Među biblijskih sedam smrtnih grijeha, kako ih definira religijska teorija i praksa, izostalo je laganje, odnosno izrijekom se ne spominje. Ili je laganje "skriveno" u okvirima evidentiranih grijeha poput oholosti, zavisti itd. Za komentar oko te "dvojbe", kao i za komentare na neka druga pitanja vezana uz temu laži i laganja, zamolili smo prof. dr. sc. Kristijana Krkača sa Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta (ZŠEM).

- Pretpostavljam kako većina čitatelja misli da je ovo što pišem istina, a ne laž. Jer su naivni, jer misle kako profesor ne bi lagao ili jer vjeruju kako razlikuju istinu od laži. Sve rečeno u nastavku teksta provjereno je, a i sam tekst provučen je kroz sustav za otkrivanje plagijata (0 %) jer zasigurno bih lagao predstavljajući se kao autor teksta koji nije moj. Što se tiče pitanja, moguće je kako se među motivima za laganje ponekad nalaze oholost i zavist. Nadmenost često implicira iskrivljavanje istine, namjerno govorenje neistine i izmišljanje. Laganje je u kršćanstvu eksplicitno zabranjeno ("Ne reci lažna svjedočanstva.") napose pri svjedočenju kao davanju izjave o kome ili čemu (na sudu). Oko toga se slažu židovi, kršćani, muslimani, hindusi, budisti itd. Slučajevi iskrivljavanja istine i laganja među vjerskim vođama nisu rijetkost (najnoviji primjer je niz laži moskovskog patrijarha Kirila, za kojeg postoje dokumenti kako je bio agent KGB-a, u njegovim izjavama o ruskoj invaziji na Ukrajinu). Možda postoji i korelacija između radikalnosti vjerske zajednice i količine laži. Teško je vjerovati kako vjerski vođe ne znaju istinu jer su u drugim stvarima itekako dobro informirani i promišljeni.



O laži su govorili i pisali i Aristotel, Toma Akvinski, Platon i mnogi drugi filozofi i teolozi. U svom djelu "Država" Platon je filozofima-kraljevima dopustio "plemenitu laž". Je li ta Platonova "filozofija laži" izdržala test vremena, da se tako izrazim?

- Mnogi su filozofi pisali o laganju (među ostalima i autor ovog teksta, vidi: Krkač, Mladić, Buzar 2012:1-10 o pojmu automatskog laganja). Zasigurno se godišnje objavi bar jedan filozofski tekst o laganju u svjetskim časopisima i to svjedoči o interesu za temu ne samo jer je važna nego i zato što se ljude na najmoćnijim mjestima često hvata u laži (gospodarstvenici, suci, političari itd.). Laž (vidi transparent s natpisom "LAŽ" umjetnika B. Bućana) u doslovnom smislu je namjerno govorenje neistine kao istine u svrhu obmanjivanja onoga kome se govori, svrhu vlastite dobrobiti lažljivca ili oboje. Lažljivac mora znati što je istina kako bi servirao neistinu kao istinu (ili obrnuto), mora znati da onaj kome laže ne zna istinu (izbjegavanje dvostruke igre laganja), mora imati namjeru lagati (prije čina ili samim činom) i mora izgovoriti neistinu (šutnja nije laž, ali je slutnja). Laž razlikujemo od govorenja neistine kao istine (čovjek možda ne zna ili misli da zna), od govorenja nepotpune istine i od izmišljanja istine (eng. bullshit) koje se sastoji u potpunom izmišljanju istine ili neistine neovisno o činjenicama.

Ako prihvatimo da postoji "plemenita laž", koja bi i kakva bila njezina uloga u današnjem društvu?

- Laganje je moguće i zahtijevati. Zamislimo da nadređeni veli podređenom u kompaniji ili stranci da radnicima ili članovima laže i kad ga radnici ili članovi pitaju što je rekao šef, podređeni kaže: "Rečeno mi je da vam kažem…", čime je pobudio sumnju u to da je nadređeni tražio da im laže. Laž ima i vrste. Prva je doslovna i punokrvna laž, kako je opisana. Postoje plemenita i bijela laž kao laganje sa svrhom nekog cilja koji se govorenjem istine ne bi mogao ostvariti (za dobrobit drugih, iako se često zlorabi za vlastitu dobrobit pod krinkom dobrobiti drugih). Postoji i automatska laž koja je dio naših svakodnevnih jezičnih igara i oblika života (velika većina ljudi na pitanje kako je odgovara "Dobro sam"). Zanimljivo je etičko opravdanje nemoralnosti laganja iz perspektive Kantove etike. Naime, ako se laganje može učiniti univerzalnim, onda je bar dopušteno. No ako poopćimo laganje, onda je dopušteno da svi uvijek lažu svima, a to bi pak samo laganje učinilo krajnje nesvrhovitim i neuspješnim jer bi svi očekivali da im svi ostali sve vrijeme lažu, a laž se pod vidom uspješnosti temelji na tome da se nekima neko vrijeme može uspješno lagati (recimo političari djeluju prema tom načelu). No ako bi laž bila praktično nemoguća, onda bi laganje bilo iracionalno (osim kod patoloških lažljivaca) pa je samim time nepoopćivo i nemoralno. Možda je nemoralno jer je paradoksalno. Govorenje istine može se poopćiti (iako je teško zamisliti društvo u kojem bi svi bili iskreni i govorili istinu svima cijelo vrijeme; zamislimo samo iskrene odgovore na pitanja o tome kako se nekome čini nečiji izgled, frizura, odjeća, šminka, stan, automobil itd.).

