Hrvatski Badnjak i stari običaji predbožićne noći jesu: uzimanje triju ovećih panjeva, rasprostiranje slame, izrada jaslica i paljenje svijeća. Tri velika panja koja se unose u kuću na badnju noć i stavljaju na ognjište simbol su Svetog Trojstva, a njihovim se žarom pripaljuju sve svijeće u kući. Panjevima koji tinjaju obično bi se davalo malo od hrane s bladganskog stola i vina koje se istom pilo. Vjerovalo se da će vatra velikih panjeva donijeti dobro cijelom domu i svim ukućanima.

Slama se kao znak Božića održala znatno duže od panjeva. Trenutak unošenja slame u kuću, što je obično činio glavni član kućanstva, označavao je službeni početak proslave blagdana Božića. Slama bi se rasprostrla po podu pod stolom, manji se dio stavljao na stol i prekrivao stolnjakom, a dio se klasja vezao u snopove ili pleo u vijence. Nakon večere svi bi ukućani od stola pošli do slame, gdje bi sjedili i pričali do vremena polaska u crkvu, a u pojedinim se krajevima badnje noći nije spavalo u krevetu, nego na donesenoj slami. Slama razasuta po podu bila je znak Isusova rođenja u štalici, a simbolika snopova i vijenaca vezana je uz plodnost. Na Badnji je dan do zvuka večernjih zvona trebalo završiti sve poslove u kući te pripremiti kolače i jelo.

Sve do 1850. u Hrvatskoj se nije običavalo kititi drvce, iako takva praksa u njemačkim pokrajinama postoji još od 16. stoljeća, a zanimljivo je da su prva božićna stabla bila bjelogorična. Tek učestalim pošumljivanjem u upotrebu ulaze crnogorična drvca. Stablo se nekada kitilo jabukama, narančama, šljivama i kruškama, pozlaćenim orasima i lješnjacima te slasticama od šećera i ukrasima od papira ili staklenim figuricama, ako ih je tko imao. Usto, stavljani su papirnati lančići u bojama, zlatne i srebrne niti te lampioni i svjećice koje su se palile u najsvečanijim trenutcima. Običaj je da se na Badnjak posti te da se noć provede u bdijenju do ponoći, kada se odlazi na svečanu misu - polnoćku, a na sam Božić, 25. prosinca, priprema se obilna i svečana večera. J.Kn.