Predosjećali smo kako će ovo biti veličanstvena večer. Prvu erupciju oduševljenja u Zagreb Areni izazvao je spiker kada je objavio da je Zrinka Ljutić pobijedila u slalomu. U Courchevelu u Francuskoj. U istom stilu večer su nastavili rukometaši.

Nakon 16 godina hrvatska rukometna reprezentacija plasirala se u finale Svjetskog prvenstva. Pobijedila je Francusku (31:28). Onu koju smo s godinama “zavoljeli mrziti”. Vjerujemo da smo u četvrtak navečer u Zagreb Areni gledali početak stvaranja novog svjetskog rukometnog poretka, da je ovo novi početak.

Nakon 16 godina

Polufinalni obračun Hrvatske i Francuske s tribina su gledali Ivano Balić i Nikola Karabatić. “Ako ne znaš što je bilo”. Uskoro će im se pridružiti i Domagoj Duvnjak. “Ostani tu”. Pjevala je Zagreb Arena, a on je navijačima mahao obgrljen hrvatskom zastavom na kojoj je pisalo Đakovo. “Nije to obična tkanina.” Zagreb Arena i razgaljeni navijači pjevali su “Ostani tu” Igoru Karačiću. Mahao je i zahvaljivao. Dule i Kara imaju ove nedjelje još nekoga neodgodivog posla. U Oslu, u Norveškoj.

Je li mogao Duvnjak zamisliti ljepši oproštaj od ovoga? Pobijediti Francusku u polufinalu Svjetskog rukometnog prvenstva. Francuze, koji su nam godinama stvarali komplekse. Prije 16 godina bio je još klinac. Gledao je na terenu kako nas Francuzi dobivaju u finalu u istoj toj Zagreb Areni. Gledao je onaj obračun Balića i Karabatića. I Vorija kako maše loptom prema sucima. Svi su u četvrtak bili opet tamo. I Duvnjak, i Balić, i Vori, i Karabatić. U četvrtak, srećom, nismo doživjeli deja vu. Ovaj put pobijedila je Hrvatska.

- Ovo je pobjeda za naš rukomet - poručio je Duvnjak.

Rukomet u Hrvatskoj u siječnju je više od sporta. Bojkotiramo trgovine zbog visokih cijena osnovnih namirnica, ali se zato, s druge strane, čarteri za Oslo pune nemilice. “Baquette se lomi, ali ne i Hrvati”, izvjesio je netko transparent iznad novinarske tribine. Francuzi nas, nakon svog najslabijeg prvog poluvremena, a vjerojatno najboljeg hrvatskoga, nisu slomili. Hrvati su slomili Francuze 5-1 obranom. Mamić. Rukometaš, ne onaj drugi. Nekoliko trenutaka poslije “mirni dečko iz Garešnice”, kao da nije tek nešto prije vodio borbu s Dikom Memom.

Zaprešić boysi su nakon susreta pjevali “Neopisivo”. Indescriptible, rekli bi Francuzi. Au revoir, poručit ćemo im ovaj put. Do neke druge prigode.

- Spavamo s medaljom. Vjerujem da nećemo na sljedeću čekati sljedećih pet godina - poručio je Domagoj Duvnjak, koji će na nove hrvatske medalje ipak čekati s tribina ili iz topline svoga doma.

“Moj dom je Hrvatska”. Domagoj i Dominik. Jedan veliki rukometaš na zalazu, drugi u usponu, koji će to tek postati. Prije svega sjajni ljudi. Na ponos svojih roditelja. Jedan odgojen u Đakovu, drugi obiteljski odgajan u Brckovljanima kraj Dugog Sela, a rukometno u Našicama. U Slavoniji. Još kada je kao Superman nakon Karačićeva gola poletio kako bi obranio Francuzima šut... Postali su naši novi superjunaci. Eto, ulazimo i mi u “nagradnu igru” za prijedlog novog nadimka hrvatskim rukometašima. Superjunaci. Novi superjunaci našeg doba. “Ako ne znaš što je bilo”.

Takk, Sigurdsson

I dok se pod u Zagreb Areni brisao od suza radosnica, dok se kroz njezine hodnike vrištalo, pjevalo, kada je odjekivalo od udaranja “petica”, u jednom trenutku priupitali smo se gdje je Dagur Sigurdsson. Nekako je opet ostao u drugom planu. Prolazio nam je iza leđa, tek riječima poslije na presici potvrdivši ono što na njegovu licu nismo opet mogli primijetiti.

- Ne mogu biti sretniji, morate mi vjerovati.

Vjerujemo! Islanđanin je ovih dana mogao doživjeti emocije koje pokažu Hrvati kada nekoga prihvate kao svoga. Takvu erupciju oduševljenja nije mogao doživjeti ni zbog jedne vulkanske erupcije na svom otoku.

Ono što je donio Hrvatskoj ne može se opisati samo kao trenerski uspjeh. Þakka þér Ísland, takk, Sigurðsson. Hvala, Islande, hvala, Sigurdssone. Zahvalili su mu i Karlovčani, koji su naše rukometaše s četiri rijeke - gdje su još od 14. siječnja i početka Svjetskog rukometnog prvenstva pronašli kutak mira u ovoj našoj ludnici koja je vladala cijelo vrijeme - ispratili prema sjeveru Europe. Sigurdsson ih je jučer poveo u njemu ipak puno poznatiju klimu i ozračje. Prije pet godina bili smo u Skandinaviji u finalu. U Stockholmu. Sad smo stigli u zemlju fjordova, gdje ovih dana vladaju polarne noći, slično kao i na njegovu Islandu. Teško je ovih dana mogao spavati u Hrvatskoj. Uvijek nove brige. Nove ozljede. I uvijek pitanje odakle su sad ovo izvukli. Ovo nije kraj. Za Sigurdssona i naše rukometaše ovo protiv Francuske bio je samo korak prema vrhu. Opet smo blizu vrha svjetskog rukometa. Finale u Oslu velike hrvatske rukometne obitelji spojeno s milijunima hrvatskih duša i jednim velikim islandskim srcem. Igrajte za nju!