Hrvatska gimnastika u očekivanju je nastupa Ukrajinca Ilije Kovtuna pod našom zastavom, no u stručnom stožeru reprezentacije već je neko vrijeme jedna rođena Ukrajinka.

Julija Ljubančić trenerica je Mile Prpić i Sofije Mešter, mladih hrvatskih reprezentativki iz Rijeke koje su se predstavile na ovogodišnjem DOBRO World Cupu u Osijeku.

- Mila je samo skakala preskok, trebala je ići tri sprave, ali imala je ozljedu koljena pa smo bili prisiljeni na samo jednu spravu. Sofiija je u Osijek doputovala izravno iz Kaira i tamo je ušla u finale, bila je šesta, ali joj je očito još preveliki zalogaj tako ići s jednoga odmah na drugo natjecanje. Bilo joj je teško dvaput zaredom odraditi dobru. Mlade su to djevojke, imaju 17 godina, sigurno će biti bolje. Obje su vrlo blizu za Svjetsko prvenstvo. Mila je trenutno deseta na rang-listi, a Sofija 11, komentirala je nastup svoje dvije učenice Julija, koja je došla u Hrvatsku prije 29 godina.

Iz Lviva u Rijeku

Odmah u Rijeku, gdje i danas živi.

- Došla sam u Hrvatsku jako mlada. Sovjetski Savez se raspao, pa smo svi tražili svoju priliku. Bilo je tada i drugih ponuda i kombinacija, ali odlučila sam se za Hrvatsku. Došla sam u Rijeku i nisam pogriješila. Lijepo mi je.

Julija Ljubančić

Marko Banić/Reroot

Za vrijeme SSSR-a dosegnula je status juniorske reprezentativke tadašnje velike države.

- Bila sam prilično dobra u juniorskoj kategoriji, ali kao što vidite, izrasla sam. Postala sam previsoka za gimnastiku, a u Sovjetskom savezu su se tada itekako držali tih kriterija. Ako si bio iznad letvice, više te nisu smatrali perspektivom. Sve se gledalo, i to jako strogo. Bila je izuzetno velika konkurencija, sve smo radile višeboj, nismo se mogle specijalizirati tada za jednu spravu.

Kako su izgledali treninzi u tom sustavu?

- Mi smo sve bile u sportskom internatu. Tamo su bila najdarovitija djeca. Bili smo najviše posvećeni treningu, a onda tek svemu drugome, pa je čak i škola bila u drugom planu. Fokus je bio na sportu. Sustav je bio jako strog, dva do tri treninga na dan, ali smo bili praćeni i liječnicima, fizioterapeutima, nutricionistima. Svako malo smo imali kontrole, ništa se nije prepuštalo slučaju. Bili smo odvojeni od obitelji, ali smo to tada prihvaćali kao normalno. Vrijedilo je pravilo: uspjeh ispred svega. Nisi radio uspjeh da budeš sretan ti i tvoja obitelj. Nije te nitko pitao kako se osjećaš, nego koliko si uspješan.

Rođena je u ukrajinskom Lvivu, ili Lavovu.

- Mama mi još živi u Lvivu. Još uvijek radi, dolazi ovamo, čujemo se, naravno, često. Srećom, zapadna Ukrajina je dosta pošteđena ratnih razaranja, događaju se tu i tamo neke uzbune, situacija nije posve normalna, ali prilagodi se čovjek svemu. Mora se živjeti. Jednostavno naučili su s time živjeti. Raduju se svakom novom danu.

Iz sustava koji je imao sve stigli ste u Hrvatsku, u Rijeku, koja je u gimnastici, što se uvjeta tiče, ono što je Osijek bio otprilike prije desetak godina. Prije otvaranja Sokol centra.

