Iza Hrvoja Horvata, nekadašnjeg trenera rukometaša NEXE-a, sada Kadetten Schaffhausena, iskustvo je vođenja hrvatske reprezentacije, koju je vodio na Europskom prvenstvu u Mađarskoj i Slovačkoj 2022., gdje su naši rukometaši zauzeli osmo mjesto, te na Svjetskom prvenstvu u Švedskoj, kada su završili deveti. Prije toga vodio je reprezentaciju u kvalifikacijama za Olimpijske igre u Tokiju, na kojima Hrvatska nije nastupila. Bila je treća, iza Francuske i Portugala, a ispred Tunisa, što je bilo nedovoljno za plasman na najveću sportsku smotru.

Loš trenutak

O svojoj epizodi na klupi reprezentacije Horvat nam je pričao nedavno, uoči gostovanja svog današnjeg kluba Kadetten Schaffhausena u Našicama.

- Iz današnje perspektive na taj period vođenja reprezentacije gledam tako da to očito nije bio pravi momenat za ostvarivanje nekog velikog rezultata. No kada preuzimaš reprezentaciju, nikada se ne pitaš je li upravo to pravi trenutak. Kada se sve analizira, na kraju smo završavali na osmom, devetom mjestu, a za nešto više sve je bilo u jednoj ili dvije lopte. Od onoga neodlaska na Olimpijske igre, kada su Francuzi doslovce poklonili loptu Portugalcima u posljednjim sekundama za pobjedu, do Europskog prvenstva i COVID situacije, kada smo u reprezentaciji morali promijeniti 24 igrača, te do Svjetskog prvenstva, gdje smo s jednim porazom na kraju završili deveti. Naravno, ne tražim nikakvo opravdanje. Nitko mi nije zabranio pobijediti ni Francusku ni Dansku, s kojom smo odigrali dvije vrhunske utakmice i mislim da nitko nije bio bliži Dancima nego mi tada, a ni pobijediti Egipat, čime bi rezultati bili puno bolji u konačnici. Trebalo je očito neko vrijeme sazrijevanja. No kada si izbornik hrvatske reprezentacije, onda nemaš vremena, a ne postoji ni strpljenje. Rezultat se traži sada i odmah, a njega tada nije bilo.

Kad je već spomenuo vrijeme sazrijevanja, treba reći da je velik broj igrača koji su ove godine osvojili naslov svjetskih viceprvaka prvu priliku dobio upravo u Horvatovu mandatu. Srna, Glavaš, Kuzmanović, Lučin, Jelinić, Načinović, Maraš... danas su svi nositelji hrvatske reprezentacije.

- Nije se to znalo niti se u javnosti apostrofiralo previše, ali pri preuzimanju reprezentacije Savezova vizija i odluka bila je uvoditi mlađe igrače, što smo tada i ostvarili. No pomlađivanjem se prolazi i određena škola i treba vremena. Danas, primjerice, svi znaju za vrijednost naših vratara Kuzmanovića i Mandića, ali oni su morali proći određeni period da bi bili to što su danas. Danas, izuzev Šimića, svi igrači koji su igralli ove godine finale Svjetskog prvenstva bili su i dio reprezentacije u moje vrijeme, pa s jedne strane mogu biti ponosan što sam ipak nešto ostavio iza sebe.

Ništa protiv Pere

Iz vremena izborničkog mandata ostaju zapamćeni i veliki verbalni napadi preko medija, ali se procijenilo da se prema Horvatu koristilo “prekomjernim topništvom”. U tome je definitivno prednjačio Petar Metličić, legendarni hrvatski rukometaš, tada stručni komentator na RTL-u. Perini napadi na Horvata bili su takvi da se stekao dojam kako je riječ o nekom obračunu na osobnoj razini, koja pozadinu ima otprije.

- Peru dugo poznajem, igrali smo zajedno u raznim uzrastima i, odmah mogu reći, ništa osobno nemam protiv Pere, a siguran sam da ni on nema protiv mene. Zašto je tako bio kritičan, mislim da je bila riječ o njegovim frustracijama, što je smatrao da se prema njemu ljudi koji vode rukomet nisu odnosili kako treba i što nema ulogu i položaj za kakav smatra da zaslužuje. U tom trenutku ja sam bio stjecajem okolnosti na tom mjestu, siguran sam da bi takav bio odnos i prema bilo kome drugome. Na kraju, uvijek kad što činiš, ne činiš štetu drugome, nego prvenstveno samom sebi. Nakon toga svega dogodile su se ipak neke promjene u tom medijskom načinu praćenja reprezentacije. Došlo je do promjena u RTL studiju i načinu praćenja reprezentacije, vjerujem i nakon reakcije publike, koja takav pristup nije dobro prihvatila. Svi koji prate rukomet danas mogu prepoznati jedan pozitivniji pristup. Dogodila se promjena nabolje, ali očito se morala dogoditi preko mojih leđa.

Ipak, njegovo slanje “srčeka” i razgovor bez glasa, pantomimom, s kolegicom Ines Goda, također nisu dobro prihvaćeni od javnosti.

- Svi koji me bolje poznaju znaju da možda imam nekada malo drukčiji smisao za humor, koji neki mogu prihvatiti dobro, a neki ne. I to mogu shvatiti. Ono što općenito svima nama nedostaje jest što cijeli ovaj život i sve što se događa u njemu shvaćamo vrlo ozbiljno. Puno toga doživljavamo kao da je pitanje života i smrti. To najčešće nije tako. Posebno u sportu. I tako trebamo sve doživljavati - poručio je Hrvoje Horvat.