Nerado se sjećamo 2020. godine, pandemije koronavirusa, suočavanja s nečim novim i mijenjanja života iz temelja. Koronahisterija je, srećom, odavno završila, vratili smo se u svakodnevni život, ali ima onih koji su zadržali navike iz te 2020. Neke dobre navike.

Trčanje kao spas

Jedan od njih je i Dražen Tadić, čepinski poduzetnik i do prije šest godina potpuni sportski "spavač". U trenutku kada je bio zatvoren u kuću i ograničenog kretanja iza njega je bila dugogodišnja sportska apstinencija. Recimo, za loptom nije potrčao od školskih dana, teretana ga nije zanimala, druge sportske aktivnosti još manje. Posao je stao, u svemu tome dogodila se i obiteljska tragedija, majka mu je umrla od korone. Tadić je počeo pucati po šavovima i mentalni spas potražio je u trčanju.

- Morao sam nešto raditi. Cijeli život sam u poslu, bavim se prodajom automobila (Auto Aurum), stalno sam bio u nekom "muvingu", a onda odjednom ništa. I počeo sam trčati...

USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Kad je krenuo, želja je bila da bar može otrčati pet kilometara u komadu, recimo utrku građana na tradicionalnom Osječkom Ferivi polumaratonu. I te godine na osječkom polumaratonu pod maskama, prvi put održanom u ljeto umjesto u proljeće, trčao je ne pet kilometara, nego polumaratonski 21 kilometar.

- Kada počneš trčati, polumaraton ti se čini jako daleko i stvarno se pitaš kako to netko može. Ako si uporan, naravno da možeš. Prvi je cilj bio istrčati pet, pa deset kilometara, onda sve duže i duže dionice. Tog ljeta sam u Osijeku istrčao polumaraton, a najesen u Zagrebu maraton - priča Tadić, koji je dosad istrčao 13 maratonskih utrka, ali one mu nisu nešto "napete". Uhvatio se težeg zadatka - IRONMAN (utrka od 3,8 km plivanja, 180 km bicikliranja i 42,195 km trčanja). U kratko vrijeme od sportski neaktivnog čovjeka postao je "čelični čovjek", kako nazivaju "ironmance" - upornošću je nabio snagu i čvrstoću koju mora imati natjecatelj u tom sportu.

- Maraton mi više nije tako zanimljiv, trčim ga, prijavljujem utrke u dogovoru sa suprugom i djecom. Tražim državu gdje nismo bili pa zajedno otputujemo, provedemo u nekom gradu vikend, a ja otrčim utrku. Sklop trčanja, bicikliranja i plivanja mi je puno veći izazov - priča Tadić.

Mnogi će reći da je otišao na ekstremnu stranu, ali to je njegova borba sa samim sobom i za sebe. Već godinama u pozadini sportskog puta prati ga borba za zdravlje. Dijagnoze se stalno nižu, a Tadić im prkosi i često od nemogućeg napravi moguće.

Borba za zdravlje

- Imao sam velikih problema s kralježicom, mučila me diskus hernija, obilazio sam liječnike i gotovo svaki je rekao: operacija. U Zagrebu kod vrhunskog neurokirurga to je bila jedina opcija. Nisam četiri mjeseca mogao stati na lijevu nogu, boljelo je k'o vrag, ali nije mi se dalo na operaciju. Odlučio sam sportom jačati leđa, došao kod dr. Igora Perkovića, specijalista fizikalne medicine i rehabilitacije, tu kod nas u Osijeku, i pokazalo se da opercija nije neophodna. Dr. Perković je odrađivao svoj dio posla, ja svoj dio treninga, i nisam otišao pod nož. To ljeto nisam mogao stajati na nogama, a kamoli potrčati, a već te zime trčao sam maraton. I zavjetovao se: ako se izvučem od operacije, idem biciklom u Međugorje. Operacije nije bilo i ja sam biciklom otišao do Međugrja.

Nakon što je diskus hernija stavljena pod kontrolu i počeo život s ne tako nesnosnom, nego povremenom boli, pojavio se novi problem. Dijagnoza - melanom (rak kože). I morao je pod nož.

