Pojam rukometni trener, onako na prvu, može biti automatska asocijacija na neka svjetski poznata i priznata imena. Ali ne treba ih tražiti tako daleko, jer imamo takvih u našem gradu, slavonsko-baranjskoj regiji, odnosno Hrvatskoj. Ljudi koji su svojom stručnošću i ljudskošću ostavili dubok trag, koji su svoj život posvetili sportskoj grani i pozivu.

Proljetos je upravo jedan pravi izdanak svega navedenog zakoračio na pozornicu dvorane osječkog Kulturnog centra, kada je održana tradicionalna gradska akcija "Sportaš '25", gdje je nagrađivana sportska sadašnjost i budućnost grada na Dravi. Naš list u pravilu na tom izboru dodjeljuje nagrade za sportsku ostavštinu, koja se u o ovom slučaju i dalje stvara.

Osječka Kobra

Nagrada nije od jučer, ali je ime novo i od ove godine nosi naziv "Tvrđa", jednog od sinonima slavonske metropole. Prvu "Tvrđu" primio je i zaslužio Zdenko Kordi, rukometni trener i pedagog.

- Rukomet je veliki dio mog života, s prvim koracima krenuo sam kao desetogodišnjak, a već sa 17 sam se počeo paralelno baviti i trenerskim poslom. Počelo je od rada s djecom, uz školovanje na fakultetu. Sve to učiš, pa prenosiš, koristiš i potom stvaraš neku svoju viziju. Sjećam se svojih prvih priprema, s odmakom to sada izgleda smiješno, ali sve, pa i rukomet, ide naprijed, a ja se trudim ostati u tijeku, jer uvijek naučiš nešto novoga i onda to preneseš drugima. Nije floskula da je trenerski kruh sa sedam kora. Možeš imati izvanredan rad, pa nemaš rezultat, pa te onda netko naslijedi i ostvari uspjeh. Moraš biti spreman da kad god preuzimaš neku ekipu, moraš znati da ćeš kad-tad biti promijenjen. Teško je zadržati kontinuitet, a da se to nekad i može, najbolja je potvrda mog boravka u NEXE-u, gdje sam proveo devet godina - kaže trener, koji je prije toga bio i igrač. Točnije vratar. Zvali su ga Osječka Kobra.

- Počelo je već u osnovnoj školi. Pa su stigli klubovi, Mursa, Metalac i Elektra. Prvi treneri bili su mi Stjepan Križevac i Nikola Borić, koji mi je bio i razrednik. Onda dolaze Ljubomir Milošević, Miško Abramović, svi oni utjecali su na moj kasniji igrački i trenerski progres. Prvo odlazak izvan Osijeka bio je zagrebački Medveščak, tamo je pak trener bio Velimir Kljajić. U to vrijeme bili smo prvi vrhu poretka u najjačoj ligi bivše države. To je bio neki moj igrački plafon, koji je naravno također bio važan za sve ostalo što je bilo, jer sam osjetio kako je to igrati na visokoj razini. Potom je uslijedio povratak kući (Elektra, Đakovo), a onda me je potpuno zaokupirao trenerski poziv - kaže Kordi, koji je uz ove dvije uloge, tijekom svog sportskog vijeka bio i profesor tjelesnog odgoja u tadašnjoj Emši, stručni tajnik u Organizaciji za sport učenika Grada Osijeka.

- Kratko sam bio trener Elektre, a prije Domovinskog rata sam dobio poziv Đure Mesića i Kaje Ileš da se okušam u ženskom klubu. U to vrijeme smo igrali kvalifikacije za Drugu jedinstvenu ligu, koju smo izborili, ali onda su na red ipak došli drugi prioriteti. Za vrijeme rata se igralo, bila je to i neka vrsta otpora (Kordi je bio i pripadnik Sportske čete), pokazali smo da grad i sport žive. Bilo je zahtjevno, ali i opasno, evo i sad se nekad naježim kada se sjetim. Ali sve se pregrmjelo - prisjeća se Kordi, koji je još dok je mlada država tek bila formirana napravio i prvi veliki trenerski iskorak.

Najveća scena

Od 1993. zasjeo je na klupu koprivničke Podravke, gdje je sjedio dvije i pol godine.

- Stigao je poziv od profesora Josipa Samaržije, koji je uz Vinka Kandiju bio jedan od najjačih trenerskih autoriteta u to vrijeme. Prvo sam bio pomoćnik, a nakon njegove ostavke preuzeo sam prvu ekipu. Uzeli smo prvi put dvostruku hrvatsku krunu od Lokomotive. Stvarali smo temelj za europski naslov, koji je 1996. osvojen sa Samaržijom ponovo na klupi. Poslije Podravke sam u Čakovcu vodio ženski i muški sastav, pa rukometašice Samobora, pa je 1998. uslijedio povratak kući, klub se tada zvao Sonic-Osijek. Bilo je to malo iznenađenje za mnoge, jer sam imao ponudu za povratak u Koprivnicu. Razlozi su bili obiteljski, a u tih pet godina smo bili dvaput u finalima prvenstva i Kupa, dobivali naše najbolje ekipe, izborili smo i polufinale Challenge Kupa - podsjeća na posljednje velike uspjehe osječkog ženskog rukometa. I onda su stigli i reprezentativni izazovi i izbornička funkcija.

