Gotovo svaku stvar možemo sagledavati hvalospjevima i bajkama o svemoći tehnologije što naš život čini ljepšim, uzbudljivijim i ne tako sivim. S druge strane su strahovi i zlouporabe te nostalgija za tzv. nekadašnjim životom bez svemoći medija, mobitela i društvenih mreža. Međutim, istina nije u sredini kako bi se to obično govorilo - istina je skrivena, kaže doc. dr. sc. Nenad Vertovšek, suradnik Poslovnog veleučilišta Zagreb, te dodaje:

- Od pojave Facebooka i Zuckerberga kao jednog od "novih vladara svjetskih medija" istina se povlači, jer više nije važna. Nije važno je li nešto istinito i ispravno, već koliko emocija i senzacija osjetilima donosi. Među ostalim, nismo ono što mislimo da jesmo, već što činimo sebi i drugima. Na jednakoj udaljenosti (ali ne u sredini) između teorija zavjera i strahovanja, ali i pobožnosti i robovanju prema društvenim mrežama, nalazi se sadašnjost u kojoj podcjenjujemo medijske manipulacije, a precjenjujemo svemoć koju sami dajemo u ruke malim ekranima i ljudima iza njih. Gotovo kao u feudalna vremena, ne želimo biti prevareni, ali se ponizno klanjamo prevarantima i vladarima koji su gori od većine nas. Zato ovo vrijeme i zovu tehno-feudalizam, carstvo tehnologije i feudalnih odnosa koji ponovo jačaju. Stoga i ne postoji "tajna" društvenih mreža, već njihovo zajedništvo i korporacijski interesi da nam stvarnost učine po njihovoj mjeri, više nego nam informacijski i komunikacijski pomažu i potrebni su. To je jednom i Zuckerberg osobno priznao, i nastavio se na Meta platformu.

Jesu li društvene mreže po mnogo čemu zapravo svojevrsno bojno komunikacijsko polje, naročito posljednjih godina...?

- Bojno polje je doista dobar naziv, to je tzv. hibridni rat u koji smo uvučeni, ali i ne znamo da ratujemo. Samo povlačimo nevažne konce, udaramo tipke i postajemo robovi "influencera" svih vrsta, neprofesionalaca koji nam odvlače pozornost prema modi, seksu ili dokolici, te plaćenih profesionalaca koji nam odvlače vrijednosti prema novcu, milijardama što se (ne) troše na cjepiva ili oružja za Ukrajinu. Važno je misliti kako je sve normalno što se događa i kako tu ništa ne možemo učiniti. Korona je nas i njih naučila kako se (ne) vjeruje u činjenice ili vlastito iskustvo, nego u stereotipe i pripremljena rješenja za "zbunjeno stado". Stoga, kada govorimo o negativnom, ili sve više prevladavajućem utjecaju medija i društvenih mreža, trebamo početi od osvještavanja svih, najprije mladih, kako je stvarnost koju nam pružaju zapravo samo skup dogovorenih iluzija. U kojima i sami sudjelujemo, posebno kada Nas odvajaju od Drugih. Medijska pismenost i kritičko razmišljanje trebaju biti neodvojivi dio digitalne pismenosti, time bismo najbolje mladima ostavili šansu da promijene ovakav digitalizirani svijet. Onda bi virtualno bojno polje imalo bolje lokalne i globalne igrače, gdje "gaming" postaje politikom, a politika "gamingom".

Digitalnim osvajačima našeg uma i tijela bitno je da pristanemo na ovu ili onu iluziju kako smo i mi važniji nego nam se čini, i mi (!) nešto rješavamo. A zapravo jedino je važno tko, koliko i kako odvlači novac od onog što je potrebno obrazovanju, zdravstvu, zbrinjavanju i sličnom. Virtualnost pritom još nije zaživjela i sazrela potpuno, nova porcija otuđenja slijedi u daljnjem premještanju naših emocija, osjeta i vrlina u virtualna polja budućih avatara, botova i umjetne inteligencije koje sada ne možemo ni zamisliti. Oni sami po sebi nisu problem, već ljudska pohlepa, sve veća koliko i pljačka slobode i novca digitalnim putem. Uvijek iznova ponavljam kako se ne treba bojati umjetne inteligencije, već ljudske (ne)inteligencije...

Mogu li se društvene mreže, napose internet kao takav, uopće nekako regulirati zakonima, pravilima, propisima... Imamo u EU takozvani Zakon o digitalnim uslugama (DAS)...?