- Novi stres, novo obilaženje liječnika, traženje izlaza i milijun misli u glavi. Imam obitelj, suprugu i troje djece. Kad se suočiš s takvom dijagnozom misliš na sebe, na njih, što će i kako oni, djeca su maloljetna... Ipak, nema očajavanja, samo borba. Sredinom prosinca 2023. operiran sam, počupali su mi limfe iz prepona, oporavak, a onda opet trčanje, bicikliranje, plivanje. Bio sam stalno pozitivan, sam sebe uvjeravao da sam zdrav, jer kako bolestan čovjek može trčati 30 kilometara ili biciklirati 50. Vjera mi je davala snagu, nisam se predavao, treninzi su me spasili od ludila u kojem sam se našao. Kralježnica, melanom, bilo je još nekih problema, markeri često divljaju, ali ne dopuštam da bolest bude fokus. Samo borba. Zna mi se dogoditi da mi prijepodne skinu par madeža s kože, ja popodne odmah na trening. Malo boli, malo krvi na odjeći i to je to.

Samo dva mjeseca nakon operacije i "čupanja" po preponama, odnosno mjesec dana nakon što se dignuo iz kreveta i stao na noge, Tadić se uputio u ludu pustolovinu. Prijavio je maratonsku utrku na Malti.

- Moj najlakši marton, lijep i bolan ulazak u cilj. Tijelo je neko vrijeme mirovalo, ali nije zaboravilo. Te veljače 2024. na Malti sam imao samo malo sporije vrijeme od svog najboljeg rezultata u maratonu.

USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Borba za zdravlje i trčanje išle su ruku pod ruku, a onda se Tadić odlučio upisati na listu "čeličnih ljudi", onih koji su završili Ironman.

- Kad sam si to stavio kao izazov, bilo je dosta smiješno, jer nisam mogao preplivati 25 metara. Znao sam plivati, ali to nije bilo ni blizu dovoljno. Išao sam kod Aleksadra Tompe da me malo uputi, trenirao u Vukovaru kod Ivana Sabe, on me naučio tehniku, ustvari naučio me plivati.

Sve se može

Prvi ironman, 3,8 kilometara plivanja, 180 km bicikliranja i 42,195 km trčanja, odradio je u švedskom Kalmaru, a u kolovozu prošle godine okušao se na onom ekstremnom, SWISSMANU. Taj triatlon na kojem se pliva na jezeru Maggiore, biciklira preko tri alpska prijevoja (Gotthard, Furka, Grimsel) i trči 42,2 km od Brienza do cilja na Kleine Scheideggu jedan je od najtežih triatlonskih izazova i pripada u skupinu ekstremnih. Ukupna dionica od 226 km ima čak 5575 metara uspona. Završavaju je samo najspremniji, jer sve se odvija u doista ekstremnim uvijetima.

- Moraš svaki dan par sati trenirati, nema izlika i preskakanja treninga. Ni meni se ne da izaći trčati po kiši, hladnoći ili vrućini, ali to je postao način života. Balansiram između posla, treninga i obitelji, svugdje želim biti prisutan, nije lako, ali može se. Ustajem u četiri, obavim jedan dio treninga i vratim se kući kad se djeca bude. U popodnevnim satima vodim djecu na trening, svatko ide na svoj, i dok oni imaju svoje obveze, ja također treniram. Mi živimo taj život, nitko djecu ne tjera ni na što, žele nas kopirati i sviđa im se što rade. Sin Marin je također u triatlonu, kći Magdalena trči, najmlađa Dalija je premala, ide na plivanje - priča Tadić, koji je polovinom rujna završio i ironman u Italiji, Emilia-Romagna. Jedan je završio, sad gleda gdje će biti sljedeći.

Pitali smo što ga tjera naprijed, koji je motiv.

- Nema motiva, samo disciplina. Ne jurim konačni plasman, ovo radim samo za sebe. Borim se sam sa sobom, jedini cilj je da rezultat bude bolji nego na prošlim utrkama, da budem miran i zadovoljan. Svaki moj ulazak u cilj je s riječima iz Biblije, i to je moje geslo: Sve mogu u Onome koji me jača! (poslanica Filipljanima).

Tadić već nekoliko godina uporno pomiče svoje granice, prkosi prognozama i radi ono što ni liječnici nisu mislili da može. I poručuje: Ono što sam mislio da nikad neću moći, napravio sam. Sve se može!