- Mislim da su u svemu najvažniji ljudi. Znanje i snalažljivost su puno važniji. Dobra je stvar da sada imamo bliže nekoliko dobrih centara, reprezentativke su često u Lučkom, dolazimo i u Osijek, tako da nekako sve nadoknađujemo. Bilo bi lijepo da dobijemo uvjete i u Rijeci, ljudi u gradu se trude, ali to ne ide tako jednostavno. Ponovila bih, voljela bih da dobijemo neki centar u Rijeci, ali u prvom redu rezultat je djelo entuzijazma, ljubavi, velikog rada djece i znanja ljudi. Ljudi su ispred svega. Jer sjetite se u kakvim su uvjetima radili Filip Ude, Tin Srbić, ranije Seligman i Marković, tako da se nećemo vaditi na uvjete. Mi još imamo puno bliže dvorane. Oni su često putovali i izvan granica Hrvatske.

Kako procjenjujete perspektivu svojih učenica?

- Mila ima jako dobre šanse u višeboju. Sofija se specijalizirala za ruče, malo je drukčije s jednom i drugom raditi. Zasad je kao i kod svih mladih sportašica. Malo smo gore, pa malo dolje.

Kolinda i Jakov

Jeste li stroga trenerica? Jeste li prenijeli nešto iz toga sovjetskog sustava?

- Prilagodila sam se. Autoritet više pokušavam graditi znanjem. Idem više na to neko građenje prijateljstva. Dosta razgovaram s curama, zajednički planiramo treninge, da to ne bude pod pritiskom ili nekoga tjerati na nešto. Nakon treninga napravimo analizu, pa dogovaramo što će se raditi sutra. Tu je i škola. Školu moraju odraditi, tako da ispoštujem i njihove školske obveze. Jer znaju doći nakon osam sati škole na trening pa mijenjam trening ovisno o tome u kakvom su stanju. Cure su odlične učenice, pa bi bila šteta da to sada pokvarimo. Naravno da bi kao što smo mi nekada trenirale osam sati, mogli biti još bolji rezultati, ali to je pretpostavka. Nikada ne znaš.

Je li moguće da s Milom doživite i Olimpijske igre kao trenerica? Zasad ste bili na Olimpijskim igrama kao sutkinja.

- Kad sam ulazila u gimnastiku, bio mi je cilj jednoga dana ići na Olimpijske igre. Svoj sam san ispunila u svojstvu sutkinje u Tokiju i Parizu. Valjda ću na Igre i kao trenerica. To bih još voljela. Naravno, sanjaš i olimpijske medalje, ali doći na Olimpijadu, to je već veliki uspjeh.

U Parizu je upoznala i bivšu predsjednicu, a danas članicu Međunarodnog olimpijskog odbora Kolindu Grabar Kitarović.

- Došla je na finale gimnastike gledati naše dečke i dijelila je tada medalje. Tada smo se upoznale, zajedno smo navijale. Zanimljivo, njezin suprug i njegova sestra išli su u istu Osnovnu školu "Vladimir Gortan", gdje danas radim. Završila sam kineziologiju, magistar sam kineziologije, tako da predajem tjelesni u školi i kao vanjski na Filozofskom fakultetu. Uz to sam i trenerica u gimnastici.

Kćerke su također trenirale gimnastiku.

- One su sada studentice. Upisale su fiziku, tome su posvećene. Ako stignu, malo dođu u dvoranu se razgibati, ali uglavnom više vremena provode za knjigama.

U Osijeku ste od početaka Svjetskog kupa. Prvih godina kao sutkinja, poslije kao trenerica, ali i sutkinja.

- Ove godine DOBRO World Cup bio je Svjetsko prvenstvo. Osijek je svima broj jedan, svi nastoje doći u tu, jer prekrasni su domaćini, publika je predobra, odlično se jede, tako da ljudi iz gimnastike o Osijeku imaju samo pozitivne komentare. Uostalom, broj zemalja koje su ove godine došle pokazuje koliko svi vole doći. Hrvatska je jedna lijepa i sigurna zemlja, naravno da se rado dolazi - zaključila je riječka Ukrajinka. n