Drugu godinu hrvatski rukometaši siječanj zaključuju s medaljom oko vrata, ili, kako to oni vole reći, "spavaju s medaljom". Premda, sudeći po snimkama, protekla je dva dana tu bilo malo sna.

Prošlogodišnjim osvajanjem svjetskog srebra, nakon što su naši rukometaši put do finala prokrčili u zagrebačkoj Areni, a potom izgubili od Danske u Oslu, prekinut je petogodišnji post, koliko su bili bez medalja na velikim natjecanjima. Već tada su skeptici poput sumornih proroka pisali nekrolog hrvatskom rukometu tvrdeći ono poznato: "Nikad više nećemo imati onakvu generaciju." U međuvremenu su se od reprezentacije oprostili Domagoj Duvnjak - jedan od najboljih svjetskih rukometaša svih vremena, te vratar Ivan Pešić i Igor Karačić, igrači koji godinama igraju u najjačim europskim klubovima. Bez Duleta, Kare i Peše, uz dozu skepticizma, ispratili smo rukometaše na ovogodišnje Europsko prvenstvo. A oni su osvajanjem trećeg mjesta ne samo povećali bogatu rukometnu riznicu Hrvatske nego i potvrdili da naša reprezentacija i dalje posjeduje kvalitetu za velike stvari. Osvojena medalja simbol je kontinuiteta i dokaz da hrvatski rukomet opstaje premda nam i sada, kao prije, govore da smo spori, da ne možemo pratiti trendove.

AFP

Konkurencija sve veća

Uoči Europskog prvenstva prognozirali smo: Danci su prvi favoriti, a iza njih bar desetak reprezentacija može konkurirati za medalje. Među njima i Hrvatska. Naši rukometaši su to i opravdali. U tako jakoj konkurenciji došli su do medalje, svladavši na putu neke od onih koji također imaju kvalitetu za postolje, primjerice Mađarsku, Sloveniju, Island dvaput, pa i Nizozemsku, koja se diže i koja je ta jedna zemlja u kojoj se prije nekoliko godina počeo igrati, kako vole reći, "ozbiljan rukomet". Izgubili su od Švedske i Njemačke. Šveđani su na kraju završili tek šesti, Nijemci su poraženi u finalu.

Tu se skriva kontrast: s jedne strane uvjeravaju nas da je Hrvatska dobra u sportu koji se "ozbiljno igra" u desetak zemalja svijeta. S druge strane sada vidimo da bar deset reprezentacija može konkurirati na velikim natjecanjima za medalju. Mantra o "deset ozbiljnih rukometnih nacija" uvijek se ponavlja kada Hrvatska uspije. Dajte već nešto originalnije! Eto, ove smo godine čuli da je rukomet popularan kao utrke zmajevih čamaca. Koliko sam se samo utrka zmajevih čamaca nagledao u životu! Činjenica je da rukomet nije globalni fenomen poput nogometa ili košarke. Ne igra se ozbiljno u Americi, Kini ili Australiji, a Europi potpuna je avangarda u Velikoj Britaniji. No gotovo cijela Europa igra rukomet. Reći da se "ozbiljno igra u samo deset zemalja" isto je kao da tvrdimo da nogomet nije ozbiljan u Srbiji jer je njezina reprezentacija rezultatski loša. Igra li se tamo ozbiljan rukomet? Njihova reprezentacija završila je Europsko prvenstvo u skupini, a u toj uvodnoj fazi svladala je čak kasnije europske viceprvake Nijemce. I tvrditi da se u zemlji iz koje dolaze klupski prvaci Europe i neki od najboljih rukometaša svih vremena, u Njemačkoj, ne igra ozbiljan rukomet?! Upravo na kontinentu gdje rukomet ima dugu tradiciju, Hrvatska je osvojila treće mjesto. I ne prvi put. Ovo je sedma medalja Hrvatske na europskim rukometnim prvenstvima: triput srebro, četiri puta bronca. Razlika između ove sadašnje bronce i svih prethodnih? U duhu klackanja protekla 24 sata "hoće li biti dočeka ili neće", treba podsjetiti da je samo 2016. godine organiziran doček igrača, nakon što je osvojena bronca na Europskom prvenstvu. Bio je to EP u Poljskoj, na kojem su naši rukometaši odigrali čudesnu utakmicu i pobijedili domaćina s 14 razlike u nevjerojatnoj utakmici, koja je postala jedinstvena u povijesti ovoga sporta. Ostala srebra i bronce, ne mislimo samo na EP, nisu u pravilu dočekivani tako euforično. Nedavno je Nikša Kaleb prilično nespretno rekao da se "Sigurdssona previše tetoši, a javnost ga previše idealizira". Ne, ne tetošimo Sigurdssona, nego smo se generalno prema njemu počeli ponašati upravo onako kako bi trebalo: s poštovanjem zbog svega što je do sada učinio. Previše smo prije, samo zbog srebra i bronce, derali Linu i Ketu, Želju, ali i ostale Sigurdssonove prethodnike koji nisu osvajali medalje. Zamislite samo da smo s Červarom izgubili polufinale, a protivnik zabio pet golova s gola na gol ili da izbornik na time-outu jednostavno prepušta riječ igračima, kao što Sigurdsson radi s Cindrićem, Martinovićem i Mamićem, igračima koji sada vode igru ili dirigiraju obranom... Mogu samo zamisliti komentar: "Vidi ga. Taj pojma nema. Igrači mu kolo vode."

