Iracionalno vjerujemo da nije došao njegov kraj u hrvatskoj reprezentaciji. Još uvijek se nadam kako Domagoj Duvnjak nije otplesao svoj posljednji ples, da će bar još jednom povesti kolo.

Bijeg u pobjedu

Tinja mi nada svakim statusom i objavom u medijima, premda znam da je to sve u duhu klikabilnosti u kojem se nagovještava da će se ipak vratiti još do kraja Svjetskog prvenstva. Da će poput plašta superjunaka negdje tamo krajem siječnja u Areni Zagreb skinuti trenirku i ući u igru, pa da će poput Pelea u filmu Bijeg u pobjedu, kada je, držeći se rukama za polomljena rebra, škaricama postigao pogodak, i Duvnjak makar na jednoj nozi otrčati u svoj "bijeg u pobjedu". Nisam uopće bio iznenađen što je uoči Svjetskog rukometnog prvenstva najavio da mu je ovo posljednje natjecanje u najdražem, hrvatskom, dresu. Bilo mi je to očekivano. Jesenas, kada je s Kielom gostovao u Našicama, otvoreno je u intervju rekao: "Sve bliži sam kraju karijere." Dugo ona traje. Vrijeme prolazi. I zbog toga nisam bio iznenađen. Prvi put sam ga gledao ima tome već 20 godina. Kao 17-godišnjak već je igrao za seniore Đakova. Slavonski derbi protiv Osijeka. Na suparničkoj klupi njegov otac Ivo. "Duvnjakovski" u svom stilu, što mu je postao svojevrsni zaštitni znak svih ovih godina, presjekao je jednu loptu i tada se dječački okrenuo prema Osijekovoj klupi i nekom gestikulacijom kao da je pokazao "jesam vas". Skočio je u tom trenutku stariji Ivo, došao do zapisničkog stola i pitao delegata:

- Jesi ti vidio što je ovaj napravio? Hoćete li ga isključiti?

Za tih 60 minuta zaboravlja se tko ti je otac, tko sin, a tko brat ili prijatelj.

Domagoj Duvnjak

HINA

Duvnjakovi su rukometna obitelj. I majka Ivanka i otac Ivo bili su rukometaši, pa je logično da će i djeca, starija Iva i mlađi Domagoj krenuti tim putem. Ivo ga je često vodio sa sobom na treninge u Osijek. Ljeti, kada se za vrijeme Đakovačkih vezova čuje cijuk i tambura, a kada ulicama odjekuje topot konja, u đakovačkoj školskoj dvorani čuli su se udarci lopte. Tata Ivo, nastavnik tjelesnog, otključavao je ujutro dvoranu, pa je zajedno s tada malim Domagojem stvarao uz Vezove i katedralu još jedan simbol Đakova, a istovremeno pričajući i neku slavonsku izvedenicu dječaka koji je od jutra do mraka trenirao u dvorani.

Zlato - neispunjena želja

Prvi put u reprezentaciju je došao s nepunih 18, uoči Europskog prvenstva u Švicarskoj. Lino Červar doveo je reprezentaciju na pripreme u Osijek. Ivano, Pero, Vori, Šola, Džomba, Lac je koliko se sjećam tada bio ozlijeđen i kao danas utrkivali su se svi s vremenom uz svakodnevno pitanje "hoće li se oporaviti", odigrali su i utakmicu protiv svojevrsne selekcije Slavonije u Vukovaru. Tada sam ga prvi put intervjuirao. Bez obzira na to što je u njemu bio golem potencijal, tada nitko nije mogao sa sigurnošću predvidjeti da će tada pomalo sramežljivi dečko iz Đakova odrasti u jednog od najvećih rukometaša svijeta. U reprezentaciji na velikim natjecanjima debitirao je godinu poslije, u Njemačkoj protiv Španjolske. Tada ga je Ivano Balić, od kojeg je poslije preuzeo dirigentsku palicu, prozvao Dule. Premda ga tako svi i danas zovu u rukometnom svijetu, ne voli taj nadimak. Više je volio da ga zovu Domi ili Domo. Kao što njegov prijatelj Slavonac Mario Mandžukić nije volio da ga se zove Đilkoš. Domagoj je počeo nizati medalje za Hrvatsku. Srebro u Norveškoj 2008., pa potom srebro u Areni Zagreb i poraz u finalu od mrskih nam Francuza, pa opet srebro i opet poraz u finalu od Francuza u Austriji. Uslijedile su onda bronce u Srbiji 2012. na EP-u, pa iste godine na Olimpijskim igrama u Londonu, pa godinu poslije u Španjolskoj, pa tri godine poslije u Poljskoj 2016. kada se dogodilo čudo u Krakovu, pa onda opet srebro, ali ovaj put tek četiri godine poslije u Švedskoj. Nikada zlato s reprezentacijom, što mu je ostala velika želja. Jer ni jedan onaj trening koji je odradio od đakovačke školske dvorane do Sparkassen Arene u Kielu nije bio odrađen da bude proglašen najboljim na svijetu, da dvaput podigne pehar Lige prvaka, nego ponajprije za ponos, za Hrvatsku, za svoje Đakovo i Slavoniju. Pričali smo tada kada je s Kielom stigao u Našice o njegovu kumu Manuelu Štrleku, tada igraču NEXE-a. Rekao mi je da je "Štrki tek sada upoznao kakva je zaista Slavonija". Kroz Duvnjaka je svijet upoznao Slavoniju. Dobru slavonsku dušu, koja se na terenu pretvara u velikog borca i lidera. U hrabro slavonsko srce koje nije zaslužilo otići slomljeno. I ne možemo još vjerovati da će zauvijek otići. Još tinja nada kako će se vratiti. Kad sam ga pitao gdje namjerava živjeti nakon karijere, kratko mi je rekao - "doma". Za jednoga Domagoja jasno je gdje je dom. Sa svojom Lucijom, ljubavi iz đakovačke gimnazije, jasno je već sada da svojih troje djece, Šimu, Jureta i Anu Maris neće odgajati pod tuđim nebom. Vratit će se Duvnjak. Samo vrijeme nitko vratit neće.