- U to vrijeme sam vodio kadetsku selekciju, izborili smo i EP u Turskoj. Bio sam i u stožeru seniorske selekcije (izbornik Tomac), a nakon neuspjeha kod kuće na SP-u 2003. godine, dobio sam prigodu. Prije moga preuzimanja, kada je bio sastavljen od iskusnih igračica, a ja sam trebao odraditi pomlađivanje. To je bila okosnica kadetske selekcije koju sam ranije vodio, plus par juniorki (Tatari, Arslanagić, Horvat, Pušić, Gaće, Šarić…). Nakon tri propuštena ponovo smo izborili Europsko prvenstvo 2004., nismo prošli drugi krug, ali smo dobili pohvale suparnika, zato i što smo krenuli između ostalog u proces, koji je i njih čekao. Nakon povratka kući dočekale su nas i dosta dobre reakcije, ali ubrzo sam se vratio klupskim obvezama - zagonetno će Kordi, koji nije htio previše pričati o razlozima svog odlaska s najodgovornije i najčasnije trenerske funkcije, na čiji izbor ipak utjecaja imaju oni najjači klupski lobiji u nas.

Životno djelo u Našicama

Razloga za neku tugu nije bilo previše, jer ubrzo je stigao poziv, koji je dodatno potvrdio da Kordi ima znanje i viziju. Bio je to magistarski rad trenera, koji je i magistar kineziologije (1984. završio je Pedagoški fakultet u Osijek, nakon kojeg je nastavio stručno i akademsko usavršavanje), koji posjeduje i EHF Pro Master Coach licencu.

- Nakon Hrvatske vodio sam ŽRK Tvin-Trgocentar, a nakon Virovitice stigao je poziv iz Našica. U Nexeu sam prošao sve, od slaganja rukometne škole do sportskog direktora i trenera. Naravno, sav taj impuls dao je Josip Ergović, koji je vjerovao u priču koja se tada pokrenula. Bilo je i kriznih situacija, klub je bio i pred gašenjem. Sve se prebrodilo, a dobro svi znamo što RK NEXE danas znači u hrvatskom, ali i europskom rukometu. Na taj dio karijere gledam s jako velikim zadovoljstvom - prisjeća se Kordi s ponosom svojih našičkih godina. Nije previše čudno što se tamo osjećao kao kod kuće, ipak je rođen u obližnjim Feričancima (24. travanja 1960.).

Poslije Našica došlo je vrijeme i za međunarodne klupske izazove. Dvije godine na Kosovu bile su plodne (naslov prvaka s Besom Famgas), a od 2019. do 2022. boravio je u susjednoj Mađarskoj te je s Kozarmislenyem napravio pomake, plasiravši se na kraju svake sezone u viši rang natjecanja (od Druge do Jedinstvene Prve B lige).

- Planirao sam malo stati na loptu. Imao sam zdravstvenih problema, dvaput sam se srušio za vrijeme utakmice Europske lige. Imao sam tada problema s kukovima, uzimao tablete kako bih sve to izdržao, a to je ostavilo traga i imalo utjecaja na zdravlje. Operativni zahvati bili su nužni. Nije bilo ugodno, ali malo smo to začinili i zafrkancijom, govorio sam da sam u godinu dana dva kuka promijenio i dva sina oženio - sa smiješkom će trener, koji je nedavno napunio 66 godina. Na papiru su to možda umirovljeničke brojke, ali rukometni žar se ne gasi.

Nova kriza, novi izazovi

Od 2023. ponovno je u domaćem okruženju, na adresi gdje je i krenula karijera. Povratak u ŽRK Osijek nekako je i logičan, a prvobitno je bilo planirano da uloga ne bude trenerska, već savjetodavna. Ipak je kasnije završio na klupi, kao prvi trener ušao je i u posljednji natjecateljski ciklus, tijekom kojega je ipak odlučio proslijediti "trenersku baklju".

- Silom prilika sam ponovo završio na klupi, ali sam već neko vrijeme razmišljao da tu ulogu preuzme netko drugi. U priču je ušao Zoran Dorić, koji se dobro snašao, igračice su ga prihvatile, ostvaren je i glavni rezultatski cilj. Ostalo se u Prvoj ligi, ali već treba razmišljati o sljedećoj sezoni, koja će biti puna izazova. Zbog teške financijske situacije otišlo je već devet igračica, sve odreda važna karike u prvoj ekipi, koje su upravo došle u fazu da na najbolji način iskažu napredak koji su ostvarile u osječkom dresu. No situacija je takva da će vrhnje pokupiti drugi klubovi, a mi možemo biti ponosni jer smo ih očito razvijali u pravom smjeru. Aktualni će kadar za novu sezonu biti sastavljen od naših mladih klupskih snaga, koje će u vatru prije planiranog, što znači da nas sve zajedno čeka puno posla. Uputio bih i javni poziv svim onim igračicama koje bi se željele okušati u Prvoj ligi, a zbog nekih razloga dosada nisu imale prigodu. Neka dođu k nama, ali jedino što im možemo obećati je kvalitetan rad i mogućnost napretka. Nisam planirao, ali uključit ću se i osobno kroz odrađivanje individualnih treninga. Ima dana kada se pitam ima li sve to dalje smisla, ali nećemo odustati. Nastavljamo s nadom da će nas u skoroj budućnosti neki sponzor i adekvatno popratiti - nada se dopredsjednik i sportski direkor ŽRK Osijek. Ali, u srži trener, rukometni profesor Zdenko Kordi.

Zdenko Kordi (drugi slijeva) u društvu Mirte Špoljarić, Zorana Dorića i predsjednika Zorana Gotića

GOJKO MITIĆ