Kada je izbornik hrvatskih rukometaša Dagur Sigurdsson na konferenciji za novinare nakon utakmice s Argentinom, a zbog ozljede Domagoja Duvnjaka i Luke Cindrića, rekao da će odmah čim iziđe iz dvorane nazvati Igora Karačića i pozvati ga u tabor reprezentacije u Karlovac, neki slabije upućeni kolege pitali su se hoće li se Karačić htjeti odazvati.

Karačića nije bilo ni na Olimpijskim igrama u Parizu, a Sigurdsson ga je izostavio i s najužeg popisa za Svjetsko prvenstvo u našoj zemlji, igrač takve kvalitete i iskustva ostao je kao "back up" na širem popisu od 35 igrača s kojeg se također može u bilo kojem trenutku aktivirati poziv, bez obzira na to je li igrač uopće trenutno u kadru reprezentacije ili nije. Za nas, utvaramo si, malo bolje poznavatelje odnosa u hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji Karačićev odaziv, a da nije ni trepnuo, nije apsolutno nikakvo iznenađenje.

- Nisam dvojio ni sekunde. Nemam što dvojiti - rekao je Karačić nakon što se pridružio kolegama iz reprezentacije.

Naravno, bio je razočaran što nije išao na Olimpijske igre u Pariz i što ga nije bilo u najužem kadru za Svjetsko prvenstvo, pa da i on pred domaćom publikom možda dobije priliku odraditi svoj “posljednji ples”. Karačić je prije svega profesionalac, a tamo odakle on dolazi, ljudi su odgojeni u domoljubnom duhu. Poziv u reprezentaciju jednostavno se ne odbija. Naučio je to Karačić ne samo kod kuće već i dok je godinama bio član reprezentacije. Prenosi se to s generacije na generaciju. Godinama se gradio taj kult koji i na ovom primjeru vidljivo i danas traje. Znali su reći neki igrači iz drugih reprezentacija kako je “kod vas svakom igraču reprezentacija najvažnija, od Duvnjaka pa do onoga koji prvi put igra za nju”. Zato će primjerice Marin Jelinić na Europskom prvenstvu u ono koronavrijeme 2022. na naknadni poziv tadašnjeg izbornika Hrvoja Horvat odmah u noći sjesti u auto u Našicama kako bi se još tu noć u mađarskom Szegedu odazvao pozivu izbornika. Zato ni Karačić ne dvoji ni sekunde, već odmah sjeda u avion iz Poljske i stiže u Hrvatsku (da parafraziramo jednoga nogometnog trenera, prije desetak dana sanjkao se na Kupresu, a već sada je opet u dresu reprezentacije, nap. a). Takav odnos stvarao se i gradio godinama. Ostao je on i preživio unatoč slabijim rezultatima naših rukometaša posljednjih godina. Vrijedi to i dalje čuvati.