Kuća Wranka: Secesijska kuća u kojoj su 1911. živjela 52 stanara
Datum objave: 15. siječnja, 2024.
U staroj osječkoj Njemačkoj ulici (danas Ulica grofa Pavla Pejačevića) među
stilski raznoliko oblikovanim prizemnicama ističe se jednokatna secesijska
najamna kuća osječkog graditelja Wranke. Graditelj Pavao Wranka rođen je 9.
svibnja 1861. u Poljskoj, a u Osijek je stigao poslovno, zbog izgradnje nove
gornjogradske župne crkve, nakon čega je ovdje nastavio građevnu djelatnost i
osnovao obitelj. U početku se udružio s osječkim arhitektom Adalbertom Bauerom,
s kojim je 1902. sagradio zajedničku secesijsku jednokatnu uglovnicu,
Bauer-Wranka, na uglu Radićeve ulice i Gajeva trga, te identično oblikovnu
ugrađenu kuću osječkog gradskog fizika, dr. Alfonsa Muže, liječnika koji je
balzamirao tijelo pokojnog biskupa Josipa Jurja Strossmayera. U Donjem je gradu
1902. sagradio najveću donjogradsku secesijsku zgradu, zgradu bivše Učiteljske
škole, tzv. Preparandiju, u kojoj danas djeluje Obrtnička škola.
Nakon smrti arhitekta Bauera Pavao Wranka nastavlja intenzivnu samostalnu
graditeljsku djelatnost, te je sagradio još nekoliko secesijskih najamnih kuća,
najviše u Gornjem gradu.
Među tim se secesijskim kućama nalazi i kuća u
Pejačevićevoj ulici, u kojoj je i živio i imao svoj građevni ured.
Ta secesijski oblikovana katnica sagrađena na prostranom placu imala je i
nekoliko zgrada u dvorištu, te je kuća ukupno imala 34 sobe, četiri kupaonice,
dvije pisarnice, devet kuhinja i 30 nusprostorija organiziranih unutar jednog
trosobnog, pet četverosobnih i dva šesterosobna stana, u kojima su 1911. godine
živjele 52 osobe. Široko je pročelje omeđeno dvama plitkim rizalitima koji se
probijaju u zonu krova bogato ukrašenu secesijski stiliziranim štukaturama.
Osobito su raskošno oblikovane kartuše nad prozorima prvoga kata, kojima se
granaju floralni motivi. U zoni prvoga kata nalaze se balkoni ograđeni
secesijski stiliziranim kovanim ogradama, a i izvorna drvena stolarija obiluje
mnogim rezbarenim detaljima.
Izvorne secesijske drvene vratnice središnje smještenog kolnog ulaza nisu
sačuvane, a jedini je preostali podsjetnik na njihovu gracioznu secesijsku
ljepotu očuvani oberliht isprepleten vitičastim linijama ispunjenim staklenim
plohama različitih oblika. Vrhovi rizalita, koji visinom probijaju liniju
krovnog vijenca, polukružno su zaobljeni i flankirani stupcima, dekoriranim
štukoaplikacijama, nad kojima su postavljeni, djelomično sačuvani, voluminozni
limeni ukrasi, koji su vrlo vjerojatno bili izrađeni u limarskoj radionici
Šimuna Paulaya, rođenog 1863. u Osijeku, gdje je i umro 13. siječnja 1921.
Zanimljiv je podatak da se limarskim obrtom bavilo više članova te osječke
obrtničke obitelji i da je limarsku radionicu od 1893. do 1907. službeno vodila
Šimunova supruga, Osječanka, Josefina Paulay, rođena Schott. Od njihovih pet
sinova - Ljudevit je rođen 1894., Šimun 1896., Florijan 1899., Stjepan 1903., a
Dragutin 1910., limarskim se obrtom nastavio baviti Šimun, a ostali su uglavnom
postali trgovci. Paulayeva se limarska tvrtka od 1910. do 1944. bavila i
proizvodnjom kućnih brojeva i natpisa. Na ovoj se kući vidi da je nekoć imala,
kao i mnoge druge osječke kuće, sustav za pohranu kišnice, koja se, kao tehnička
voda, najčešće koristila za kupanje, pranje posuđa i rublja te ispiranje zahoda.
Iz vanjskih se rina drvenim koritima, iznutra obloženih limom, kišnica slijevala
u velike metalne tankove obložene slamom, da se voda zimi ne zamrzne, te
ograđene drvenim letvama, da se slama ne trusi po tavanu, čime bi se smanjila
svrha njezina postavljanja kao izolacije.
OBITELJSKA KUĆA I URED PAVLA WRANKE
U ovoj je secesijskoj kući Pavao Wranka živio sa svojom obitelji i
projektirao, te vodio svoje poslovanje, od njezine izgradnje do smrti 1927. U
kući je nastavila živjeti njegova supruga Helena Wranka. Pavao Wranka nakon
smrti arhitekta Adalberta Bauera nastavio je samostalnu građevnu djelatnost,
koju je poslije proširio i na prodaju drva, te je aktivno sudjelovao u rušenju
baroknih zidina osječke tvrđave. Očišćene je barokne cigle upotrebljavao za
gradnju kuća čiju je izgradnju ugovorio, a višak je cigala prodavao preko
oglasa, kao i drva, u osječkim dnevnim novinama. U ovoj je kući bilo i sjedište
građevinske tvrtke Wranka i Graff, a graditelj Gustav Graff ovdje je nastavio
djelovati i nakon Wrankine smrti.