Došao je i siječanj, koji nazivamo rukometnim mjesecom. Tako je još od početka tisućljeća, od Svjetskog prvenstva u Francuskoj 2001., kada je prvi put natjecanje održano u zimu. Prije toga prvenstva su se odvijala u kasno proljeće.

Tko god je to tada odlučio, bio je to genijalan potez, jer rukomet je kao sport definitivno dobio mjesec u kojem nogomet ostaje u drugom planu. I nije to više slučaj samo s Hrvatskom, gdje je rukomet, zbog rezultata "paklenih", "kauboja", "vilenjaka", a sada još uvijek bezimenih ili bez nadimka, postao definitivno broj dva po popularnosti. Možda ne vlada neka golema euforija uoči 29. Svjetskog prvenstva, koje počinje danas (utorak) i trajat će sve do 2. veljače, premda je, uz Dansku i Norvešku, Hrvatska jedan od domaćina. Štoviše, najviše utakmica na SP-u odigrat će se u našoj zemlji. Tako je možda sada, ali čim "ludnica krene", kad nas s TV ekrana i društvenih mreža počnu bombardirat" porukama naših rukometaša, brzo ćemo se adaptirati.

 

 

Hina

Sjećanje na SP

Uoči početka Svjetskog prvenstva i nastupa naše selekcije prisjećamo se nekih prethodnih svjetskih prvenstava. Ne idemo baš daleko u povijest, jer prvo je svjetsko prvenstvo održano još prije Drugog svjetskog rata. Hrvatski su rukometaši pod svojom zastavom prvi put nastupili 1995. godine na Islandu. Bilo je prvo i odmah finale. Hrvatska je u borbi za naslov prvaka svijeta tada izgubila od Francuske. Na prvi i zasada jedini naslov svjetskih prvaka čekali smo osam godina. Prošle su 22 godine otkad je hrvaska rukometna reprezentacija u Portugalu osvojila naslov svjetskih prvaka. Stvorena je tada jedna velika, rekli bismo, do danas najveća, generacija hrvatskih rukometaša, premda smo rukometne veličine imali i prije Portugala, a imamo ih i danas.

Putujemo i dalje vremeplovom te dolazimo do Svjetskog prvenstva 2009., koje je u cijelosti održano u Hrvatskoj. Za njegove potrebe izgrađene su tada posve nove dvorane. Jedan od domaćina bio je i Osijek, koji je u prvom krugu mogao gledati kasnije svjetske prvake Francuze. I opet kao na Islandu 1995., u finalu su se našli Francuska i Hrvatska i opet je slavila Francuska. Nezaboravno je ostalo to finale odigrano u Zagreb Areni, gdje će naša reprezentacija na ovom prvenstvu odigrati sve utakmice prvoga i, uvjereni smo, drugoga kruga, a potencijalno i susrete četvrtfinala i polufinala. Tek bi se eventualno finale igralo u Oslu, točnije, u njegovu predgrađu Baremu. No idemo povuči ručnu. Bit će jasno zašto nastavimo li putovanje vremeplovom. Jer Hrvatska je posljednju medalju na svjetskom prvenstvu osvojilla u Španjolskoj 2013. Otada je prošlo 12 godina. Svladali smo Francusku u četvrtfinalu, ali smo poraženi u polufinalu od Danske, koja je u finalu izgubila od domaćina. Mi smo u susretu za treće mjesto pobijedilli Sloveniju, koja nam se osvetila četiri godine poslije. Također u susretu za treće mjesto, na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, Slovenci su do bronce stigli nakon nevjerojatnog preokreta. Prije toga Hrvatska je propustila priliku ući u finale. Skupo nas je stajao nerealizirani sedmerac u polufinalu protiv Norveške već kada je istekla 60. minuta. I to je bilo posljednji put da je Hrvatska na svjetskim prvenstvima uopće bila u krugu borbe za medalje. Slijedila su golema razočaranja - šesto mjesto u Njemačkoj i Danskoj, tek 15. mjesto na SP-u u Egiptu, što je najlošiji plasman hrvatske rukometne reprezentacije na svjetskim prvenstvima uopćeu, a nismo ni jedno propustili još od prvoga na Islandu 1995., te deveto mjesto na SP-u prije dvije godine, kojem su zajednički domaćini bilii Poljska i Švedska. Bez obzira na to što je to bio skok u odnosu prema prethodne dvije godine, deveto mjesto i neplasman u četvrtfinale još uvijek su bili ogromno razočaranje, pa se u hrvatskom rukometu tražio određeni zaokret.

HINA

Koliko možemo kod kuće?

On se dogodio, ali nakon još jednog razočaranja, prošloga siječnja, kada je u Njemačkoj održano Europsko prvenstvo. Na klupu Hrvatske prvi put je sjeo trener iz inozemstva, što su mnogi i prije zazivali jer, nažalost, u godinama kada smo bili svojevrsna rukometna avangarda, nismo to iskoristili da svijetu nametnemo naše ideje s našim trenerima. Neki drugi su to iskoristili, pa su na posebnu cijenu došli treneri iz Španjolske i Islanda. Zanimljivo, upravo s otoka gdje smo 1995. odigrali prvo svjetsko prvenstvo i osvojili prvu medalju sjeo je na hrvatsku klupu stranac.

Pod vodstvom Islanđanina Dagura Sigurdssona Hrvatska je izborila nastup na Olimpijskim igrama u Parizu, ali je ispadanje u skupini izazvalo novu količinu razočaranja u hrvatski rukomet. I nova pitanja koliko realno uopće može sadašnja reprezentacija pod Sigurdssonovim vodstvom.

Hrvatska prvi nastup na ovogodišnjem svjetskom prvenstvu ima u srijedu, 15. siječnja protiv Bahreina. Slijedi utakmica s Argentinom (17. siječnja), a mnogi su zaključillli kako će se u sudaru s Egiptom (19. siječnja) odlučivati o osvajaču prvoga mjesta u našoj skupini (H). Slijedi drugi krug, i dalje u Zagreb Areni, gdje bi se trebala po svemu naći i Hrvatska jer prolazak dalje imaju tri reprezentacije iz svake skupine. Dalje se križamo sa skupinom G, koja također igra u Zagrebu, a u kojoj će biti Slovenija, Island, Kuba i Zelenortski otoci. Dvije reprezentacije iz te novoformirane skupine plasirat će se u četvrtfinale.

I nekako nam se čini da bi to trebao biti minimalan i realno postavljen cilj stavljen pred naše rukometaše za ovo svjetsko prvenstvo. Jer iako Hrvatska već neko vrijeme nije pri vrhu, još uvijek u našim igračima postoji kvaliteta za plasman među osam najboljih. Onda kad već uđeš među osam, sve je moguće. Nokaut-faza poseban je turnir, a možemo samo zamisliti što će se događati u Hrvatskoj ako uđemo u četvrtfinale. Neka Zagreb Arena gori kao 2009. godine. Ne bismo imali ništa protiv. 

HINA