U odsutnosti Domagoja Duvnjaka, pa onda i Luke Cindrića, kapetansku vrpcu u hrvatskoj rukometnoj momčadi na oproštaju od skupine H Svjetskog prvenstva u utakmici protiv Egipta ponio je Igor Karačić. Nije ga bilo u kadru reprezentacije, no suočen s ozljedama, izbornik Dagur Sigurdsson naknadno ga je pozvao, pa je Mostarac odmah doletio iz Poljske.

Priča traje od 2005.

Netko je primijetio zanimljiv detalj. Kapetanska vrpca oko Karačićeve ruke bila je u bojama hrvatske trobojnice: crveno-bijelo-plava. Dugo nismo vidjeli trobojnicu oko kapetanove ruke, oni koji dugo i dobro pamte reći će kako je posljednji crveno-bijelo-plavu traku nosio još Slavko Goluža.

- To je izuzetna čast. Možda ne bih ni dobio priliku za oproštaj nakon 20 godina što sam u reprezentaciji, ali tako je ispalo. Prvi put dres reprezentacije nosio sam 2005. godine u Estoniji - kaže Karačić.

Tada je hrvatska kadetska reprezentacija pod vodstvom Irfana Smajlagića osvojjila zlatnu medalju. Uz Karačića, za Hrvatsku su tada igrali Domagoj Duvnjak, Ivan Pešić, Manuel Štrlek...

- Izuzetna mi je čast bila da mogu zamijentii mog prijatelja i brata Domagoja Duvnjaka, makar i na jednu utakmicu. Nadam se da će nam se uskoro vratiti i to ovdje pred punom Arenom. Žao mi je što je utakmica izgubljena, ali nitko se od nas nije skrivao, ni ja ni itko drugi. Niti će se ikada netko skrivati. Ako treba doći ćemo i iz kreveta ako izbornik misli da možemo pomoći.

Publika je također dala svoj sud. Igor Karačić najbučnije je pozdravljen na predstavljanju igrača.

- Svaka čast svima i svima hvala. Dobio sam tone poruka. Iskreno, nisam bio ni svjestan zbog čega. Jednostavno, osjećam da sam trebao biti tu. Želim pohvaliti sve dečke za njihovu borbenost, ali, nažalost, nismo se uspjeli povezati kada je bilo najvažnije.

Nema straha

Rezimirao je i susret i poraz u posljednjem kolu skupine H od Egipta (28:24).

- Danas je bio njihov dan od prve do posljednje minute. Kontrolirali su utakmicu. Bili smo četiri-pet puta na pogodak zaostatka, ali nije išlo. Izradimo situaciju, golman brani ili gađamo grede, stative, gledaš i ne vjeruješ da se sve što napravimo dobro odbije na njihovu stranu. Njihov golman na kraju je imao 14 obrana i to je to.

Jedan je nekadašnji sportski direktor Osijeka upitao "u kakvom smo mi to stanju". Upitali smo i Karačića u kakvom je on stanju. Ili, preciznije, u skladu s poznatom Šošo-Žorž Obilinović komunikacijom, na koliko je posto.

- Ne znam ni sam. Kada sam krenuo na put, kasno navečer, čuo sam se s trenerom. Talant (Dušebajev, trener Kielcea, nap. a.) upitao me je: "Igore, sine, jesi siguran, u ovakvom stanju, nakon deset dana bazičnih priprema i svega?" Rekao mi je da je to isključivo moja odluka i da mi neće smetati. Odgovorio sam mu da ja, kada dođe poziv za reprezentaciju, i ne pitam. Već sam se pakirao i odlazio, pa kako ispadne. Iskreno, mislio sam da ću biti još gori, ali ide nekako i poboljšat ćemo mi to.

Kao kapetan i trenutno najiskusniji na terenu imat će ulogu i podići mlađe suigrače nakon poraza. Pritisak zbog igranja na domaćem terenu sigurno se osjeti.

- Imao sam veći pritisak nego oni. Dođem iz ničega i gledam, ljudi stvarno lete. Ali dogodi se takav dan da ti se ne poklopi ništa.

Poručio je Karačić za kraj:

- Nije ništa gotovo, glavu gore, idemo dalje. Dobit ćemo iduće tri utakmice.

Bolju poruku zapravo od Karačića nismo mogli čuti.