No, bez obzira na to kako se tumači laganje, važnost i uloga laži (danas bi rekli lažnih vijesti, alternativnih istina...) u 20. stoljeću prepoznata je kao moćno političko i medijsko oružje za obmanu ("sto puta ponovljena laž postaje istina"). Sa svim tim u vezi, može li se govoriti i o nekim olakotnim okolnostima u tom smislu ("tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen")? Možda u ekonomskom smislu, u menadžmentu - malo laži o konkurenciji ne škodi...

- Laž je uvijek laž. Dr. House tvrdi: "Svi lažu." Doduše, ne tvrdi kako to čine uvijek, pa se ne može pitati je li njegova izjava također laž, ali to je moguće (on je mislio na pacijente i članove njihovih obitelji). Ferengiji (fiktivna vrsta iz serije Star Trek DS9) imaju pravilo: "Kad si u nedoumici - laži" i pravilo "Neka ti laži budu dosljedne" (Behr 1995). Oni se de facto ponašaju kao i mi ljudi, samo što jasno opisuju svoju praksu kao laganje, dok mi izbjegavamo stvar nazvati pravim imenom. Laž je oduvijek imala ulogu u društvu. Na lažima se temelje najveći događaji u povijesti i životi ljudi koji su u njima odigrali presudne uloge. Djeca čim nauče govoriti (možda i prije) nauče lagati, ali su pritom vrlo nemušta pa ih se otkrije, no kako su strojevi za učenje, brzo usavrše laganje i prepoznavanje laži npr. svojih vršnjaka i roditelja. Usvoje jezičnu igru laganja. I kao odrasli nastave tom stranputicom. Kunemo se u izvornost, istinoljubivost i govorenje istine, a istovremeno govorimo neistine, poluistine, izmišljene istine i laži svih vrsta. To je igra koju treba znati igrati. Danas je to možda malo teže, ali nije praktično neizvedivo.



Ukupno uzevši, koliko se danas laž etablirala kao društveno obilježje (fenomen) našeg vremena, trećeg desetljeća 21. digitalnog i globalno umreženog stoljeća? Portali, mediji, društvene mreže - sve je krcato lažima, lažnim vijestima, žutilom i crnilom... istina se teško probija, bar se tako čini, premda taj dojam nekad vara. Vaš završni komentar?

- Mislim da laži nisu glavni problem u suvremenom gospodarstvu, pravosuđu, politici pa i znanosti, kulturi ili svakodnevici, nego izmišljene istine ili potpuno fabricirane priče bez sveze s činjenicama. Obmanjujuće, potpuno izmišljene informacije, nova su prava nepravda. Laž je danas relativno lako otkriti provjerom nekoliko neovisnih izvora dostupnih online. Pod vidom učinka možda je najgora laž ona koju pojedinac ili skupina izgovaraju (tj. čine, jer laganje je čin) o samima sebi. Na koncu vjerovanje u sliku koju oblikuje niz takvih dosljedno ponavljanih laži. Tako dobivamo ljude i cijela društva koji imaju lažne slike o sebi.

U postupke takvih ljudi nije se pametno pouzdati jer svoje laganje čine redovitim, a cijelo društvo fiktivnim (kao što navodno 80 % Rusa podržava Putina i ratno-zločinačku invaziju na Ukrajinu). Takav pojedinac ili društvo prije ili kasnije naletjet će na zid činjenica. Tad se napuštaju izgovori: Drugi su odgovorni; Imao sam dužnost; To nije bilo protuzakonito; Bila je to slučajna pogreška; Pogreška stroja ili procesa; Nisam znao; Bio sam pod pritiskom i slično. Tad je samospoznaja bolna. U društvu samoobmana i laži govorenje istine postaje poslastica na pladnju govornih vratolomija, kulturna ekstravagancija i duhovni elitizam. (D.J.)