Pri kraju istočne strane Kolodvorske ulice, danas Ulice Stjepana Radića, u bloku između nekadašnje Plinare i nekadašnjeg paromlina Union, nalazi se i nevelika decentna dvokatnica, u art deco stilu, obitelji Rujer. Njezino je čisto pročelje u prizemlju ispunjeno trima velikim otvorima kolnog ulaza i dvama ulazima, s pripadajućim izlozima dućana. Prvi je kat ispunjen trima velikim trokrilnim prozorima s oberlihtima, a prozori drugog kata znatno su manjih dimenzija, dvokrilni i bez uobičajenih oberlihta.

Pročelje se od prizemlja prema vrhu rasterećuje i dobiva neobičan izgled. Vertikalna je podjela pročelja izvedena dvama širokim vijencima kojima je prizemni dio od pročelja prvog i drugog kata jasno odijeljen, a jednako takav čisti vijenac zaključuje pročelje nad drugim katom. Horizontalna je podjela pročelja izvedena plitkim rizalitom na njegovoj lijevoj strani u kojemu se nalazi kolni ulaz i nad njim smješten balkon, te trima plitkim pilastrima koji se protežu čitavom visinom prvog i drugog kata između vijenaca. Čiste ravne zidne plohe i glatki pilastri pročelju daju smireni dojam. Vrhovi pilastara završavaju okomitim plitkim izduženim kvadratnim ukladama na vrhu kojih su aplicirani kvadratni kapiteli. Kapiteli pravokutnih oblika s plitkim reljefnim motivima izvedeni su od pirogranita u poznatoj tvornici keramike Zsolnay u Pečuhu.

Slične primjerke fasadne dekoracije iz Zsolnaya nalazimo i na kući Kokanović u Reljkovićevoj ulici, a potječu iz 1912. godine. Ova sličnost nije nimalo slučajna jer je projektant i graditelj kuće Kokanović bio osječki graditelj Ante Slaviček, koji je za pročelje obitelji Kokanović 1912. godine naručio pirogranitne dekorativne ukrase, među kojima je najraskošniji nad ulaznim vratima. Kuća Rujer također je djelo graditelja Ante Slavičeka projektirano 1927. godine, pa ne treba čuditi sličnost dekorativnih motiva. Slaviček je bio stalni naručitelj pirogranitnih dekorativnih elemenata za ukrašavanje pročelja, ali i pirogranitnih cijevi koje su služile za potrebe kućne odvodnje, tj. kanalizacije. Te kanalizacijske cijevi, proizvedene u tvornici Zsolny, i danas služe svojoj svrsi u mnogim osječkim kućama sagrađenim od kraja 19. stoljeća do Drugog svjetskog rata.

Posebnost je ove kuće i ta što je graditelj Slaviček kuću projektirao za svoje "prijatelje", obitelj Rujer. Naime, Slavičekov je sin Dušan oženio Sofiju Rujer, kćer Franje i Ruže Rujer. Rujerovi su bili osječki posjednici i gostioničari. Njihove su se gostionice i krčme nalazile u Radićevoj i Gundulićevoj ulici tik do kuće u kojoj su Slavičekovi stanovali i imali sjedište i razne graditeljske radionice svoje tvrtke. Tako su nasljednici ove kuće obitelji Rujer postali i Slavičekovi unuci, djeca Dušana i Sofije Slaviček, Zvjezdica, Dušica, Slavimir i Dragica. Dušan Slaviček, zet Rujerovih, još je kao gimnazijalac izlagao svoja djela zajedno s budućim slavnim kiparom Oskarom Nemonom. Dušan Slaviček bio je također građevinski inženjer i kao državni činovnik često je uredbama bio premještan na nove poslove izgradnje željeznica diljem bivše Jugoslavije, tako da se svako njegovo dijete rodilo u drugom dijelu zemlje: Zvjezdica 1937. u Beogradu, Dušica 1939. u Karlovcu, Slavimir 1946. u Osijeku te Dragica. Dušan Slaviček objavio je 1949. u Beogradu, u sklopu Priručne biblioteke Ministarstva željeznica, knjigu Obilježavanje novih željezničkih pruga, koja ima 140 stranica. Sva djeca Sofije i Dušana Slaviček i danas žive u Zagrebu, a prije dva mjeseca napustila nas je u 87. godini njihova najstarija kći Zvjezdica Mikulić, rođena Slaviček, koja je bila profesorica biologije i autorica više djela vezanih uz zaštitu životinja, a osobito ptičjih vrsta. Zvjezdica Mikulić bila je i koautorica knjige Prirodne znamenitosti Hrvatske. Gospođa Mikulić, kao i ostali članovi Slavičekove velike obitelji, ostali su zaljubljeni u Osijek i prenijeli su nam mnoštvo sjećanja na svoje osječke pretke koji su ostavili trajan pečat u ljepoti našega grada.