Mislim da treba naglasiti razliku između pojma demokracije kao takvog i liberalne demokracije kao oblika demokracije u državama Zapada. U mnogim smo situacijama svjedočili, recimo u javnim raspravama oko provedbe pojedinih referenduma, kako u javnoj sferi postoje različita shvaćanja pojma demokracije - navodi izv. prof. dr. sc. Ivan Balabanić s Odsjeka za sociologiju Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, te u nastavku svoga priloga za Magazin piše:

- Demokracija je u doslovnom grčkom prijevodu vlast iz naroda. U kratkim crtama, ideja je da građani slobodnom voljom biraju kandidate koji se kandidiraju na izborima te se na taj načini volja naroda ili legitimitet prenosi s naroda na izabrane kandidate. Liberalna demokracija je donekle razrađenija ideja od ideje same demokracije i nastala je u 18. stoljeću s nastankom liberalne ideologije. Sukladno liberalnoj tradiciji, liberalna demokracija, za razliku od demokracije koju mnogi shvaćaju kao vladavinu većine, težište stavlja na slobodu svakog pojedinca u društvu. Demokratska država dužna je zaštititi sve manjine u situacijama u kojima bi većina kroz izbore ili referendume mogla nametnuti pravila koja bi ograničila njihova temelja ljudska prava i slobode. Problem je u tome što su često prava i slobode pojedinca, poput prava na spolnu orijentaciju ili prava državljana drugih država da rade u tvojoj državi, u diskrepanciji s vrijednosnim sustavom i svjetonazorom većine.

U ovom momentu vidim jedan od važnijih faktora sukoba političkih elita i velikog broja građana u državama liberalne demokracije. Takav jaz u EU-u i SAD-u vješto koriste i različiti populistički akteri koji u takvim momentima traže teme preko kojih će mobilizirati građane za vlastite političke ciljeve. Osim spomenutih ideoloških razlika između političke elite i velikog broja građana, treba pridodati i činjenicu da se značajan broj političkih i ekonomskih odluka donosi u globalnom okružju i da su države izgubile dio suvereniteta prilikom donošenja mnogih odluka. Nastavno na takvu situaciju, građani pokazuju sve veće nezadovoljstvo jer imaju osjećaj kako su relevantni samo u trenutku političkih izbora, a da nakon toga političari vode države nezavisno od predizbornih obećanja i želja birača. Prevladava mišljenje kako se političke elite bave vlastitim interesima i karijerama te da često ne mare za mišljenje građana glede određenih pitanju, nego da se vode interesima nadnacionalnih organizacija poput Europske unije ili NATO pakta. Zbog takvog prekida svjetonazorskog i predstavničkog odnosa između izabranih političara i njihovih birača često se govori o krizi demokracije.



- Populizam je zasigurno jedan od najčešće korištenih pojmova u političkim raspravama. Ipak, u javnoj komunikaciji nije do kraja razjašnjeno što pojam populizam karakterizira i na koga bi se trebao odnositi. Države Zapada i društva koja žive u liberalnoj demokraciji uvjereni su kako je liberalna demokracija, koja je na Zapadu postala i sinonim za samu demokraciju, najbolji mogući oblik političko-društvenog uređenja i sukladno tome imaju potrebu ideale liberalne demokracije u većoj ili manjoj mjeri nametati svim članovima društva, pa čak i državama diljem svijeta. U takvom kontekstu često se o političarima koji iznose stavove, a koji nisu u suglasju s politikom trenutačnog vodstva Europske unije, nezasluženo priljepljuje etiketa populista, neovisno o tome što oni nemaju karakteristike koje bi ukazale na populizam. Populizam nije neslaganje sa službenom politikom Europske unije, euroskepticizam ili kritički odnos prema nekim idejama liberalne demokracije. U politologiji i sociologiji postoji više gledišta na fenomen populizma - od populizma kao retoričkog stila do populizma kao "mekane" ideologije. Smatram da na populizam prvenstveno treba gledati kao na "tanku" ili "mekanu" ideologiju koja u središtu ima ideju podjele društva u dvije antagonističke skupine, na narod i elitu. Radi se o "tankoj" ili "mekoj" ideologiji, jer za razliku od drugih velikih ideologija poput npr. nacizma ili socijalizma, populizam ne teži davanju odgovora na sva društvena pitanja, nego se jedino bazira u specifičnom pogledu na društveni i politički život u kojemu postoje samo dvije antagonističke skupine - narod i elita. Na narod se gleda kao na skupinu poštenih "malih" ljudi, kao na skupinu ljudi koja je izgubila mogućnost sudjelovanja u procesima političkog odlučivanja te kao na skupinu koja više nije suverena i potpuno je ovisna o odlukama elite. S druge strane, na elitu se gleda kao na kompaktnu i umreženu skupinu pojedinaca koje predstavljaju istaknuti pojedinci iz područja politike, financija, kulture i medija. Elita je moralno izopačena, korumpirana i vodi se jedino vlastitim interesima na štetu poštenog i neiskvarenog naroda.

