Hrvatski rukometaši porazom od Španjolske 32:31 zaključili su nastup na olimpijskom turniru u Parizu. Simbolično ili ne, dogodilo se to točno 28 godina nakon što je Hrvatska rukometna reprezentacija u finalu Olimpijskih igara u Atlanti pobijedila Švedsku. Tad je hrvatski rukomet bio zlatni, danas - razočaravajući.

Prvo veliko natjecanje hrvatske rukometne reprezentacije sa strancem na klupi zaključili smo već nakon nastupa u skupini. Rezultat i igre u četiri od pet utakmica naših rukometaša, iznimka je bila Njemačka, dovoljno govore koliko je nekvalitetno Islanđanin Dagur Sigurdsson pripremio naše rukometaše za olimpijski turnir. Brojne su bile njegove zablude i pogreške. Od početka priprema, kažu, bio je prilično distanciran od igrača do mjere da nije s njima ni spavao u olimpijskom selu. Ne trebaju izbornici i igrači biti prijatelji, rijetki grade atmosferu "Bilić boysa", ali baš da između igrača i sebe izbornik postavi "fjord"?

Sam skratio klupu

Loša mu je bila i selekcija igrača. Bio je kao i svi izbornici koji su vodili reprezentacije na rukometnom turniru odmah osakaćen jer je u rosteru smio imati samo 14 igrača, za razliku od ostalih velikih rukometnih natjecanja gdje treneri mogu računati na 16. Onda je prema vlastitom izboru još više "skratio klupu". Odlučio je turnir odigrati sa po jednim krilom na svakoj strani. Bez prave alternative. U dobroj mjeri to može biti razlog onakve neefikasnosti naših krila koje inače upravo krasi veliki postotak uspješnosti. Mario Šoštarić, primjerice, na Europskom prvenstvu prošle zime cijelu je skupinu, tri utakmice, odratio sa stopostotnim šutom. Lovro Mihić također je napadački potentan. Izbornik se odlučio za momčad s tri pivota, tri lijeva vanjska. Nejasno je bilo koju je ulogu namijenio Josipu Šarcu. Dao mu je prednost pred Marinom Jelinićem, lijevim krilom, koji je upravo igrač koji u obrani igra na poziciji petice. Tamo je u hrvatskoj igri najčešće "pucalo". Iluzorno je bilo da će taj problem riješiti Marin Šipić i da će on u 28. godini proigrati u obrani.

Domagoj Duvnjak 

HINA

Kada je riječ o tom segmentu igre, usuđujem se zaključiti: bila je ovo najgora obrana hrvatske rukometne reprezentacije na bilo kojem velikom natjecanju! Imali smo sjajnog Dominika Kuzmanovića, a mi od Švedske primimo 37 pogodaka, a od Španjolske 20 u prvom poluvremenu. Gdje bi nam bio kraj da smo na ranijim natjecanjima imali tako raspoloženog vratara? Tu je i ona priča o vođenju utakmice po unaprijed zadanom sistemu ulaska i izlaska iz igre. Nekome to upali, ali Sigurdssonu na primjeru hrvatske reprezentacije očito nije.

Preskupa odluka

Odlazimo opet malo dalje i postavljamo legitimno pitanje je li postavljanje trenera iz inozemstva bilo dobra odluka. Nakon Europskog prvenstva činilo se da smo iskoristili sva moguća domaća rješenja. Trebalo se plasirati na Olimpijske igre i krenulo se u nešto novo. Doveden je islandski trener, koji su u rukometu na cijeni, možda puno više negoli njihovo trenersko znanje to generalno pokazuje. Stigao je na hrvatsku klupu ne nekakav početnik, koji je, što ja znam, uspješno ranije vodio mlađe uzraste, pa mu je ovo prigoda dokazati se sad među seniorima (svaka sličnost s lokalnim slučajevima - namjerna je, nap.a). Sigurdssonu je Hrvatska već treća reprezentacija koju je vodio na Olimpijskim igrama. Ima i osvojenu medalju. Znači, trener s ugledom i znanjem. I sada dolazimo do onoga što mnoge žulja! Sigurdsson ima daleko najveći ugovor od svih prijašnjih hrvatskih izbornika? Navodno četiri ili čak pet puta veći od ostalih. Je li to opravdao? Je li četiri ili pet puta bolji od bilo kojeg našeg trenera koji je vodio ili koji može voditi hrvatsku reprezentaciju na sličan način? Je li Sigurdsson zaslužio i za eurosmotru veći ugovor od primjerice Line Červara? Više su to sugestivna nego retoričkih pitanja!

Nitko ne zaslužuje uvrede

I sada nakon ovoga objektivnog podbačaja, kada rezultat nije bio u skladu ni s minimalnim očekivanjima, Sigurdsson je kao i njegovi prethodnici suočen s uvredama i omalovažavanjem. Nazivaju ga ribarom. To nije kritika. I nakon svega, unatoč svemu, nije to zaslužio jer na klupu Hrvatske nije stigao s "ribičije". Kao što nije zaslužio uvrede ni jedan njegov prethodnik kojem su javnost i dio medija obezvrjeđivali stručnost i zvanje. Postoji dio onih koji već duže vrijeme za svaki problem u hrvatskom sportu zagovaraju dovođenje stranca. Sada se to učinilo, ne samo u rukometu i ne samo na trenerskoj poziciji.

Tog istog stranca dočekujemo kao nekakvog spasitelja. Naše se obezvrjeđuje, a značenje i znanje osobe iz inozemstva veliča preko bilo koje mjere. Znate ono kad vam dođe rođak iz inozemstva i priča kako je vani sve bolje, pa i vi povjerujete u njegove priče. I onda, naravno, kada se počneš diviti "svetoj kravi", ti isti stranci postave se kao da mi ovdje ništa ne znamo. Kao što Sigurdsson nije ribar, tako nas nitko ne treba učiti loviti ribu! Istina, od Sigurdssona nismo doživjeli takvu bahatost i nadmenost. Prema javnosti bio je odmjeren, rekli bismo skandinavski hladan, pa bar nije dao materijala za kritiku njegova javnog nastupa, u čemu se ipak razlikuje od naših trenera. No način kako je vodio momčad zaslužuje i analizu, ali i kritiku svega onoga što nije valjalo.