- Kako bi se donekle ograničilo (sve)moć digitalnih platformi, Europa je to nastojala učiniti kroz dva akta, odnosno unapređenja pravila o digitalnim tržištima i digitalnim uslugama. Ako to uopće možemo skraćeno objasniti, trebalo je osigurati jednake uvjete za sve digitalne tvrtke, bez obzira na njihovu veličinu, spriječiti nelojalnu konkurenciju, nametanje korporacijskih interesa i povećati nadzor i ovlasti radi sigurnijeg digitalnog pristupa. No, kao i u globalnoj politici, veliki nastoje marginalizirati manje - od gotovo deset tisuća internetskih platformi u EU više od 90 posto su male i srednje tvrtke. S obzirom na raskorake u idejama i stvarnosti na europskoj i globalnoj razini koje ne treba posebno objašnjavati, u digitalnoj se sferi jednostavno događa slično kao i u zdravstvenoj sferi u koroni ili vojnoj sferi kojoj odgovara ratovanje i trošenje novca u Ukrajini. Moguće je i kako su pipci te globalne pohlepe u oba slučaja negdje "spojeni". Postoje metode kojima otkrivamo ili sankcioniramo mržnju u medijima, ali što je s mržnjom koja ima licencu od strane visokih europskih dužnosnika ili onih kojima plaća i boljitak ovise koliko će proizvesti Mi/Oni podjela?

Na svojedobnoj raspravi o promjenama u reguliranju digitalnih tržišta i usluga zabilježio sam Christel Schaldemose iz Danske koja jasno govori kako su "predugo tehnološki divovi imali koristi od nepostojanja pravila. Digitalni svijet razvio se u Divlji zapad, gdje najveći i najjači postavljaju pravila", uz zaključak kako je u gradu potreban novi šerif. Međutim, tomu bih dodao svijest o široj europskoj i hrvatskoj stvarnosti gdje je možda u gradu i dalje stari šerif koji proširuje svoje ovlasti!? U digitalnoj stvarnosti običnih ljudi pritisnutih između deklaracija i poteza pohlepnih egomana sve manje je mjesta za (digitaliziranje) pitanja o slobodi, iskrenosti, poštenju ili socijalnoj pravdi. Uostalom, to sve manje netko i proklamira, jer "živi za danas, pusti jučer i sutra" zapravo nas tjera da pristajemo na trule kompromise u kojima su Gucci ili Lidl, zastarjeli ili najnoviji mobiteli, više ili manje lajkova, jedina područja i dileme u kojima, kao, imamo slobodu kupovanja života. To doista podsjeća na prokletstvo stare ironične, danas sarkastične, izreke "dabogda živjeli u zanimljivim vremenima" gdje je zanimljivo danas nepravedno, trulo i okrutno, samo digitalizirano.

Trebaju li tvrtke zabranjivati na poslu surfanje po internetu i društvenim mrežama zbog osobnih razloga, nevezano uz posao koji obavljaju, i pritom kažnjavati takve pojedince, o čemu se također vodi žučljiva rasprava na mrežama...?

- To možda ovisi o vrsti posla gdje razloga za to i vremena uopće nema, ili ste uhljeb koji ne ovisi o svom poslu, već o onom tko mu je takav posao omogućio. Problem je i naše ukupno vrijeme, vrijeme i posla, i zabave, i odmora, i obitelji ili prijatelja, koje trošimo na suludo tipkanje i proizvodimo adrenalin i dopamin da bismo ga trošili mjereno u eurima, a ne ljudskosti. Mislim da vremena za digitalno (samo)zadovoljavanje imamo i izvan posla, te ovisi i o tome koliko je i kako taj posao organiziran da nemamo vremena za "sitna surfanja". Posebna stvar je da javne i državne službe na to nemaju puno prava jer su plaćeni novcem poreznih obveznika. Koliko je to jasno samim poreznim obveznicima vidljivo je iz opće situacije, stvarno i mentalno. Šire gledajući, postoji medijska ovisnost, ovisnost o medijima u nihovoj upotrebi i ciljevima - ponovo treba osvijestiti činjenicu da globalni mediji i tzv. mainstream mediji više ne odražavaju stvarnost ili pomažu da razotkriju iluzije. Mediji konstruiraju našu stvarnost i potiskuju stvarnost koju mi sami doživljavamo ili stvaramo promišljajući iz iskustva nas i drugih.

Zaključno, koristite li i sami, i koje društvene mreže, koja su i kakva iskustva? Ako ne koristite - zašto?

- Možda zvuči oksimoronski (no takvi su i mediji), odnosno spoj nespojivog - koristim ih samo u slučaju dolaska do boljih informacija ili istraživanja, te malo opuštanja kroz sadržaje glazbe, prirode, zdravog humora ili kontakta s dragim ljudima. Inače, klasične teme mainstream medija i portala, posebno rasprave na forumima koji su većinom kanalizacijski digitalni ispusti, izbjegavam što više mogu. (D.J.)