
Trebali su nam porazi da počnemo cijeniti pobjede
Konačno nije bio fokus na onome što izbornik priča, već na onom što radi
Što smo naučili iz proteklih 19 dana trajanja Svjetskog rukometnog prvenstva, a što smo dobili nakon osvojenog srebra? U prvom redu sliku koja nas je vratila u neke prijašnje dane.
Djeca su na igralištima. To je već nešto što volimo istaknuti kada vidimo, ali ova djeca igraju ili barem pokušavaju igrati rukomet. Dogodilo se to već jednom tamo negdje prije 20-ak godina na našim igralištima. Radi Ivana, Pere, Laca, Mirze, Vorija mnogi su od današnjih rukometnih reprezentativaca počeli igrati rukomet. Kao što će danas mnoga djeca započeti igrati rukomet zbog Duleta, Kuzme, Srne, Fiće, Šipe...
- Ja sam se upisao 2009., nadam se da će se djeca poput mene upisivati na rukomet - poručio je Mateo Maraš, jedan od pripadnika te mlađe generacije rukometnih milenijalaca.
Hrvati još uvijek vole rukomet i svoju reprezentaciju. Suprotno narativu koji izbacuju dežurni sipači crne tinte. Istina, nije nam izražena sportska kultura kao možda u Njemačkoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji ili Skandinaviji, ali definitivno nismo tu samo kada je uspjeh. Kako tumačiti da reprezentacija koju smo svi unaprijed pokopali, koja pet godina nije osvojila medalju, kojoj su ti isti dušebrižnici proricali sudbinu košarkaša, protiv Argentine ili Egipta, znači još u prvom krugu napuni Arenu Zagreb, i to po ne baš jeftinim cijenama ulaznica. Da se primjerice na prijateljskoj utakmici protiv Sjeverne Makedonije napuni Arena Varaždin? Nije bila puna dvorana protiv Zelenortskih Otoka? Bilo je više od 8500. Tko kako gleda. Je li dvorana bila polupuna ili poluprazna. Zaustavljen je rezultatski opadajući trend, ali hoće li se i jedan od onih koji su proricali košarkašku sudbinu rukometu sada priznati, “OK nisam bio u pravu”. U novinarstvu sam već ima gotovo 30 godina. Već 30 godina slušam i čitam o najavama sloma i propasti hrvatskog sporta. Neslomljiv je taj naš sport. Nije ni taj naš rukomet baš kao baguette, kako su šaljivo napisali navijači. Trebalo nam je da nas “udare po glavi”. Da nakon što smo imali sve, nekoliko godina nemamo ništa. Da ne živimo u iluzijama kako je osvojiti medalju normalna stvar. Moraš puno puta izgubiti kako bi naučio pobijediti. Sjećamo se otprije nakon silnih srebra i bronci, ponašali smo se poput Grše “Mene zanima zlato, mene ne briga bronca”. Danas nakon svega realnije znamo što je to uspjeh.
Dagurova mirnoća
Konačno je ovo bilo prvenstvo na kojem fokus nije bio na izborniku. Daguru Sigurdssonu bio je olakšan posao što još ne zna hrvatski, osim naravno nekoliko stihova Lijepe naše i Thompsonovih pjesama, pa ne mora čitati gluposti po društvenim mrežama. Lakše mu je što i njegov engleski nije besprijekoran, pa mu se izjave svode na uobičajene floskule. “Jako sam sretan!” Nije ni ovaj Islanđanin baš sada “gospodin savršeni”, dosta smo mu zamjerali kako smo izgledali na Olimpijskim igrama (zašto nije bilo Mamića ili Jelinića, dvojice jako nam važnih igrača u obrani, nap. a), ali se prilagodio i uspio. Prije svega ostao je pribran i koncentriran. Kao da nam je trebao netko takav tko će primiriti te naše “lude glave”. Fokus javnosti zato je bio prije svega na onome što izbornik radi, a ne na onom što govori. Pa će ostati nezabilježeno da je nakon Mađarske rekao: “Bog nam je ovaj put pomogao.” I danas se rugamo jednome koji je zahvaljivao Isusu i Gospi Međugorskoj. Danas će mnogi staviti u status izjavu Domagoja Duvnjaka da “zahvaljuje onima koji su dali život za ovu državu jer da nije njih, ne bih je 20 godina mogao predstavljati”. Jer kad jedan drugi zahvali braniteljima, onda mu se rugaju i kažu da opet zahvaljuje “braniteljima”. Rukomet nas je ujedinio. Sport nas je opet ujedinio. Osim nekih marginalaca željnih pažnje (kako netko pomisli da Plenković može spriječiti nekoga pjevati, nap.a) nitko ne osporava tko će rukometašima pjevati na dočeku. Valjda oni zbog kojih opet osjećamo nacionalni ponos imaju pravo birati. Čak će i Sigurdsson zapjevati “Ako ne znaš što je bilo”. “Rejkjaviče, srce ponosno!”
