Na današnji dan Hrvatska je službeno priznata od većine članica Europske unije, no ima jedna zemlja još manja od Hrvatske koja je bila hrabra priznati Lijepu Našu još prije. U prosincu 1991. Island je bio prva država koja je priznala neovisnu i samostalnu Hrvatsku.

Kada je o sportu riječ, na Islandu je 1995. hrvatska rukometna reprezentacija prvi put nastupila na svjetskom prvenstvu. I odmah osvojila medalju. Za domaću reprezentaciju igrao je tada 22-godišnji Dagur Sigurdsson. Što bi pomislio tada mladi Dagur da mu je netko rekao kako će točno 30 godina poslije voditi reprezentaciju Hrvatske, koja je tada nastup na svjetskoj smotri u njegovoj zemlji završila na drugom mjestu. Da će umjesto Lofsongur, ili Hvalospjeva, kako se zove islandska himna, učiti riječi Lijepe naše? Da će mu njegovo troje djece sjediti na tribini i bodriti ga u hrvatskim dresovima?

Unatoč tome što će danas s rukom na srcu pokraj klupe odslušati Lijepu našu, nismo ga još nazvali našim Dagurom. Nije još postao naš, jer Dagur je hladni pragmatični sjevernjak, gdje su stanovnicima surovi životni uvjeti izgradili radnu etiku, koju je taj rukometni trener dodatno nadograđivao u Njemačkoj i Japanu, dvije zemlje na svijetu koje ćemo valjda najviše povezivati s radnom etikom. Malo je tu emocija. Profesionalno će sve odraditi. I prema medijima sve doživljava kao profesionalnu, radnu obvezu. Kažu mi osobe njemu bliske da će sve bez pogovora odraditi, ali više od toga od njega nećete dobiti. Kada se ugase kamere, neće puno pričati. Možda ćete dobiti tek mali smiješak, ali onako da mu se ne vide zubi i to je vjerojatno sve. Emocije su mu zakopane u šutnji. Djeluje kao ugasli vulkan. Hoće li taj vulkan tijekom ovog SP-a u ovim našim uvjetima erumpirati? Stigavši iz zemlje gdje se miješaju fjordovi, vulkani i snijeg, gdje je 2008. godine, kažu, svaki stanovnik te zemlje gledao finale Olimpijskih igara, došao je u zemlju gdje je rukomet postao nacionalna strast, gdje nam je taj sport nekada znao ubijati siječanjsku depresiju, a posljednjih godina često nas bacao u još veću “depru”. Sigurdsson će se sada prvi put susresti s onim da će se mjeriti svaka njegova reakcija i izjava. Svaki pogled, svaka odluka stavljat će se pod mikroskop. Sada će tek doživjeti pravu hrvatsku “sportsku kulturu”, jer jednom je netko rekao da ga ne zanima borba za plasman od petog do sedmog mjesta pa je bio “popljuvan”. Na posljednjim svjetskim i europskim prvenstvima, pa i na Olimpijskim igrama, i sedma mjesta su nam postala nedostižna. I sada da budemo sedmi, da zaključimo nastup u četvrtfinalu, Sigurdsson nas tim mjestom sigurno neće “kupiti” da ga konačno nazovemo “našim”. Postat će i ostati samo “Ribar”, kako ga već sada neki podrugljivo nazivaju. Uvijek će biti kritičara, ali to je već, nažalost, neizbježna posljedica života u Hrvatskoj i rada u hrvatskom sportu. Bez obzira na to jesi li stranac ili domaći. Prema domaćima smo znali biti čak i okrutniji. Jer netko je jednom bio “Provincijalac” i ČokoLino”, drugi je bio “Kafe und Kolač”, treći “Gospa Međugorska”, četvrti “Mali Cveba”... Sreća je Sigurdssonova što još nije svladao hrvatski, pa će možda lakše stoga podnositi udarce, slično kao što ih islandski ribarski čamci podnose ploveći prema arktičkom krugu. Zato moramo vjerovati da će se negdje spojiti te raznolikosti i karakteri. Da neće ostati samo na nepomirljivim različitostima. Našim i islandskim. Jer jednom smo već, prije manje od 34 godine, sudbonosno spojeni.