AFP

SP je početak lova na OI

Sigurdsson ni naši rukometaši ne mogu dugo živjeti na lovorikama. Sljedeće godine je Svjetsko prvenstvo. Igra se u Njemačkoj. Neki će već sada reći “na domaćem terenu”. Bit će opet isto i opet će biti, ne sumnjamo, ista skepsa. U Njemačkoj ćemo braniti titulu viceprvaka, a sljedeće godine trasiraju se putevi ili čak podiže prva viza (svjetski prvak) za Olimpijske igre u Los Angelesu 2028., što uvijek znači i kraj jednoga ciklusa. Zbog toga će Hrvatska ponovno imati imperativ lova na visoki plasman. Treba osigurati što bolje mjesto u kvalifikacijama za Olimpijske igre, po mogućnosti se domoći i mjesta koje bi nam osiguralo domaćinstvo u kvalifikacijskoj skupini, što bi dodatno olakšalo put u Kaliforniju. Neće to biti lako. Rukometna karta svijeta se širi. Već je sada daleko veća od “samo” desetak zemalja. Zato se treba što prije spustiti na zemlju. Ne treba misliti da ćemo kao drugi na svijetu i treći u Europi biti unaprijed predodređeni za polufinala. Da će to sada ići po inerciji. Dobra je stvar što je hrvatska rukometna reprezentacija već selekcionirana, premda, svježa krv, kao što je to ove godine bio slučaj Zlatka Raužana, uvijek će dobro doći. Zagreb, NEXE i Sesvete trenutno su prve odskočne daske iz hrvatske lige prema reprezentaciji. Rukomet se mijenja. Sigurdsson treba biti na sve spreman. Pronaći još neke obrambene kombinacije, pronaći način kako igrati sa što manje izmjena ili bez njih. Svako natjecanje nova je prilika i novi test, a medalja samo potvrda vrijednosti.

Bilo je slavlja usred noći

Hrvatski rukometaši vratili su se usred noći iz Danske, ali u zagrebačkoj Zrakoplovnoj luci “Franjo Tuđman” dočekalo ih je više stotina navijača. Reprezentacija se iz Danske vratila u Zagreb nakon tri sata u ponedjeljak i s navijačima uz pjesmu slavila na “Tuđmanu”. Naši rukometaši bili su iznenađeni noćnim dočekom.

Zvonimir Srna: Hvala im...

Ovo smo mi, ovo je Hrvatska. Za ovo se trenira svaki dan. Nisam mogao igrati u završnici Eura, na žalost, ta ozljeda... Bilo je teško gledati, bila je velika nervoza. Hvala dečkima što su osvojili broncu. Sad možemo uživati.

Vlada nagrađuje sa po 5250 eura

Vlada RH nagradit će sve članove hrvatske rukometne reprezentacije. Svi igrači, članovi stručnog stožera i izbornik dobit će novčane nagrade, 5250 eura za osvajanje europske bronce. Usporedbe radi, španjolski tenisač Carlos Alcaraz u nedjelju je osvojio Australian Open i za sedam pobjeda zaradio 2,44 milijuna eura.