Godine nakon Duvnjaka
Drago nam je da i dalje Dagur ostaje, ali nemojmo sad baš na svakom natjecanju od njega i naših rukometaša očekivati medalje, što je često bio slučaj kod prethodne generacija. Rukometna karta se proširila. Ne igra više rukomet samo nekoliko država, što je još jedna propala fraza. Danska će u godinama koje dolaze biti favorit broj jedan. Na ovom SP-u pitali smo se što ti ljudi rade, a da ostali ne mogu ili nisu. Hrvatska je u društvu reprezentacija koje će konkurirati za medalje. Zajedno s Francuskom, Švedskom, Španjolskom, sada i Portugalom, pa Islandom, Slovenijom, ne otpisujte Njemačku i Norvešku. Na svjetskoj sceni tu su još i Egipat, pa i Brazil. Mjesta na postolju ima samo za tri.
Slijede nam godine bez Domagoja Duvnjaka, bez Igora Karačića, bez vratara Ivana Pešića, ali s novom generacijom igrača koji su se ovim srebrom napunili samopouzdanjem. Pokazali ponajprije sebi da mogu. Tražit ćemo nasljednike Duvnjaka i Karačića. Luka Cindrić prije svih, pa i Ivan Martinović, možda i Tin Lučin, “pokrpat” će tu sredinu napada sljedećih godina dok ne stasaju neki novi, primjerice Ivano Pavlović. Ostali će biti još bolji. Imamo već sada vrhunski vratarski potencijal za sljedećih bar deset godina. Šteta što već sada uz Kuzmanovića nismo vidjeli i Mateja Mandića. Što se i drugi Mandić ozlijedio. Što se i na ovom prvenstvu ozlijedio i Duvnjak i Cindrić. Imamo igrače koji od ljeta odlaze u još bolje top-klubove. Tamo će samo rasti. Maraš u PSG. Možda će za njim i Matej Mandić. Srna će u Montpellier. Načinović iz Montpelliera kod Duvnjaka u Kiel... Brojni već sada igraju u top-ligama i top-klubovima. I neki kojih nije bilo sada. Jedva čekamo na primjer povratak Halila Jaganjca.
Ovo prvenstvo i ovo srebro, ono što je sigurno, neće nam donijeti veću popularnost i praćenje rukometa tijekom cijele godine. Možda se ova euforija malo produži, pa će opet kad bude po Hrvatskoj igrao Zagreb doći ljudi vidjeti i pozdraviti Srnu, Glavaša ili Klaricu. Ili kad bude igrao NEXE, doći će vidjeti i pozdraviti Lučina. To će biti samo privremena srebrna refleksija. I dalje u našem rukometu slijedi u brojnim sredinama borba za egzistenciju, pitanje hoće li se pronaći novac za autobus za odlazak na utakmicu, za dresove ili lopte, plaće trenerima i igračima. Rukometni entuzijasti vratit će se u svoja četiri zida dvorane, na teren 40x20 metara. I opet tisuće križanja, skok-šutova i prebrojavanja, učenje obrana 5-1 ili 6-0, možda opet i 3-2-1. Dobit će tek jedno veliko zadovoljstvo kada se osvoji medalja, što svi oni pripadaju toj rukometnoj obitelji. Što su svi oni u taj uspjeh ugradili djelić sebe.