebu da netko njega voli, a ljubav prema Bogu i Božja ljubav prema čovjeku znači samo davanje, bez očekivanja uzvrata. Koliko je to uopće primjenjivo u vremenima u kojima živimo i koliko, povežemo li to s odgojem, današnji roditelji uopće mogu naučiti svoje dijete da je dobro biti nesebičan, davati (se), voljeti druge, skrbiti ili brinuti se o drugima, kada se sugerira i uspjehom proglašava sve suprotno od ovog za što se zauzima agape.

Moja je kolumna često refleksija nekih mojih neugodnih iskustava stečenih kroz život, međutim, testirajući svoja odgojna uvjerenja i neke stavove naučene unutar obitelji, prihvatila sam i osobnu potrebu da radije idem kroz život prema onoj: Bolje da dajem nego da molim ili da sam sama potrebita. Zašto? Zato što sam osobno i sama sebi osvijestila da se osjećam puno bolje i smirenije kad ljudima ništa ne zamjeram, nego radije pokušavam pamtiti samo sretne dane. Učim tako i svoju djecu da je vraćanje u prošlost i propitivanje drugih ljudi i njihovih postupaka prema nama ili nečijih loših radnji, ružnih riječi i slično potpuni gubitak vremena i trošenje sebe na nešto što je ionako prošlo i čije smo posljedice već osjetili. Ljudi su danas užasno okrenuti sami sebi, sebični su, a djeca preslikavaju obrasce i uče da je danas važno zadovoljiti sve svoje potrebe, posebno emotivne, a što je s drugima i kako usrećiti druge oko sebe nešto je što ih se ne tiče. Današnja su djeca ipak deprivirana za paletu različitih osjećaja i načina na koji se može pokazati ljubav prema nekome. Naučila sam u svom poslu da je svatko krvav ispod kože, poanta je samo što će ga i na koji način zaderati po toj koži i gdje je točka na kojoj će početi krvariti. Nema da vas kroz život nešto ne takne i osvijestite sami sebi koliko ste u tim nekim situacijama užasno usamljeni.

Upravo zbog toga je potrebno djecu učiti na osobnim primjerima da prije svega zavole sebe, ali da znaju i voljeti druge oko sebe i da ljubav dolazi u raznim oblicima, ne samo u eros kategoriji. Ljubav prema sebi, roditeljima, prijateljima, djeci, partneru, nekim drugim dragim ljudima, raznim situacijama, voljeti možemo svakodnevno i na više razina, oplemenujući tako sebe i svijet oko sebe. I iako vam to zvuči utopistički u situaciji kada se sve oko vas ruši, kada tlo pod nogama naglo nestaje, lijepa i nježna riječ, ohrabrenje ili poticaj da ne dižete ruku od sebe ili na sebe je ono što vam baš tada treba i nema cijenu. Upoznala sam puno ljudi kroz život i kroz posao, s puno i malo novca, ali s jednom bitnom zajedničkom odrednicom, a ta je: ako nemate mali svijet velikih ljudi oko sebe, ni novac ni prestiž neće vam puno pomoći. Lijepa riječ zna otvoriti mnoga vrata. Gruba riječ zna slomiti najveće i najsnažnije ljude, a život je danas takav da je dovoljan jedan trenutak da sve što ste znali o sebi ili mislili da znate ode u vjetar. Ja i dalje vjerujem u dobro u ljudima, iako, realno gledajući, nemam puno razloga za to, ali ako i taj dio sebe izgubim, onda sam dopustila lošima da me "uhvate pod svoje" i postanem poput njih.

Ponosim se jako svojom djecom, najviše kada ih gledam, slušam i razmatram njihove postupke, a pritom u njima prepoznajem doista dobre ljude. Danas je dobrih malo, pa volim misliti da sam kao majka odradila dobar posao. Znam da kao i ja često pomislite da ovaj svijet nije za dobre ljude, i načelno bih se mogla složiti s vama, ali ako pristanemo vjerovati da samo loše ide naprijed, tek onda nema nam pomoći. Žao mi je brojne djece koja mi dolaze na terapije, žalosti me grubost drugih prema njima, kao i rezistencija i nemar sustava na takva ponašanja od drugih, onih čija se agresija, bahatost i zlostavljanje uzimaju kao prihvatljivo, nevjerojatno zvuči, ali čak i poželjno. Ne! Ništa od toga ne smije biti prihvatljivo, jer pitanje je dana kada će metom možda biti vaše dijete. I shvatit ćete kako ima puno zapreka na putu da vi kao roditelj pomognete svom djetetu. Zato, roditelji, učite djecu lijepom, podučite ih da je biti čovjek moguće jedino ako imamo potrebu ljubiti i sebe, ali i druge. Za to nam ne trebaju knjige, savjeti, mudrosti, nego samo srce u kojemu uvijek treba mjesta za nekoga tko je taj dan na rubu da mu netko loš "slomi" sve dobro i nježno. Svi smo lako lomljiva roba, samo, kako sam puno puta istaknula, neki imaju nekoga tko će ih polijepiti u novu cjelinu, ali mnogi upravo zbog sebičnosti društva često nemaju nikoga da ih digne kad padnu, pokupi djeliće. Zato, budite kada možete nečije ljepilo. Kada jednom vi budete u istoj prilici, vratit će vam se. Meni se vratilo ondje gdje sam najmanje očekivala. I zato i dalje vjerujem u dobre ljude. Nekako mi ih uvijek život na vrata donese. A i ja pokucam na pokoja. Uzvraćam.