Populisti narušavaju demokraciju zbog više razloga. Populisti se a priori negativno odnose prema određenim društvenim skupinama, politika im je utemeljena na stvaranju raskola, a stavove iznose kroz senzacionalističku retoriku koja često nudi pojednostavljenja rješenja za komplicirana društvena pitanja. Takva politika i javna komunikacija narušava uobičajeno demokratsko funkcioniranje društva. Naravno, kada takvi političari preuzmu vlast u pojedinoj državi, onda je i reputacija države kojom oni upravljaju ugrožena.



- Ne bih rekao kako je politika predsjednika Milanovića populistička nego je njegova retorika na određen način bombastična za medije. Mislim da se u njegovom slučaju radi o svojevrsnom političkom pragmatizmu i da se on namjerno i promišljeno služi takvom retorikom u točno određenim područjima u kojima ima mogućnosti suodlučivanja. Ako se sagledaju ovlasti koje ima predsjednik države, koje su takve da se predsjedničku funkciju često uspoređivalo s ukrasnom biljkom fikus, onda dolazimo do toga da predsjednik Milanović u političku arenu može ući jedino kroz svoje bombastične javne nastupe. Predsjednik Milanović jedino preko agresivne retorike i napada na vladajuću stranku ima mogućnost postati relevantni faktor političke scene i osigurati sebi drugi predsjednički mandat.

Kada govorimo o populizmu u Hrvatskoj, trenutačno ne vidim političke aktere koje bi se bez okolišanja moglo uvrstiti među populiste. Imamo euroskeptike, konzervativce i protivnike liberalne demokracije, ali, kako smo već rekli, takve političare i stranke ne možemo definirati populističkima samo zato jer su u nesuglasju s trenutačno dominantnom politikom EU-a ili Vlade Republike Hrvatske. Takve stranke i političari samo nude drugu viziju Europske unije i Hrvatske. Možda je jedina relevantna populistička stranka u Hrvatskoj Živi zid, ali, kao što znamo, u posljednje vrijeme ta stranka i nema prevelik broj simpatizera.

- Mediji i društvene mreže imaju veliku ulogu u rastućem trendu populističke politike u državama Zapada. Dovoljno je sjetiti se predsjedničkih izbora u SAD-u 2016. i načina na koji su mediji pomogli Donaldu Trumpu na početku njegove političke kampanje. Mediji s jedne strane vole populističke političare jer su zanimljiviji za publiku i donose gledanost ili čitanost. Ne treba smetnuti s uma i društvene mreže preko kojih populistički političari imaju izravnu komunikaciju sa svojim simpatizerima te preko kojih ostvaruju vrlo laku komunikaciju s građanima. S druge strane, nije rijetkost da i sami mediji pokleknu populističkom izvještavanju o određenim temama, jedino što za razliku od političara ne traže glasače nego medijsku publiku i zaradu. Mediji također znaju u svojem izvještavanju raditi jasnu populističku distinkciju između poštenog naroda i korumpirane elite, često pojednostavljuju društvenu stvarnost, a koriste se i senzacionalizmom kao magnetom za publiku - što su sve osobine tzv. medijskog populizma.

Nažalost, pandemija, rat u Ukrajini, energetska kriza i inflacija vuku nas prema ekonomskoj krizi i medijske kuće u strahu za vlastitim opstankom postaju sve sklonije medijskom populizmu, a to ide naruku populističkim političarima, a, nažalost, na štetu demokratske političke kulture.

Piše: Ivan Balabanić